Čaša polupuna

(Snimio Dejan Štifanić)

Norijada, veselje, i ne samo. Ulice opet pune. Učenika, druženja nakon škole. Turisti. Čuju se razni jezici u prolazu, žamor, te opet su tu oni putnici-namjernici s ruksacima u koje stane omanji ormar s pridruženom garderobom te sve moguće i nemoguće potrepštine. Da se čovjek zapita kako tako brzo hodaju, s lakoćom, sa svim tim teretom.

Veselje, smijeh, od kada nismo čuli smijeh koji odzvanja ulicama uz dječju igru. Kao da smo se vratili unazad. Jer, u zadnje vrijeme svi su težili povratku prošlim vremenima, bolje sigurna prošlost nego neizvjesna budućnost. U tom stilu.

I zbilja, pulske su ulice bile kao nekada. U Kandlerovoj se pripremaju, farbaju, sređuju terase, po Forumu s pametnim telefonima šeću turisti, a ispred škola veseli dječji smijeh i žamor, dok skupine vrtićke djece odlaze put šetališta i plaža. Treba biti što više vani.

Istina, sve praznija Ulica Sergijevaca vraća nas u sadašnjost, evo, i ljekarna odlazi, jedan od posljednjih znakova života u toj nekada najfrekventnijoj ulici.

Valjda će sada svi biti zdravi na tom potezu, valjda će se i tu vratiti život. Valjda neće biti svugdje samo gumeni bomboni i pirati. Idemo k skidanju maski, uostalom. No, nije sve tako crno, sunčani dani, sve više ljudi na ulicama i trgovima sugeriraju da je čaša - polupuna.