Ilustracija (Pixabay)
Približavaju se Svi sveti. Davno sam odustala od velikih bijelih bala. Dosta mi je stresa oko toga hoće li se otvoriti, hoće li će ih kiša uništiti, nevrijeme srušiti vazu…Prepustila sam se komociji i kupnji krizantema u pitarima.
Međutim, nisam se samo u tome prepustila komociji, nego i u kupnji svijeća tinjalica umjesto klasičnih. Samoj sebi posložila sam u glavi da sam tako sigurna da se neće luminal rastopiti i oštetiti lapidu (nadgrobna ploča), ali da će gorjeti i ako kiša pada i ako i ne stignem doći zapaliti na Dušni dan.
Odlazak u Bauhaus po cvijeće. Valja preko Labinske izaći na Partizanski put, proći preko Galižane. Čeznutljivo pogledati Nelo pekaru. Nelo pekara, prva privatna pekara u Puli davnih 80-ih, jedini dućan koji je, uz Vesnu, radio nedjeljom.
Trebalo se rano dignuti da bi se kupio kruh francuz prije nego što se rasproda. Dolazak u Savičentu i mir groblja narušen smijehom, žamorom. Žene čiste grobna mjesta. Flajde zamijenjene trenerkama. Možda, uz Coubertovu dvoranu u Muzeju d'Orsay, gdje na jednom zidu gledamo sliku Pogreb u Ornansu, a na suprotnom sliku Postanak svijeta, najbolji prikaz isprepletenosti smrti i života. Ima jedna Haftmannova misao: "Između rođenja i smrti djelovala je kratkotrajna energija koja se zvala život".
Desno od ulaza špina, korito i bidoni plastike deterdženta Tips, pokoji žbrufador. Atmosfera dostojna Almodovara.
Na Svi svete obilazak groblja i ogovaranja tko je koje cvijeće donio, tko je došao, uz topla prisjećanja na pokojne. Volim taj šušur oko tih dana.
Savičentsko groblje sa svojom crkvom svetog Vincenta i čempresima. Dostojanstveni, ponosni, uspravni čempresi koje su stari Rimljani zvali dos filiarum (dota za kćer) jer je drvo čempresa toliko vrijedno da bi otac, kad bi se rodila kćer, posadio to stablo da joj osigura dotu.
Vrata rimske bazilike sv. Petra napravljena od čempresa. Čempresi na pulskom Mornaričkom groblju. Aleja čempresa na ulazu u Oprtalj. I komad čempresa kraj peći na drva. Antistres program po mom guštu.