Nova je godina počela, nekima s dobrim željama dok ima i onih koji sa zebnjom gledaju što se događa u svijetu dok slušaju kako klimatske promjene i ratovi uništavaju svijet. I nemaju namjeru stati. Kažu neki, imamo fore do 2050., najkasnije 2060., i onda je game over. Tko je živio, živio je, apokalipsa je pred vratima, najavila se na vrijeme i poslala pisma namjere.

No ako već ne možemo učiniti ništa da to zaustavimo, (zapravo možemo, ali izgleda da baš nećemo) možemo se prepustiti i posvetiti pjesmama koje govore upravo o onome što neki najavljuju već tisućljećima - o kraju svijeta. Puno je pop i rock te pjesama koje govore o tome, direktno ili indirektno, pa kome nije dovoljno depre, evo još malo prilike za zebnju i razmišljanje što će biti s ljudskom rasom.

Jedini čovjek na svijetu

Krećemo s domaćim katastrofičarima, iako se prvi na spisku vole šaliti o "Kraju svita" i to čine dobro. TBF ima priču o asteroidu koji juri prema Zemlji dok se Hrvati i dalje svađaju oko ustaša i partizana u vrijeme dok Hrvatska još nije bila u Europskoj uniji. Danas je drukčije, zar ne? Na svu sreću, nema toga što ovi Splićani ne mogu okrenuti na šalu, a i u pjesmi se spominje kompilacija koju je složio Mladen, ali onaj drugi, puno duhovitiji.

Još jedna pjesma iz domaće radinosti je ljubavna ili čak antiljubavna, pjeva je Vanna, zove se "Ti se varaš" te ide do kraja kada kaže "I da se sruši nebo na planetu/I preko noći da nestanu svi/Ti da si jedini čovjek na svijetu/Ne, ja te čak ni tada neću voljeti".

Pjesma podsjeća na "Don’t want to anymore" grupe Tubes iz 1980. u kojoj pjevač gotovo preklinje curu u koju je zatreskan da popusti njegovom udvaranju, uspoređujući njihov odnos kao da sz zadnji ljudi na Zemlji koji bi mogli obnoviti vrstu, no čini se da ni njemu taj argument nije uvjerljiv te rezignirano poručuje da više nema snage čekati da se ona odluči.

Vratimo se ipak na domaću scenu, grupa Film imala je 1983. pjesmu "Kad budu gorjeli gradovi". "Kad budu gorjeli gradovi/Dim će se dizati do neba", pjeva Jura Stublić i u suštini ovo je više pjesma koja je najavila gradove koji su gorjeli deset godina kasnije dok se raspadala bivša država, ali može poslužiti i za ovu temu.

Dvije godine prije grupa Boa pjevala je "Sela gore", a kako su osamdesete išle prema kraju sve je više ex-Yu bendova pjevalo o ratovima. Ne podcjenjujte umjetničku intuiciju, koliko god katastrofična ona bila.

Rat je bjesnio i 1960-ih u jugoistočnoj Aziji gdje su demokratski kapitalistički Amerikanci ratovali protiv prokomunističkih Vijetnamaca, a mnogim američkim kantautorima se to pogibanje u stranoj zemlji nije svidjelo. P. F. Sloan, sagledao je to u širem kontekstu i pisao o "Predvečerju uništenja" što možda i nije baš najbolji prijevod naslova "Eve of destruction", ali već u početku kaže "Istočni svijet eksplodira/Nasilje bukti, meci pune spremnike".

Pjesmu je svojim dubokim vokalom proslavio Barry McGuire i očito pogodio u živac jer pored uspjeha na top listama (prva u SAD-u, treća u Ujedinjenom kraljevstvu) pjesma je izazvala reakcije drugih autora pa su neki pjevali o "Predvečerju stvaranja", vjerojatno šokirani Sloanovim/McGuireovim pesimizmom. McGuire je pjesmu opet snimio 2012., promijenivši stihove pa na početku pjeva o zapadnom svijetu koji je u opasnosti, a s rata je fokus prebacio više na ekološke teme.

Šezdesetih rock doživljava svoju punu afirmaciju, ušavši u zlatno doba, no neke poput Dennyja Zagera i Rickyja Evansa to ne može zaustaviti da 1969. pogledaju daleko u budućnost u godinu 2525. ("In the year 2525") i zapitaju se hoće li čovjek uopće biti postojati, nastavivši s nabrajanjem i zaustavivši se na godini 9595.

Drugih više nije bilo da se dobro rimuju i da njihovim izgovaranjem ne narušavaju ritam. Creedence Clearwater Revival pjevali su iste godine "Bad Moon Rising", najavivši potrese, munje, tornada i rijeke koje poplavljuju upitavši nimalo uvijeno "Nadam se da ste spremni umrijeti".

Kiše i oblaci

Ipak, puno prije Sloana i McGuirea, CCR-a te Zagera & Evansa, Bob Dylan pjevao je o "teškoj kiši koja će pasti" odnosno "A Hard Rain’s A-Gonna Fall" poslavši upozorenje, niti 20 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Dok se šezdesetih i sedamdesetih u SAD-u pjevalo protiv rata u Vijetnamu, osamdesetih se počela osjećati zebnja zbog nove prijetnje, one nuklearne.

Nekome tko nije živio u 1980-ima ovo desetljeće možda djeluje bezbrižno, ali ono definitivno takvo nije bilo. Čak je i grupa Queen pjevala o "sjenci gljivastog oblaka" ("Hammer to fall"), no tu razdiranost između novopronađenog hedonizma i straha od masovnog uništenja možda najbolje opisuje "Forever young" njemačkog synth pop trija Alphaville. Iako pjesma djeluje kao oda mladosti i radosti, ona je sve samo ne bezbrižna i vesela. "Hoćeš li baciti bombu ili ne?" pita nježno-ledeni glas Mariana Golda koji kasnije razmišlja što će se dogoditi jednom kada se ta "zlatna lica" uklope "u melodiju čiju muziku sviraju luđaci".

Otprilike u isto vrijeme Modern English u "I melt with you" pjevaju o vođenju ljubavi dok se zajedno tope, vjerojatno zbog eksplozije atomske bombe. Na sličnu temu zapjevat će i Ultravox u "Dancing with tears in my eyes". Dok se pjesma još donekle može shvatiti dvoznačno kao tužna posveta završenoj ljubavi, spot je i više nego jasan. U njemu se vidi kako dolazi do kvara u atomskoj centrali (da ne bude greške, dvije godine prije černobilske katastrofe) i dolazi do eksplozije. U kaosu koji slijedi protagonist - autor i pjevač benda Midge Ure - uspijeva stići kući i vodi ljubav sa svojom partnericom dok ih prekriva bljesak nuklearne eksplozije.

Romantično, zar ne? Romantike zato nema u "When the wind blows" i vjerojatno je da će vam ovaj animirani spot za metaforičnu, ali prilično jasnu, pjesmu Davida Bowieja izazvati noćne more, još više kada shvatite da se radi o scenama iz cjelovečernjeg filma. Sting u "Russians" pak pjeva o "Openheimerovoj smrtonosnoj igrački" i nada se da i Rusi, u jeku hladnog rata, vole svoju djecu dok u pozadini sat otkucava. Za Iron Maiden izgleda da je taj sat otkucao svoje u "Two minutes to midnight" i u svijetu napalma i koncentracijskih logora ta propast je zajamčena i na kraju ostaje samo beskrajna noć.

Vrijeme je to kada se uz spomenuti "When the wind blows" snimaju "Dan poslije", "Testament" i "Threads", filmovi koji govore o stravičnim posljedicama atomskog rata, a Alberto Moravia umjesto o seksualnim traumama piše o "Nuklearnoj zimi". Između ostalog.

Strahu od pokvarenih nuklearki i nuklearnih raketa koje mogu slistiti bilo koji dio svijeta tada se još jače pridružuje strah od klimatskih promjena. O njemu govore, primjerice Midnight Oil pa čak i Mike Oldfield u "Earth moving", dok švedski hard rockeri Europe već pakiraju kofere i traže novu sigurnu luku za Zemljane na Veneri u "The final countdown". Nakon svega, do Venere još nismo stigli, tek malo opipavamo teren na Marsu i teško da ćemo ovim tempom na ovom planetu osigurati sigurnu zavjetrinu u slučaju oluje destrukcije, bila ona nuklearna ili klimatska.

Na kraju desetljeća Chris Rea će dio tih strahova objediniti u "Road to hell" glasom zabrinutog propovjednika koji suočen sa stvarnošću gubi vjeru u sve što ga održava na nogama. Prilično jasan u opisima je bio i Franco Battiato, čovjek koji je svoje pjesme pisao razmišljajući za ljude koji vole razmišljati. U pjesmi "L’esodo" govorio je kako će "na vrućim ulicama temperatura rasti/doći će sa svih strana Iz gradova, sa sela/Sa sjevera (juga), s juga (sa zapada, s istoka) za egzodus".

Nije gotovo

Krajem osamdesetih past će Berlinski zid, SAD i SSSR će malo olabaviti napetost riješivši se dijela nuklearnog arsenala, pritisnuvši tipku za zaustavljanje na uređaju za reprodukciju Hladnog rata, no na toj tipci, kao što se danas vidi, izgleda da zapravp nije pisalo "Stop" nego "Pauza". Dovoljno za optimizam s ograničenim rokom trajanja. Sada opet kao da se neke stvari ponavljaju.

Ipak, nije gotovo dok nije gotovo. Tako i s ovom temom. Postoji još najmanje 200-tinjak pjesama koje govore o ovoj (mračnoj) temi i to samo ako se zadržimo na onima koje su na engleskom, a što bi tek bilo kada bi se još više pozabavili žanrom metala i njegovim podžanrovima. Na kraju, možda je najbolje nasmiješiti se i poput grupe REM zapjevati "It’s the end of the world as we know it (and I feel fine)". I nadati se da je kolektivna umjetnička intuicija ovaj put u krivu.