Susjeda sa sedmog kata ušla je u lift. Hladan i sterilan, kako izgledaju liftovi u monolitnim betonskim zdanjima. Miris friško pripremljene hrane koja se skrivala ispod salveta ispunio je dizalo. Apetit se otvorio, a tako i prostor za razgovor koji se u tih nekoliko kvadrata u desetak sekundi nerijetko dogodi, posebice s novim generacijama koje razgovor, ako se tako može nazvati, vode sa zaslonom mobitela ili snimaju selfie.

Pogled je sve rekao i susjeda je krenula. U tih nekoliko katova ispričala je kako se pripremaju pohani patlidžani. Na pola je puta, ne trećem katu, stala, otvorila vrata i susjedi s trećeg kata predala pripremljeno jelo "na kušanje" te joj pritom poželjela dobar tek. I nije izašla iz lifta. Samo joj je predala dio ručka koji joj je možda i tog jutra prepričavala na kavi. No, zato je u liftu dovršila recept do prizemlja te ispratila uz pozdrav i želje za dobar dan te se vratila na svoj kat. I tako je jedna obična vožnja liftom u vremenima kada se susjedi ne pozdravljaju i ne znaju tko živi pored njih ova nekada uobičajena susjedska gesta izgledala poput sekvence iz TV kalendara. Prisjećanje na važne trenutke. Ovo i nije bio važan trenutak, no možda i jest u vremenima kada sve znamo, ali ne znamo kako nam se zove susjed, a hranu nam umjesto susjeda nosi Glovo ili Wolt.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru