ŠTO TO SVIRA DOK SE NAROD IGRA: Soundtrack za ljubitelje virtualnih podviga, ali i one koji to nisu

"Baba Yetu" je postala skladba omiljena među zborovima

Cijenjeni filmski kritičar Roger Ebert napisao je jednom da video-igre ne mogu biti umjetnost i to obrazložio u jednom od svojih članaka.

Ebert je oprezno u uvodu napomenuo da pritom želi u toj konstataciji izbjeći korištenje priloga nikad jer kao što kaže, citirajući glazbenika Ricka Wakemana, "nikad je dugo, dugo vrijeme". Ebertove teze su zanimljive i čitav se članak može pronaći na https://www.rogerebert.com/roger-ebert/video-games-can-never-be-art. U ovom tekstu nije mi želja raspravljati o tome jesu li video-igre umjetnost ili nisu, nego skrenuti pažnju na jedan detalj. Ebert citira Ricka Wakemana, uglednog glazbenika koji je predvodio prog rock velikane, grupu Yes u njenim raznim postavama te je trag ostavio u solo projektima. U trenutku kada Ebert piše spomenuti članak, a to je 2010., Britanska akademija za filmsku i televizijsku umjetnost (BAFTA) već šest godina dodjeljuje nagrade u kategoriji za najbolje video-igre.

Video-igre uvijek imaju taj interaktivni segment, za razliku od filmova ili glazbe na njihov se ishod može utjecati, barem formalno, iako često puta igrač mora doći do one završnice koju je autor igre zamislio. Ne možete se u "Pacmanu", barem ne u originalnoj verziji, zaustaviti i pomiriti se s onim čudovištima koja vas gone. Isto tako, možete raditi štogod hoćete, ali kolikogod da se hvali prvi "Call of duty", nakon početnog spuštanja u Francusku 1944., možete ispaliti sav spremnik i njemačka straža neće vas primijetiti dok se još malo ne približite iako bi u normalnim okolnostima za vratom već imali cijeli garnizon. Razne igre imaju veću ili manju razinu fleksibilnosti kada se o tome radi, jasno je i zašto, no u jednom segmentu video-igara mogu uživati i oni koji video-igre nikada nisu uzeli u ruke, a to je glazba.

Koliko se god nekome čini besmislenim pričati o glazbi za video-igre, ona je prošla dug put od jednostavnih i repetitivnih tonova prvih igara iako je i tu bilo podviga poput ubacivanja Beethovenovih, Bachovih ili Mozartovih skladbi u legendarni platformer "Jet Set Willy" koji se pojavio 1984. Bez želje da se minuciozno ulazi u povijest glazbe za video-igre, još jednu godinu se jednostavno mora spomenuti, a to je 2005. Godinu prije toga, BAFTA je dodijelila prve nagrade za video-igre, a najboljom je proglašena upravo "Call of duty" čiji se nastavci i ekspanzije i danas proizvode. Te godine nagrada BAFTA za originalnu glazbu otišla je za video-igru "Harry Potter and the Chamber of Secrets", no onda se 2005. dogodilo nešto naizgled nezamislivo – pjesma iz video-igre osvojila je Grammy nagradu.

Skladba se zvala "Baba Yetu" iz "Civilization IV", a autor je Christopher Tin. Ovo je značajno zbog toga što Grammy, kao najvažnija diskografska nagrada u SAD-u, za razliku od Bafte, nije imala posebnu kategoriju za glazbu iz video-igara pa je "Baba Yetu" nominirana i pobijedila u kategoriji najboljeg instrumentalnog aranžmana s pratećim vokalom (odnosno vokalima).

"Baba Yetu" je nakon toga postala skladba omiljena među zborovima, pa smo je mogli čuti i u izvedbi jednog od pulskih zborova. Riječi su tekst molitve "Oče naš" samo prevedene na Swahili. Slično kao kada se radi o glazbi za filmove, pokazalo se da glazba za video-igre osim što traži puno truda, ne mora biti čvrsto vezana za pojedinu igru, ali treba predstavljati njen duh, ovisno o tome o kojem se žanru radi.

U serijalu "Civilization" igrač gradi svoju civilizaciju, počevši od prvog grada u dalekoj povijesti do neodređene budućnosti, no oni koji su igrali bilo koji od nastavaka ili ekspanzija znaju da se radi o jednoj veličanstvenoj sagi. Taj osjećaj moći, pa čak i nadmoći u kombinaciji s optimizmom i željom da se bude najbolji, osjeća se u "Baba Yetu" (koja je tek jedna od skladbi napisanih za "Civlization IV"), no Tin će ga dovesti do savršenstva u šestom dijelu "Civilizacije" za koji će napisati skladbu "Sogno di volare". Dok će se u "Baba Yetu" inspirirati vjerskom molitvom, u "Sogno di volare" parafrazira velikog renesansnog izumitelja i umjetnika Leonarda da Vincija koji je napisao da onaj tko jednom pokuša letjeti, uvijek će hodati zemljom pogledom uprtim u nebo.

To nije samo želja za letom, nego i želja za nadmašivanjem vlastitih mogućnosti jer Leonardo je o letenju govorio stoljećima prije nego što je to postalo moguće. Tako je i u video-igrama poput ove pitanje što se sve može napraviti da bi se došlo do kraja. "Baba Yetu" i "Sogno di volare" čuju se u glavnom izborniku igre dok skladbe koje se puštaju za vrijeme video-igara ne smiju biti previše nametljive i igraču skretati pažnju sa samog procesa igranja, slično kao kod filma gdje je s druge strane dobro ako se mogu slušati izvan igre, bez da onaj tko sluša mora znati o čemu se radi.

Glazbu za video-igre danas stvaraju ili se njome bave takva imena kao što je Londonski filharmonijski orkestar koji je snimio dva albuma s obradama skladbi iz 40-ak poznatih video-igara poput "Legend of Zelda", "World of Warcraft", "Sonic the Hedgehog", "Diablo III" i drugih.

Ima još puno primjera kako glazba za video-igre može biti efektna i pritom dovoljno zabavna. Recimo, glazba za igru "Crusader Kings II". Ova srednjovjekovna saga u kojoj se treba održati na tronu u srednjovjekovnoj Europi, prate odlične skladbe koje kroz modernu prizmu asociraju na to nemirno vrijeme poput "Path to glory". Slično je i s "Europa Universalis IV" koja se bavi sličnom temom, no onima kojima se ne da povezivati konce često kompliciranih pravila mogu se okušati u nečemu što traži manje učenja pravila, a više dobrih refleksa, a to je "Plants vs zombies" koja se može igrati besplatno, a čije je soundtrackove moguće pronaći na YouTubeu. I ovu igru u kojoj igrač upravlja povrćem koje čuva vrt od zombija prate neke zabavne numere u kojima se može uživati i bez tamanjenja nemrtvih napasnika.