Dobra atmosfera s Brenkovog albuma "From now on" sastavljenog od autorskih skladbi, na koncertu se još pojačava uživo, kao da izlazi izvan limita studija i širi se. Drugim riječima, ne samo da Brenkove skladbe u koncertnoj izvedbi ne gube ništa, nego kao da prolaze kroz neko nevidljivo energetsko pojačalo
(Snimio Dejan Štifanić)
Pulski klavirist Leon Brenko nastupio je sa svojim kvartetom na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta kako bi predstavio album "From now on" sastavljen od autorskih skladbi.
Iako je ljubiteljima pulske jazz i rock scene dobro poznat kao član raznih postava čiji se repertoar mahom oslanja na obrade, Brenko je s vremenom sakupio dovoljno autorskih skladbi da ih objedinio na albumu kojeg je predstavio na Maloj sceni INK-a. Oni koji su imali prilike čuti ovaj album znaju da je sastavljen od poletnih, moglo bi se reći proljetnih pjesama punih neke životne snage i jednostavno ugodne atmosfere.
To je vidljivo i iz naziva jedne pjesme nazvane "Joy", no općenito vrlo je teško odgledati i odslušati ovaj koncert u stavu mirno. Za razliku od nekih izvođača čije skladbe potiču na introspekciju i meditaciju, Brenkove skladbe, na CD-u i uživo, tjeraju na pokret nakon što u slušatelje uštrcaju jednu odmjerenu dozu optimizma, čak i kada Brenko i ekipa malo uspore i odmore se u sjetnim sjećanjima na djetinjstvo u skladbi "Childhood memories".
Ta se dobra atmosfera još pojačava uživo, kao što je bilo preksinoć, kao da izlazi izvan limita studija i širi se. Drugim riječima, ne samo da Brenkove skladbe u koncertnoj izvedbi ne gube ništa nego kao da prolaze kroz neko nevidljivo energetsko pojačalo. Jedan od razloga tome je i Brenkova velika želja da se predstavi u što boljem svjetlu, jer kao što kaže, ne nastupa se svaki dan u INK-u, a s druge strane taj njegov entuzijazam dodatno potiče ekipa sjajnih glazbenika koja nije ovdje došla da bi bila u pozadini nego zajedno s Brenkom formira taj kompletni glazbeni doživljaj.
Vjerojatno nigdje kao u jazzu nije toliko važno da svi članovi pojedinog sastava budu povezani, da promatraju što njihovi kolege rade, da se u pravom trenutku ubace i iskoriste svoju minutu ili dvije te počaste publiku nekom efektnom solažom te da onda precizno nastave tamo gdje su stali prije solaže i improvizacije. Ovdje nema ili barem ne bi smjelo biti mjesta za umišljene zvijezde, nema instrumenata i dionica koje su manje važni, ovdje se svi moraju jednako potruditi. To se preksinoć čulo u svirci i vidjelo na licima Brenkovih prijatelja. Bojan Skočilić bi, pogotovo dok je svirao kontrabas, znao zatvoriti oči i prepustiti se, ali tako da se ni u jednom trenutku ne izgubi.
Marko Matošević za bubnjevima svoja je usta u jednom trenutku rastegao u blaženi osmijeh kojeg nije skidao veći dio koncerta, potpuno siguran u ono što radi, dok je gitarist Alen Spada djelovao smrtno ozbiljno, ali vjerojatno nije bilo onoga tko nije uživao u njegovoj svirci, pogotovo u povremenim solima. Pred sam kraj službenog dijela pukla mu je žica, no to su stvari koje se događaju. Zato se brzo sabrao i iza pozornice stavio novu žicu da bi se vratio za sam finiš koncerta koji je okončan jednim bisom.
Ovoj ekipi u jednom se trenutku na pozornici pridružila pulska jazzerska legenda, nenadmašni i uvijek skulirani gitarist Boro Lukić a koliko je on značajan govori i to da mu je Brenko posvetio skladbu "The doctor" koju su zajedno snimili na albumu i koju su preksinoć zajedno izveli.
Bila je to prilika da Brenko predstavi i jednu novu skladbu s albuma koji bi trebao biti objavljen iduće godine i iz koje je jasno da će se i dalje držati provjerene formule, kao i da kroz još jednu skladbu podsjeti na ono što je radio u jazz rock sastavu Shugo's Foosy. Poanta je bila u tome da se predstave autorske stvari, no Brenku je izgleda stalo da cijeli koncept koncerta ne bude predvidljiv. Nastup je tako bio dobro uravnotežen, ne prekratak i ne predug, s publikom koja se ni u jednom trenutku nije libila izraziti zadovoljstvo svirkom i Brenkom koji joj se povjerio da nije očekivao tako dobar odaziv što ga je očito dodatno motiviralo.