Roj Osa, projekt etabliranih pulskih glazbenika, basista Alena i gitarista Nenada Sinkauza te bubnjara Marca Quarantotta, održao je u subotnju večer u Istarskom narodnom kazalištu koncert koji je bio prilika da se promovira njihov album »Azbestni krovovi«.

Ipak, to nije bila »promocija«, u smislu da su određenim redom izvođene pjesme s albuma.

Pulski album

U INK-u su preksinoć »Azbestne krovove«, na kojem se inače nalazi sedam skladbi, uzeli kao svojevrsni predložak za trodijelni koncert i temelj za nadogradnju jedne nove glazbene strukture. Znači da je oko 50 posto materijala na koncertu bilo s »Azbestnih krovova« i to im je služilo da slože ostatak, povežu točke u jednu glazbenu sliku i dodaju nešto novo. Album »Azbestni krovovi« ima taj neki urbani, i to pulski štih, s obzirom da se bavi temom odrastanja u Puli, pa se u njemu kroz zvukove mogu prepoznati konture ovog grada, što bi pogotovo mogli osjetiti oni koji su ondje rođeni ili žive duže vremena; tu poznatu, karakterističnu pulsku vibru. Ekipa je ovo koja je poznata po eksperimentiranju u glazbi i kod njih je jedino što je sigurno je to što nikad do kraja ništa nije sigurno, bilo da se radi o skladbama koje snimaju u studiju ili koncepciji njihovih koncerata.

(Snimio Duško Marušić Čiči)

Također je poznato, a ni ovaj put to nije bio izuzetak, da je glazba koju stvaraju ovi glazbenici energična i ta energija proizlazi već iz njihovih pokreta. Oni ne miruju, pogotovo Quarantotto koji dok svira bubnjeve djeluje kao da vježba nekom novom metodom razgibavanja i to izgleda iscrpljujuće no on se jako dobro snalazi i cijelo vrijeme je očito koliko su svi motivirani, iznutra i izvana. Oni stvaraju nešto - tu, na licu mjesta.

(Snimio Duško Marušić Čiči)

To što izlazi iz njih putem njihovih instrumenata je stilski raznovrsno, iako se sve može svesti pod široki naziv eksperimentalne glazbe (a sve je eksperimentalno kada se radi prvi put). Bilo je na ovom koncertu jazza kao i glazbe koja bi se mogla puštati u klubovima dok se uživa u večernjem izlasku, glazbe koja je brza i tjera na pomak, praćenje tempa prstima ili lupkanje nogama i dok se sjedi. Čak i dok djeluju smireno, osjeti se određena pozitivna napetost, pitanje visi u zraku što je sljedeće.

Točke kontinuiteta

Neki dijelovi mogu zvučati agresivno, drugi meditativno, no ni u jednom trenutku ta cijela priča ne djeluje nepovezano nego u svemu tome imaju logike. Nije stvar samo u tome da oni kao obrazovani glazbenici znaju što rade, nego da jako žele to raditi, idu u smjeru kojim žele i tu djeluju slobodno, nesputano. Sudeći po ovom što se moglo čuti u subotu izgleda da je put kojim su krenuli sada malo jasnije trasiran, izgleda da se naziru određene jasnije točke kontinuiteta; točke prepoznatljivosti. Tu ne mislim samo na njihovu eksperimetalističku (ne)predvidljivost i sklonost istraživanju. Možda je to samo moje mišljenje, zasad, no vidjet ćemo kroz neko vrijeme jesam li dobro uočio.

(Snimio Duško Marušić Čiči)

Povezane vijesti

• Event industrija od hrvatske Vlade i Stožera traži hitan plan otvaranja: Na izdisaju smo - zabranjen nam je rad već godinu dana, A VLADA NAM NIJE DALA NI KUNU
• Korak prema povratku u normalu: USKORO PONOVNO NA VELIKE KONCERTE?
• Najveća koncertna kompanija na svijetu Live Nation: VELIKI POVRATAK KONCERATA U 2022. GODINI