PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Dostava buke
Ilustracija (Pixabay.com)
Makni mi se s očiju. Marš odavde. Probušit ću ti gume. Vozi to s… Nabijem te na k… Zatim truba, ležanje na njoj. Gledam na sat. Šest ujutro. Vani graja kao da je podne. Glupačo, otvori vrata. Ej, miči to govno. Deru se iz petnih žila. To su dostavljači koji svako jutro kombijima i kamioncinima upadaju u bivšu Prvomajsku i opskrbljuju raznim dobrotama trgovine i kafiće.
Vrlo su živopisni ti likovi, razgovaraju biranim riječima, lijepo su odgojeni i jako pažljivi prema stanovnicima starog grada. Oni svojim trubama i glasnim povicima bude uspavane Puljane. Ne treba im budilica, niti kakav gordi pijetao, dovoljni su dostavljači koji su točni kao one urice što su dolazile uz prašak za rublje. Nekada se počnu derati u šest, drugi dan im više paše sedmica, a ponekad su uspavani pa rijetka jutra ne čuješ ništa osim bacanja i guranja kašeta po asfaltu. U tome nikada ne omanu.
Imaju ti dostavljači neka svoja pravila, neku svoju komunikaciju koja možda djeluje grubo, ali zapravo su to vrlo tankoćutna bića. Ne daj bože da im nešto prigovoriš. Osjetljivi su na primjedbe. Mogla bi te stići gadna kazna. Sutra bi baš pred tvojim prozorom mogli trubiti i galamiti toliko da poželiš odmah prodati stan i otići daleko iz tog kvarta, grada, regije, države, s kontinenta… Zato čekaš da sva ta gungula prođe, da se dostavi sve što se mora, pa da onda opsuješ život, digneš se iz kreveta i pristaviš kavu.
Nema tu borbe. Jer Grad će reći da dostava i u pješačkim zonama treba postojati, da se ona u bivšoj Prvomajskoj mora obaviti do osam, a sve ostalo su nijanse.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
