Vrlo uspješno i koncertima popunjeno ljeto u Areni

Zdravko Čolić i Dubioza kolektiv (Snimio Milivoj Mijošek/Glas Istre)

Kada sam 2016. pisao osvrt na ljetnu koncertnu sezonu u Areni zaključio sam da je letvica koja je godinu prije podignuta fenomenalnim koncertom Davida Gilmoura. godinu kasnije nije preskočena. "Pritom, u cijeloj toj koncertnoj križaljci nedostajalo je i neko jače ime koje bi privuklo mlađu publiku, odnosno netko tko svoj prvi album nije objavio na kazeti i čije pjesme ne ulaze u vintage rubriku", napisao sam tada.

Iako nemam ništa protiv vintage rockera, štoviše, apsolutno podržavam stare majstore, svjestan sam da oni koji slušaju takvu vrstu glazbe baš i ne spadaju u nekakav presjek i prosjek suvremene koncertne publike. Konačno, zadnjih se godina, kada se radi o koncertima u pulskoj Areni, to počelo mijenjati i otvarati sve više prema bendovima i izvođačima nove generacije, ne izgubivši pritom iz vida i one s nešto dužim stažem.

Na pogreškama se uči

Pula se tako zbilja potvrdila kao "Meka" za strane izvođače koji su sami tražili da nastupe u pulskom amfiteatru kao što su prošle godine učinili Arctic Monkeys. Tako je bilo ovog ljeta koje je, kao što se i očekivalo, bilo možda i najjače u povijesti koncertne ponude u pulskom amfiteatru. Nije trebalo biti neki veliki prorok da bi se to predvidjelo jer su podaci o prodanim ulaznicama još davno prije ljeta sugerirali da će Vespazijanov amfiteatar biti krcat. Jedine dvojbe imao sam oko koncerta Simply Reda jer sam bio uvjeren da je unatoč njihovoj kvaliteti, njihov momentum i interes za njihov soulom obojeni pop odavno ispario. Izgleda da nije, ako je suditi po pulskom koncertu koji je imao svega dvije mane - prvo, u parteru su bile sjedalice, što je možda pomoglo da se ljudi ravnomjernije rasprše i stvori se dodatni dojam popunjenosti. Drugo, dogodio se taj kratkotrajni i nesretni nestanak struje zbog kojeg je koncert prekinut taman kada je Mick Hucknall bio spreman doći do kraja službenog dijela. Zato vjerojatno nitko neće zaboraviti njegovu natprirodno moćnu izvedbu "If you don’t know me by now" koju je izveo nakon ponovnog uključenja, toliko snažnu da se isplatilo otrpjeti taj privremeni "blackout".

Za sve ima prvi put

Prvi put, ako me pamćenje dobro služi, imali smo u Areni dva izvođača koji su nastupili dvije noći za redom. Bili su to Robbie Williams i Imagine Dragons.

Robbie Williams, pardon Robbie "Fucking" Williams, kako se predstavio u Puli krajem lipnja, opravdao je svoj status superzvijezde ne samo svojim hitovima nego i više nego samouvjerenim držanjem koje se graničilo s bahatošću, no tu povremenu nadmenost pokrivao je svojim šarmom. Čovjek je definitivno trebao biti (i) glumac, tu bi nominacije za Oscara dolazile same po sebi. Uostalom, njegovi koncerti i jesu raskošne predstave čija spektakularnost zasjenjuje repertoar koji ovako na papiru djeluje savršeno, ali u praksi kroz dio tih pjesama Robbie samo prošeta, otpjeva tek djelić i nastavi pričati kao da mu u tome život ovisi ili jednostavno želi nabiti minutažu. No, dobro, "The flood" i "Don’t look back in anger" izveo je u cijelosti, savršeno, pa neka mu bude.

Robbie Williams (Arhiva Glasa Istre/Danilo Memedović)

Kako biti dobar gost?

Još jedna karakteristika ovoljetnih koncerata na, kako si volimo tepati i kako i drugi povremeno komplimentiraju, "najljepšoj pozornici na svijetu", je što su se i svjetski izvođači očito raspitali gdje dolaze pa su se neki pripremili da budu dobri gosti. Tu su spomenuti Imagine Dragons koji su prvo trebali nastupiti 8. kolovoza, ali su zbog velikog interesa dodali koncert i dan kasnije. Bio sam zabrinut, s obzirom da su na turneji već jako dugo, da će se to osjetiti na njihovom nastupu. Ne’š majci, koncerte su odradili savršeno povezavši svoje ne uvijek radosne priče u jednu cjelinu na čijem kraju svijetli svjetlo optimizma. Pjevač Dan Reynolds pogotovo se trudio biti dobar frontman i dobar gost ponizno izrazivši "čast i privilegiju" što se nalaze u prostoru s tako bogatom poviješću. A, da bi to potkrijepili, set listu su, posebno za pulski nastup, dopunili obradom hita "Forever young" njemačkih Alphaville. Njihov koncert pokazao je da želja da se djeluje moćno ne mora prijeći granicu kiča i lažne spektakularnosti kada se radi o produkciji - da se ne mora pozornicu i auditorij prekriti forsiranim blještavilom da bi koncert bio upečatljiv, a imali su i odličnu predgrupu AJR.

Tu negdje na tom pragu bili su i Florence + The Machine. Predvođeni eteričnom Florence Welch stigli su u Pulu dok je proljeće pisalo oproštajno pismo, 18. lipnja, a hrvatska nogometna reprezentacija igrala još jednu od svojih utakmica zbog čega se moglo očekivati da će dio mobitela biti uključen na praćenje rezultata. Takvih ipak skoro da nije bilo, na svu sreću, a atmosfera na koncertu bila je takva da je u pozitivnom smisli izgleda zbunila i samu Florence. Nakon početnih naučenih rečenica i odrađene pristojnosti, Florence je pred kraj izašla pred publiku da joj, od srca, zahvali na prijemu zbog toga što su tu večer u Puli, a što inače nisu radili, izveli skoro cijeli novi album i publika je to prihvatila kao nešto najnormalnije, i čak uživala u pjesmama koje (još) nisu hitovi. To karizmatičnoj pjevačici u bijelom poput vile iz bajke, nije promaklo. Valjda se netko zahvalio i Florence i ekipi što je našla za shodno da svoj nastup tu večer malo modificira i što nas je na kraju podsjetila da je "uvijek najmračnije baš prije zore" u hitu "Shake iz out". Svatko ima svoje adute, a Florence je pokazala koliko moćan može biti spoj elegancije, ljepote, pjevačkog talenta i skromnosti.

Dan Reynolds/Imagine Dragons (Snimio Milivoj Mijošek/Glas Istre)

Kada se već spominju velika i dobro poznata imena, ove godine je ljeto priveo kraju legendarni Zdravko Čolić koji je ovaj put u Arenu došao pojačan simfonijskim orkestrom. Još jedno uspješno izdanje imao je i Adria Summer Festival dovevši pred rasprodanu Arenu prvo Dinu Merlina, a onda i Dubiozu Kolektiv.

Ne sjaje svi...

Da ne bude da samo hvalim, bio je jedan koncert za koji sam baš htio da mi se svidi pošto-poto. Jako, jako sam želio da mi se dopadne te sam ga unaprijed proglasio ocijenio kao nešto za što nisam sumnjao da će ispasti dobro, da bi na kraju ispao poput juhe koja je malo previše puta podgrijana i razvodnjena kako bi se što više jelaca moglo podmiriti. Eros Ramazzotti stigao je u Pulu da bi zaključio Adria Summer Festival i svoju svjetsku turneju "Battito infinito" i bio je poput Jasmina Stavrosa - "umoran, prijatelji, umoran". Štošta sam mu bio spreman oprostiti, počevši od činjenice da je preskočio neke od pjesama za koje sam se tako nadao da ću čuti, i evidentno skrativši pritom set listu za nekoliko pjesama. Ali dobro, on je šef, pa i ono aranžmansko masakriranje "Terre promesse" je opravdano ako mu je toliko dojadilo izvoditi ovaj prastari hit, ali što mu je do vraga trebao onaj, kao, akustični, usporeni dio? K vragu i svemu ako se nisam u jednom trenutku bio spreman okladiti da će na binu izvući krevet i jednostavno leći u njega. Toliko je bio indisponiran i željan da okonča svoju turneju da mu ništa od sveg laskanja i tepanja Puli i Hrvatskoj nije pomoglo...

Naši u Areni

Kada se radi o domaćim izvođačima, Dalmatino su odlučili zagristi veći zalogaj i nakon dva prošlogodišnja nastupa na Kaštelu odlučili osvojiti Arenu. U prvom jurišu spriječilo ih je nevrijeme, no zato su drugi put, upravo dok su na Kaštelu svirali njihovi Dalmatinci TBF, uspješno obavili misiju pred još jednoj rasprodanoj kolovoškoj večeri u amfiteatru.

Konačno da se još netko s hrvatske pop scene usudio i uspio osvojiti Arenu. Tim više što je scena zadnjih godina ostala bez takvih velikana kao što su Aki, Massimo, Oliver… Dalmatino je ispit položio, tko je idući?