ZVJEZDAN RUŽIĆ I JOSIPA LISAC Snimili obradu pjesme "Da li sam ti rekla da te volim" Karla Metikoša

Zvjezdan Ružić i Josipa Lisac

Zvjezdan Ružić i Josipa Lisac, mladi i talentirani jazzer i jedna od najvećih hrvatskih pjevačica opet su ujedinili su snage i to u obradi pjesme "Da li sam ti rekla da te volim" Karla Metikoša koju je ova slavna glazbenica davno otpjevala. Pjesma je zanimljiva kao i priča kako su se ovo dvoje naoko različitih glazbenika spojili.

- "Da li sam ti rekla da te volim" meni je oduvijek bila Josipina najljepša pjesma. Nešto posebno doživim svaki puta kada je čujem. Kao da svaka riječ prodire direktno u moje srce, kaže Ružić čija se prva suradnja s velikom glazbenicom dogodila na inauguraciji predsjednika republike Zorana Milanovića, gdje su izveli hrvatsku himnu, Ružić je svirao klavir, a Josipa je pjevala.

- Toliko smo sati, dana, proveli na telefonu pričajući o životu, ljubavi, glazbi, vizijama, snovima... svemu. Ali uvijek je u tim našim pričama bio prisutan Karlo, o kojem Josipa uvijek govori s toliko nježnosti i ljubavi, da imaš osjećaj da je tu. Kroz te priče o njemu, njima, "Da li sam ti ikad rekla da te volim" postala mi je još draža, još bliža, još stvarnija. A onda se dogodio onaj potres u Zagrebu. Josipa me je među prvima nazvala da me pita kako sam. U tom mom trenutku ranjivosti, izgubljenosti i zbog potresa i zbog lockdowna koji je krenuo, toliko mi je značio taj njen poziv. U tim danima lockdowna mi bi se telefonski čuli. Jednog dana snimio sam se mobitelom kako izvodim svoju klavirsku obradu ove pjesme. Bila je to snimka samo za nju. Međutim, Josipa je bila toliko sretna s mojim poklonom i mojom izvedbom, da je podijelila taj video na svojim društvenim mrežama. Krajem ovog ljeta doživio sam svoj ljubavni brodolom. Bili su to teški dani za mene, dani koje sam liječio naravno - glazbom, kaže Ružić.

Jednog jutra osjetio je Ružić da je došao trenutak da kroz ovu pjesmu ispriča svoju priču, priču o svojoj ljubavi, nekim svojim maštanjima, snovima...

- Nazvao sam Josipu i zamolio je za dozvolu da obradim Karlovu pjesmu. Ona je bila oduševljena mojom idejom, iako tada još nisam ni na kraju pameti imao ideju za Josipino gostovanje na pjesmi, kaže Ružić.

- Ako nešto osjetim, vidim sliku u glavi, čujem u svojoj glavi, to pretvaram u note. U protivnom nema te sile koja će me natjerati da nešto napravim. Ako se pjesma uklapa u moj život, u ritam moje duše, tada će se uklopiti i u moju glazbu, moj Pianotron, kaže Ružić iako je njegova vizija Josipine pjesme bila potpuno drugačija od originala jer on tu nije ispričao priču Josipe i Karla nego svoju. "To je priča o nekim mojim pogledima na ljubav, na svijet, o nečem što maštam u svome životu, nečem lijepom što se nadam da će jednog dana doći", objašnjava Ružić.

Slika koju je imao u glavi dok je stvarao ovu glazbenu obradu bila je svemir, bezvremenski prostor.

- Skladba počinje mojom izvedbom teme na mellotronu i klaviru, odnosno mom Pianotronu. A onda se tek u refrenu pojavi Josipa. Dok sam razrađivao glazbeni aranžman, kada sam stigao do refrena na mellotronu sam odsvirao zvuk glasova, koji zvuče kao zbor anđela. Tu mi se pojavila slike Josipe, njezinog glasa koji dolazi iz daljine, kao nekog glasa duše koji prenosi poruku o ljubavi koja je bila, koja je sada i koja će biti - i onda kada nas više ne bude. A nakon tog refrena kreće moja klavirska improvizacija, dok Josipa u daljini sa svojim vokalizama poput nekog anđela čuvara čuva najljepšu stražu. Baš kao što je bilo i u našoj priči. Jer, ona me je među prvima prepoznala kada sam krenuo na svoje hrabro putovanje s Pianotronom. Ona je vidjela moju viziju, onu sliku u slici koju sam ja nosio, vidjela je ono nešto što su drugi tek kasnije prepoznali ili tek prepoznaju. Baš sam taj naš susret, to naše prijateljstvo, tu važnost njezine uloge u mom životu, tu ljubav i prijateljstvo koje se izrodilo a koje nadilazi samu glazbu, htio prenijeti u ovoj obradi, kaže on.

- Ovo je moja poruka o bezvremenskoj ljubavi, moja vizija ljubavi koja u prvom dijelu ima jedan nježni baladni zvuk, dok se prema kraju pjesme razvija u jedan energični mantrični zvuk, u kojem s lijevom nogom svirajući pedale u koje sam usnimio zvuk velikih bubnjeva, dočaravam ritam koraka i otkucaja srca, žudnje, nastavka sanjarenja, žudnje za nečim lijepim što tek će doći. Josipa u ovoj izvedbi ima ulogu anđela čuvara, koja nosi taj blagoslov na mom putu. Ovo je nešto što sam ja vidio, čuo u svojoj glavi. To je ritam moje duše, način na koji ja vidim i osjećam svijet, život oko sebe, kaže Ružić.

Unatoč velikoj razlici u godinama te u životnom i glazbenom iskustvu, između njih postoji ta neka "nevidljiva nit" koja ih povezuje.

- Ona je oduvijek bila posebna i tražila je neki svoj zvuk, vjerno slijedila svoj put, koliko god on težak bio. Kod mene je priča slična, jer kada sam prije tri godine započeo svoje glazbeno putovanje s Pianotronom nisam imao previše podrške, zapravo. Na mom putovanju susreo sam se s Josipom. Ona me razumije, vidi... Ona me prepoznaje. Također, ja nisam osoba kojoj je Josipa "fora" ili "zanimljiva". Ja nju vidim, osjećam... Vidim sliku iza slike, vidim ono bogatstvo duše koja ona ima, nešto što ona u srcu nosi i bez svoje glazbe. Glazba je samo preslika njezine duše, a njezina duša je divna, kao i glazba. Mislim da smo se baš u toj "neshvaćenosti" dušama prepoznali, razmišlja Ružić.

Kaže da je najljepša lekcija koju je od velike glazbenice naučio bila ta što znači nositi teret svoje autentičnosti i koja je cijena umjetničke slobode. Tu se referira na negativne reakcije na Josipinu izvedbu hrvatske himne.

- Dani nakon naše suradnje na inauguraciji bili su sve samo ne nježni. U tim danima čitava zemlja udarala je sa svih strana, a ona je i dalje zadržala svu ljubav koju ima i hrabro koračala dalje. Nije se dala "uplesti", nije se ljutila, nije bila osvetoljubljiva. Naprotiv, bila je ponosna, neovisno o svim onim zlim komentarima. A tu snagu imaju rijetki. Samo jako rijetki mogu tu količinu udaraca podnijeti uspravne glave i otvorenog srca. A ona je među tim ljudima. Ona lebdi u nekoj višoj duhovnoj vibraciji… Njezin svijet je definitivno - ljubav, kaže Ružić.

Osoba kojoj je njegova obrada posvećena osjetit će sve u skladbi.

- Josipa zna priču, jer ona je osjetila da pjesma ima posvetu, ali, to će ostati mali detalj za mene i nju. Moja poruka samome sebi je da si želim takva jutra, takvu ljubav, takvu radost, da si želim nešto stvarno i lijepo. Nešto što još nisam imao prilike doživjeti, ali nadam se da će jednom doći i taj dan…, iščekuje Ružić.