Na ovom smo mjestu prošlih godina cvilili kako je veliki izazov uopće saznati da su kandidati za album godine uopće izašli, da postoje, što već u startu ponešto govori o današnjoj rock sceni u Hrvata. I kvantitativno prošle su godine bile mršave, toliko da smo jedva skrpavali listu od pet naslova po našim kriterijima, uključujući one osnovne da u konkurenciju ne ulaze albumi otpjevani na englenštini, i da domaća lista znači da kandidati djeluju na području Hrvatske, ne regije, bez prebrojavanja krvnih zrnaca.

Ova godina na izmaku ili je iznimka ili najava boljih dana za kvalitetnu domaću glazbu, s obzirom da je čak tridesetak naslova podizalo obrvu, odnosno ćulilo uši potpisnika ovih redova. I među njima nijedan na engleskom. Čini se da su i naši glazbenih alternativci (takvih je na ovoj listi ipak ponajviše), shvatili da se do šire publike teško stiže na stranom jezikom, a proboj na strana tržišta – empirijski dokazano – je slabo izgledan.

Osim ohrabrujuće kvalitete i kvantitete studijskih izdanja u 2023., ova će glazbena godina ostati zapamćena po fenomenu punjenja koncertnih dvorana. Pet rasprodanih Arena ultrapopularne anonimke Aleksandre Prijović ne služi Zagrebu na čast i sugerira kako se ukus hrvatske mainstream publike drastično urušio i da je možda na nižoj razini negoli onaj u susjedstvu o kojem uglavnom pristrano razmišljamo kao „zaostalom“ i ekonomski i kulturno. Naime, u duplo većem Beogradu, na domaćem terenu Prijovićka je nastupila pred bitno manje ljudi u tri večeri u Štark areni, negoli u glavnom gradu Hrvatske.

Bilo je i dobrih vijesti po tom pitanju. Koliko je bilo teško povjerovati da jedna folk pop-cajkaška zvijezda može izvući svakog desetog Zagrepčanina na koncert i ugroziti rekord najmasovnijeg koncerta s plaćenom ulaznicom u hrvatskoj metropoli, onaj Rolling Stonesa 1998. na Hipodromu, jednaku je nevjericu izazvala činjenica da je Goran Bare s Majkama, dugo nakon svojih sviračkih i kreativnih vrhunaca, uspio rasprodati Arenu.

Na kraju, i u svijetu glazbe koja caruje na ovoj listi napokon se pojavio netko tko je nakon dugo vremena pogodio bilo nekih novih klinaca – alternativaca. Dogodilo se i to, jedan DIY debitant s albumom snimljenim u sobi uspio je rasprodati veliki zagrebački klub mjesec i pol unaprijed, pa je dodao (i rasprodao) još jedan koncert. Naći ćete ga na listi…

10. Rokambol – Playlist – muzika za kazalište, film i osobne potrebe

Prošle je godine Rokambol iznenadio vrlo konzistentnim, ujednačenim i nadahnutim albumom „Paraliza“. Napisali smo tad da su neke od pjesama s njega sjajni primjeri inteligentnog oslanjanja na domaću novovalnu estetiku s početka 80-ih, u drugima se pak prepoznavala „arhitektura“ pop psihodelije kasnih Beatlesa, pa onda prilično logično i psihodeličnija strana brit-popa 90-ih. I na ovom albumu znakovitog naziva ima takvih stvari, ali Rokambol se u stvarima koje nisu rezultat jednog studijskog sessiona, već plod rada kroz duže razdoblje, žanrovski opustio i raskalašio, ima tu jazza, worldbeata, down beat elektronike, dance ritmova, bossa nove, dalmatinske šansone, instrumentala, glazbenih skica…

Možda bi to bilo malo previše svega da sve skupa nije osmišljeno kao konceptualno djelo, neka vrst radio emisije, ili glazbene radio drame, kako god vam drago. Za one koji to još ne znaju, iza imena Rokambol stoji Nikša Marinović čija je profesija glumac, pa se ovdje snalazi kao riba u vodi. S uvodom, „voditeljem“ u vidu radiofoničnog  toplog glasa kolege mu glumca Domagoja Jankovića, dobro osmišljenim „scenarijem“, svo to šarenilo na kraju zvuči kao savršeno logična cjelina ispunjena zaista sjajnim pjesmama.

9. Grad – Brdo

Kod Grada se zna, ide album, pa ide hibernacija jer je još tamo negdje od sredine 90-ih odziv šire publike nekako obrnuto proporcionalan kvaliteti koju nude. Vlasnici nekih od najvažnijih i najboljih pjesama iz vremena eksplozije riječke scene sredinom 80-ih (grandiozne „Ima li nešto“ i „Vodi me“), i kasnije nekih od najboljih gitarskih albuma u Hrvata od 90-e naovamo uopće (album „Glad“ iz 2005. je izvanredna niska bisera), vratili su se nakon 13 godina diskografske pauze s još jednim djelom kojem je teško pronaći ozbiljnu manu. Inspiracija je dolazila s raznih strana, može to biti knjiga Ivice Prtanječe o poslovnom čovjeku koji napušta grad da bi se spojio s majkom prirodom (naslovna i najhitoidnija „Brdo“), migrantska kriza u „Sjeveru“, „baš me briga“ stav u igranju s pop zvukom zarazne „Big Lebowski“, rat u Ukrajini u pjesmi „Kursk“…

Zategnuti i čvrsti u svom bazično indie rocku s primjesama power popa zapravo ne odstupaju mnogo od stila zacrtanog na prvom albumu „Ljudi“ iz 1991. Prilično nevažno, sve dok ste i dalje u stanju skladati, snimiti i znalački producirati svježu i snažnu pjesmu. A u ovoj kolekciji od devet novih stvari takvih ima jedno osam. O strasnoj ekspresiji Deana Škaljca suvišno je trošiti riječi – čovjek je bio i ostao jedan od najboljih vokala na našoj rock sceni.

Ova petorka skoro 40 godina od osnutka stvara sjajnu glazbu, a nama sa strane preostaje se čuditi  kako je moguće da je Grad ostao tek gradska, riječka atrakcija, da ne kažemo institucija (i ovo nije novolistovski lokal patriotizam, s obzirom da ove riječi potpisuje Karlovčanin s adresom u Karlovcu). Dobro da ne žive od glazbe, jer bi odavno umrli od gladi. Valjda to tako mora biti, sve u skladu s davno iskovanom krilaticom „Grad nije bend, Grad je dijagnoza“.

8. Baba Yaga – Musaka

I kad se činilo da je sa svojim Jinxima u neizvjesnoj hibernaciji, a očito bez ambicije da krene solo, okačila o klin mikrofon zajedno sa svojim distinktivnim glasom, što zapravo i nije neko čudo s obzirom da je po vokaciji prije svega slikarica i dizajnerica, Jadranka Ivaniš Yaya glazbeno je u 2023. glazbeno uskrsnula i impresionirala više negoli njen muž Ripper. Doduše, i „Vesna“, prvo djelo njegovih Pipsa u 10 godina motalo se oko prvih deset ove liste, ali presudila je sad već iritantna navada da se sa skoro svakim albumom mora ukrcati u „bandwagon“ neke glazbene pomodnosti. I kad su to nekad, ovisno o vremenu, bili Haustor ili Oasis, Flaming Lips ili Radiohead, ajd OK. Ali, furanje na Porto Morto, a možda i Hiljsona Mandelu s kojim Ripper ne skriva fascinaciju? Kaj god dečec, pa kvragu, uskoro ćeš navršit’ 60!

Uglavnom, Yaya je udružila snage s još jednom legendom domaće scene Sašom Antićem, najpoznatijem po autorsko-vokalnom radu u TBF i Marcom Grabberom, pomalo misterioznim istrijanskim DJ-om, glazbenikom i producentom s međunarodnom karijerom (u elektronskoj glazbi ponajprije), iza sebe. Rezultat je više od zanimljivog. Onako ogoljelo, „Musaka“ su Jinxi u mediteranskom hip-hop tonu, ili možda točnije, pop verzija TBF-a u kojem pjevne vokalne dionice umjesto basa Mladena Badovinca izvodi Yaya.

Zapravo, i ona i Antić rade baš ono što su radili i u svojim matičnim bendovima. Stihovi su tipični antićevski, kao da listate dnevne novine s ironijskim odmakom, a tu umjetnost zdravog đira prenosi i na Yayu koja pjeva nešto društveno angažiraniju liriku negoli je to bio slučaj u Jinxima. „Musaka“ je opušteni, fini i pitki, izvrsno producirani i primjereno aranžirani križanac najboljeg od dva važna mikrokozmosa hrvatske scene, onog TBF-a i Jinxa.

7. Klinika Denisa Kataneca – Kao zao kor

Kako se ono kaže, za stvaranje prvog albuma imate cijeli život, za pripremu drugog tek komadić vremena. U ovom slučaju manje od tri godine. Možemo slobodno reći da su Katanec i kompanija taj težak ispit na kojem mnogi pokleknu, položili prilično uvjerljivo. Ne s peticom, ali „Jada Jada“, taj ubitačno dobri debi, koji će s vremenom zasigurno postati antologijski hrvatski album iz dvadesetih godina drugog milenija, je toliko visoko postavljena ljestvica, da bi se i s trojkom ugurali u deset najboljih kraj ovakve male rock domovine, da parafraziramo Hladno pivo.

„Jada, Jada“ je u odnosu na ovaj album zvučala nekako više kantautorski, u smislu manje je više, glazba je nekako prozračnija, naglašavala Katančevu osebujnu vokalnu artikulaciju. „Kao zao kor“ je produciran tako da zvuči zgusnutije i kompaktnije, tu i tamo kroz njega Klinika se doimlje se kao konvencionalniji i ispeglaniji bend.

No, ključni sastojci formule zbog koje smo ostali fascinirani na nastupnom albumu i dalje je tu. Proračunatost je isključena, samo stopostotni glazbeni instinkt, beskompromisnost i neka vrsta nepatvorene fanatičnosti. Emocije su tu, inventivna gitarska rješenja također, specifični Katančev glas koji težim bojama farba svaku stvar je konstanta u svojoj neodoljivoj nesavršenosti.

Klinika Denisa Kataneca se s drugim impresivnim albumom u nizu počela nametati kao postojana sila na domaćoj alternativnoj rock sceni, čiji autorski potencijal i razvoj navješćuje da najbolje stvari za njih i njihove obožavatelje tek dolaze.

6. Rebel Star – Sedmo nebo

Prisvojili smo ovaj kultni bend (što u prijevodu obično znači da ga više gotivi kritika negoli publika), kao domaći na listi najboljih hrvatskih albuma, baš kao i Dimitrija Dimitrijevića jer im je baza djelovanja Zagreb. Razlozi su doduše drugačiji, Dimitrijevića je u Zagreb privukla ljubav, a Milana Glavaškog činjenica da je „novi“ Rebel Star popunjen isključivo glazbenicima iz naše metropole. Kako je negdje zgodno zapisano, Glavaški je rođen u Bečeju, a otada luta. Profilirao se glazbeno u vojvođanskim bendovima Eva Braun i Popcycle, da bi u zrelim godinama, nakon boravka u Americi 2006. u Mađarskoj formirao Rebel Star, gitarski pop bend s jakom aromom americane. „Sedmo nebo“ je sedmi album u karijeri i drugi „zagrebački“. I dok je prvi prije dvije godine – također popraćen panegiricima rock novinara, lirički bio nekako vedriji, a glazbeno nekako sivo nijansiran, kod novog je obrnuto. Tekstovi su malo tmastiji, puni brige za svijet koji odlazi kvragu, ali su melodije lepršavije i otvorenije, manje „mol-aste“, više „dur-aste“.

Sa Zvonkom Obajdin (iz bendova Svemir i Sjeverozapad) , koja osim punjenja zvučne slike zvukom klavira i klavijatura, igra i važnu ulogu prateće pjevačice, Rebel Star je dobio dvoglasnu ljepotu, kakvu smo kroz desetljeća znali čuti često s one strane Atlantika, od klasika Grama Parsonsa i Emylou Harris, do recentnijih Jayhawksa i portlandskih Decemberistsa.

Za razliku od prijašnjih albuma, Milan Glavaški i bend po prvi put su primjetnije spustili svoj glazbeni americana gard na „Sedmom nebu“, ovdje ima melodija koje bi mogle i trebale probiti zid prema široj publici. Kad je prizvuk šlagera (u najpozitivnijem smislu te riječi), najočitiji kao u slučaju famozne „Ponoć“, dolazimo do (dosad) rijetke prilike reći da Rebel Star imaju hit.

Iako glazbeno gotovo ni blizu, slušanje Rebel Stara u tim trenucima priziva podsvjesno na neki čudan način Đorđa Balaševića iz ranije faze kad se jače naslanjao na američku tradiciju (“Pub” i “Celovečernji The Kid” su prošarani bluegrassom i tex-mexom). Postoji neka tajna veza u atmosferi, taj neki vojvođanski spleen koji se čuje i u Milanovom glasu. Možda griješimo, ali ima tu nešto. Ako je Đorđe Balašević bio panonski mornar, Milan Glavaški je panonski kauboj čiji „pištolji“ sve točnije pogađaju i jače odzvanjaju.  

5. Mile Kekin – Nježno đonom

Naziv „Nježno đonom“ je samo kompozicijom oksimoron jer zapravo prilično točno definira Milu Kekina na njegovom trećem i daleko najboljem solo albumu, on je naime na njemu glazbeno nježan (u odnosu na matično mu Hladno pivo) i verbalno „uklizava“ đonom. Poslovično vrlo spretan s riječima, duhovit i beskompromisno oštar, kao nikad dosad precizno poput kirurga secira svijet oko sebe. Istina boli, pa ga u dijelu (anonimne internetske) javnosti to čini prilično omraženim likom. Naime, Mile Kekin slabo podnosi glupost i idiote i to ne izbjegava reći. Ne samo kvarnim i nesposobnim političarima, fino ga stavlja i nabujaloj masi primitivaca, hejtera svega i svačega. I ne misli da je to ekskluzivitet ovog našeg doba, samo su odjednom svi dobili glas što sjajno definira u stihu „i prije je bilo kretena, al’ nije bilo tastatura“.

Zapravo, uvjerljivost i kvaliteta tekstova nikad nisu bili u pitanju. Mile Kekin je – en général – uz Sašu Antića iz TBF-a najvažniji predstavnik društveno angažirane hrvatske rock lirike još tamo od Johnnyja Štulića. Problem je zapravo na prijašnjim solo izletima bio u glazbenoj artikulaciji. Veliki korak je doduše napravio samim odmicanjem od punk kanona Hladnog piva, ali kao da je s nesretnim izborom „out of date“ suradnika uplovio u vode instrumentalne trivije i usiljenog šansonjerstva. „Nježno đonom“ je sasma druga priča. Uz moderan, gitarski prozračan, a opet dovoljno čvrst i žanrovski neopterećen zvuk, Kekin je uz mlađu gardu glazbenika i viziju „vrućeg“ producenta Marka Mrakovčića uspio ponovno izmisliti samog sebe.

4. M.O.R.T. – Samo hrabro i bezveze!

Nećemo se lagati, najjači adut sinjske skupine je glas i način pjevanja frontmena Ivana Katića – Johna. Taj čovjek zvuči iskonski zlo i zajebano, a tvrda dikcija koja ne odzvanja metropolski, već provincijalno, samo dolijeva ulja na vatru dramatike koju proizvodi. I još zanimljivije, za taj „efekt“ ne mora zaurlati, najjači je kad ispod glasa kroz zube cijedi riječi i kad glazbena podloga nije njihova poslovična, prepoznatljiva inačica punka. Kad ubrzaju, zvuče kao još jedan punk bend, kad uspore, a to je na ovom albumu nasreću prilično često, zaplove u vode garažnog rocka i blues punka, podsjete na težinu i „zlokobnost“ zaboravljenog, ali nekad i u ovim krajevima prilično popularnog američkog benda Mule. Kanaliziranju nesputane energije M.O.R.T.-a je svakako pripomogao Mark Mrakovčić, producent koji je zadnjih godina za hrvatsku alternativnu rock scenu važan kao što je za jaku rock scenu u Hrvata 90-ih bio važan Denyken. Dakle, jako važan.

M.O.R.T. su u sad već priličnom broju godina djelovanja, naslagali pamtljivih stvari i stvorili prilično vjernu pastvu obožavatelja, ali usudimo se tvrditi da će „Samo hrabro i bezveze!“ biti obilježen kao toure de force njihove diskografije. Toliko je dobar.

3. Dimitrije Dimitrijević – Leđa mala

Pravim imenom Dimitrije Simović, prije kantautorske karijere (a i dalje), basist i pjevač niškog benda Igralom čiji je indie zvuk prošaran afro beat funkom, već šest godina ima zagrebačku adresu. U Zagreb ga je nanijela ljubav. U životu i poslovno partner je također glazbenici Sari Renar.  Njegov solo debi „Čar-pitanje“ iz 2021. godine dočekan je hvalospjevima i bio je svojevrsna ekstenzija onog što je radio u Igralomu. Malo bi bilo reći da su „Leđa mala“ logičan korak naprijed, iskorak desno ili lijevo, ovo je naprosto druga dimenzija. Intimnija, prisnija i ambijentalnija priča s manje funka, s više „bedroom“ elektronike i dinamičkih kontrasta. Tamo gdje je „Čar-pitanje“ nudilo pitkost i ugodu, „Leđa mala“ napinju živce na pozitivan način.

Ovaj zagrebački Nišlija ne časi ni časa da nas zarobi svojom glazbenom mistikom, uvodna „Naša“ tuče ravno na slušna osjetila i odgovarajuće centre u mozgu u intrigantnoj kombinaciji mračnog elektronskog beata Massive Attack iz “Mezzanine” faze i organskog jazza, kasnije u mnogim dijelovima lebdi u atmosferi misteriozne ljepote Radioheada iz doba albuma „OK Computer“ i „Kid A“, samo što ovaj „Radiohead“ puno bolje razumijemo. Kad ostane samo s akustičnom gitarom i glasom, i dalje suklja silna snaga i emocija, onako u duhu neke suptilne americane kakve su znali isporučivati Bill Callahan ili Bonnie Prince Billy. Najbolja od takvih, melankolična „Niko ni od koga“, sa strašno upečatljivom gitarskom linijom i dubokom metaforičkom lirikom, iako smo je već čuli prije u drugoj verziji, ovdje u sredini albuma sjeda sjajno poput nekog intermezza, ali intermezza koji ujedno može biti i klimaks albuma.

2. Adam Semijalac – Ode dite

Postavljanje najčudnijeg albuma na vrh ove liste nema isključivo glazbeni temelj. Da bi ga se bolje razumjelo, uronilo u njegovu zadivljujuću tminu i dubinu, skoro je nužno pročitati koju riječ o autoru u dostupnim razgovorima internetskog bespuća. Iz njih se može saznati da je Adam Semijalac niz godina gradio ime na glazbenoj sceni kao Bebè Na Volè, postao cijenjeni blues glazbenik koji se 2018. probio i vani jer mu je album objavljen u SAD-u. Kad je trebao naplatiti sav trud s gotovo 40 godina na plećima, došla je pandemija, pa dijagnoza karcinoma štitnjače koja je tražila hitnu operaciju. Bolest je uklonjena, ali Adam je ostao bez dvije oktave u visokim tonovima i podnio to teško: „kao da mi je netko iščupao dušu iz tijela. Uništio mi samopouzdanje, poništio me kao čovjeka.“ Bez staža, mirovinskog osiguranja, ušteđevine, redovitih primanja, bez glasa, Adamov život se pretvorio u pakao.

Kažu da najuvjerljivija umjetnička djela nastaju u muci. „Ode dite“ je prilično uvjerljiv primjer. Usred svih nedaća Semijalac se uhvatio naših tradicionalnih žičanih instrumenata, bugarije i dangubice, i jednog stranog – bendža. Shvatio je da su dobar par u svojim ograničenjima, on svojim oštećenim glasom, oni u svojoj „primitivnosti“. Ali, odlučio se da ih ne svira u tradicionalnom stilu, već na onaj koji zna, na blues način. Njegov puknuti glas na tu začudnu glazbu sipa sirove i surove stihove o težini života, i to u dijalektu s odgovarajućim naglaskom. Zvuče kao prepisani iz neke kajdanke od prije 70 ili 170 godina, ali riječ je o novom, autorskom materijalu.

Rezultat je unikatan. Ako ovdje tražite ugodu kod slušanja, nećete je naći, crnjak je to teški, a bol koja izvire iz svakog odsviranog tona i puštenog promuklog glasa odiše autentičnošću. Rudimentarno, na trenutke jezivo, nikad lako, uvijek moćno. S “Ode dite” je Adam Semijalac „ispisao“ novu dimenziju folk glazbe u Hrvata.

1. IDEM – Poyy,

Tituliranje ovog „feel good“ djela najboljim u hrvatskoj rock produkciji u 2023. godini, baš kao i u slučaju Adama Semijalca ima širu motivaciju i kontekst od same glazbe. Naime, nakon godina kukanja kako na ovim prostorima biti glazbeno „alternativan“ znači u pravilu i opskuran, s Antunom Aleksom alias IDEM-om smo napokon dobili nekog tko je počeo nešto značiti i široj publici. „Poyy“ nije samo ponajbolji ovogodišnji domaći uradak, već zasigurno i najvažniji.

Nadalje, pisali su rock kantautori i bendovi s ovih prostora i malo i puno prije njega radiofonične stvari, gitarske hitove i lijepe melodije baš kao što to on čini sada, ali jako, jako dugo nitko nije tako precizno pogodio živac generacije. Poput Prljavog kazališta osamdesete, Hladnog piva devedesettreće ili Pipsa devedestpete, IDEM ima sposobnost da piše i sklada himne koje su neke vrste životnog soundtracka s kojim se 20-i-nešto-godišnjaci njegovog tipa mogu lako identificirati. „Njegovog tipa“ jer ovdje i dalje govorimo o manjini, u svijetu gdje je najnormalnije da većina 20-godišnjaka sa zagrebačkog i svih ostalih asfalta otkidaju na narodnjake, Aleksandru Prijović i glazbeni horor zvan trap-cajke. U tom svijetu, IDEM dođe kao lučonoša drugačijeg i činjenica da rasprodaje dvorane i da se traži još, mami osmijeh zadovoljstva na lice i sugerira da ono što poznajemo kao rock u najširem smislu, pa i smislu svjetonazora, još živi.

IDEM ne pjeva o paralelnim svjetovima, oružju, nasilju, sponzorušama, mafijašima, skupim autima i markiranoj robi, njegov je album kronologija jedne zdrave mladosti ispunjene „običnim“ uživanjem u trenutku i gubljenju vremena, slavlja života, pravi vatromet bezbrižja.

„Poyy“ je Antunov solo debi, ali nakupio je gomilu glazbenog iskustva u pop punk bendu Trophy Jump, JeboTon Ansamblu i Porto Mortu. Duboko uronjen u scenu iza koje ne stoji nikakav veliki biznis već Do It Yourself filozofija, IDEM je s nešto tehničkog znanja i puno nadahnuća ovo djelo stvorio sam, karikirano i doslovno, u sobi. Kako sam kaže, to je miks svega što je slušao u zadnjih par godina, a nama s druge strane to se čini kao inteligentni, lako pamtljivi i zarazni spoj američkog college rocka, indie popa i pop punka. Tako svjetski, a naše!

Povezane vijesti

• Čak 66 posto Hrvata ilegalno dolazi do glazbe
• Zašto ljudi prestaju otkrivati NOVU GLAZBU POSLIJE TRIDESETE
• Kanye West ugandskom predsjedniku POKLONIO TENISICE IZ VLASTITE KOLEKCIJE