JADRANKA ĐOKIĆ, dobitnica ugledne nagrade "Vladimir Nazor": Duboko sam zahvalna i iskreno počašćena ovom velikom nagradom

Jadranka Đokić (Arhiva HNK Zagreb)

Ova 2020. je jedna teška, duga i po svemu neobična godina koja mi je, na koncu, donijela veselje jer sam nagrađena za predstave koje sam sa zadovoljstvom radila i za koje se nadam da ćemo ih dugo igrati, kaže Jadranka Đokić * Nagradu je dobila za ulogu Nastasje Filipovne u predstavi "Idiot" Dostojevskog te za ulogu Maše u predstavi "Tri sestre" Čehova

Ne događa se tako često da se pulskoj umjetnici ili umjetniku dodijeli ugledna nagrada 'Vladimir Nazor', a ovako na prvu, na pamet nam pada spisateljica Tatjana Gromača koja je 2013. opravdano osvojila ovu nagradu za sjajan roman "Božanska dječica".

U aktualnom slučaju riječ o rođenoj Puljanki koja se u glumu doživotno zaljubila na daskama Istarskog narodnog kazališta, no s dugogodišnjom profesionalnim stažem u Zagrebu, gdje se umjetnički ostvarila u kazalištu, filmu i na televiziji. Prvakinja Drame HNK-a Jadranka Đokić dobitnica je godišnje nagrade 'Vladimir Nazor' na području kazališne umjetnosti, a ovu nagradu za najbolja umjetnička ostvarenja u prošlog godini dobila je za ulogu Nastasje Filipovne u predstavi "Idiot" F. M. Dostojevskog u režiji Vasilija Senjina te za ulogu Maše u predstavi "Tri sestre" Antona Pavloviča Čehova u režiji Bobe Jelčića, obje u produkciji zagrebačkog HNK-a. Usput, nagradu za životno djelo u kazališnoj umjetnosti dobila je Helena Buljan.

- Duboko sam zahvalna i iskreno počašćena viješću o primitku ove velike nagrade. 2020. je jedna teška, duga i po svemu neobična godina i na koncu donijela je veselje jer sam nagrađena za predstave koje sam sa zadovoljstvom radila i za koje se nadam da ćemo ih dugo igrati, kaže Jadranka Đokić.

Dočarala široki spektar emocija

Tumačeći glavni ženski lik u "Idiotu", Nastasju Filipovnu, fatalnu ženu koja se koleba između dva muškarca, ženu koja na rubu ludila lomi i rastače ne samo sebe, nego i sve oko nje, Jadranka Đokić je svojom glumačkom energijom i temperamentom dočarala sve nijanse prototipa žene koja muškarce dovodi do ruba živaca.

Bez velikih gesti, suzdržana i cinična u početku predstave, Nastasja Filipovna Jadranke Đokić tijekom predstave polako otkriva svoju gotovo dijaboličnu prirodu, uvlačeći u emotivne zamke svoje ljubavnike, poznanike i zaštitnike. Istovremeno, njezina Nastasja Filipovna otkriva i svoju ranjivu stranu, tako da na sceni pratimo i jednu ženu čija nesreća rastače i nju samu.

Rastrzana između prividne sreće s knezom Miškinom i opasne veze s Rogožinom, Nastasja se ne može odlučiti, bježi čas jednom, čas drugome, da bi na kraju skončala od ruke jednog ljubavnika, Rogožina. Utjelovljujući lik Nastasje Filipovne, Jadranka Đokić je uobličila iznijansirani karakter koji prelazi put od opće poznate zavodnice do tragične žrtve ljubavnih kovitlaca, dočaravši široki spektar emocija koji dovodi do psihičkih lomova, suverenom glumačkom gestom i dubokim poniranjem u lik.

U predstavi "Tri sestre", autorskom projektu Bobe Jelčića, u kojem se on poigrava sa slavnim Čehovljenim tekstom, Jadranka Đokić tumači Mašu, jednu od sestara. No, iako se i ovdje radi o klasiku, kontekst predstave je drugačiji. Ona se izvodi u prostoru ansambla Lado, na jedva metar udaljenosti od publike, s kojom je u stalnoj interakciji.

Suvremena Maša Jadranke Đokić je moderna žena, koja je od svoje Čehovljeve imenjakinje preuzela britkost i brzinu misli, te poneki žal i tugu, dok publici i partnerima nudi i sve nijanse problematike života današnje žene u ovoj zemlji. Duhovitost i direktnost kojima pokreće radnju, te lakoća miješanja Čehovljeve Maše i one suvremene, glavna su karakteristika glumačke izvedbe Jadranke Đokić kojima je zaigrano, a opet duboko umjetnički promišljeno spojila Čehovljev svijet i ovaj današnji.

Iznijela samoubojicu na scenu

Kada je prije sedam godina na Brijunima, u prvoj suradnji s Kazalištem Ulysses, glumila u predstavi "Shakespeare u Kremlju", u intervjuu za naš list, na pitanje preferira li više kazalište ili film, odgovorila je ovim riječima: "Moja ljubav je gluma, tako razmišljam i živim. Kazalište i film, naizgled vrlo različiti svjetovi, a ustvari vrlo nalik jedan drugome, od glumca uvijek traže izvrsnost koju publika cijeni. Dosad sam radila na brojnim kazališnim i filmskim projektima, a svaki od njih mi je drag na svoj način, svaki od njih je za mene novi izazov koji predstavlja poseban kreativni proces".

Njeni glumački počeci datiraju iz vremena pulskog INK-a, kada je bila članica Dramskog studija pod vodstvom Roberta Raponje.

- I prije Dramskog studija sam bila recitator tako da je zanimanje postojalo, a kroz Dramski studio se taj smjer razbistrio i potvrdio. Robert je osoba koja me izrazito poticala na rad, pružala znanje i davala vjetar u leđa. Na tome smo mu mnogi zahvalni, kazala je tada.

Manje upućeni gledatelj, vezan dominantno za televiziju, vezat će izvjesnog glumca ili glumicu za neku njihovu ulogu u komercijalnom, zabavnom, srednjestrujaškom ostvarenju, kao što je to u slučaju Jadranke Đokić njena uspješna uloga sestre Helge u gledanoj humorističnoj seriji "Naša mala klinika" ili kasnije frizerke Lili u humorističnoj seriji "Ko te šiša".

No, tako mimo tog milijunskog TV auditorija ostaju neopravdano u sjeni bitno zahtjevnije, slojevitije uloge, a time i kvaliteta glumca odnosno glumice.

Stoga ćemo se za ovu priliku vratiti u jesen 2014., kada je pred Jadrankom Đokić bio jedan od većih glumačkih izazova u karijeri. U gotovo monodrami "4.48 Psihoza" oživjela je lik očajne žene u duševnoj bolnici koja na koncu čini samoubojstvo vješanjem. Poniranje u ovu ulogu bilo je posebno zahtjevno jer je ovaj dramski tekst britanske dramatičarke Sarah Kane bio svojevrsno oproštajno pismo, budući da se autorica, mjesec dana nakon dovršetka teksta, i sama ubila u bolnici. Uz dobre kritike, tu je ulogu Jadranka tada odigrala u zagrebačkom ZKM-u, a predstavu je režirao Božidar Violić, po originalnom tekstu u prijevodu Davida Albaharija.

Dan uoči premijere, Jadranka Đokić tada je za naš list izjavila: "Ovo djelo ne podilazi i ne pokušava zaobići suočavanje s vlastitom boli i vlastitom nemogućnošću sretnog življenja. Svi mi to živimo danas. Svugdje oko nas su očaj, desperacija, beznadnost. To je izuzetno bolno, ali u tome je i ljepota, ta beskompromisna iskrenost autorice. Nije se mogla više samozavaravati. Time ne opravdavam njen čin, žao mi je što nije smogla snage. No, kad Sarah Kane sebe opisuje kao objekt, sačuvala je distancu i time iskazala svoju književnu veličinu. Doduše, literarni uspjeh nije sinonim za osobno ispunjenje. Ipak je dovedena do ruba podijeljenosti između njenih riječi i ništavnosti". Razočarenje u ljubav tek je početna tema.

- Protagonistkinja govori o kompletnom razočarenju i boli spram čitavog svijeta. Ima jedna situacija kad govori: "Gušila sam Židove, ubijala sam Kurde, ubijala Arape, je..vala malu djecu koja su molila za milost...". Iz nje govori empatija i preuzeta sva svjetska bol, nasilje kojim smo okruženi. Ima izraženu i političku komponentu spram skučenih mozgova konzervativne moralne većine. Tekst govori i o želji za ljubavlju, ali i nemogućnosti komunikacije sa samim sobom. Ona je slojevita u svojoj boli i duhovita, čime je tragedija tim veća. Apsolutno je svjesna sebe, i svoje nemogućnosti da bude prisutna i spojena sa samom sobom, iako se u životu bori da bude smislena i cjelovita, baš kao njeno pisanje. Kroz nju proživljavam katarzu, rekla nam je tada Jadranka Đokić i zaključila iskrenošću zrele umjetnice : "Imala sam otpor prema toj ulozi na početku, iz predrasude, ali i tog nemalog zahtjeva da se iznese samoubojicu na scenu. Osobno sam vam kao osoba potpuno kontra. Osjećam i prazninu i besmislenost, ali vidim mogućnost, za življenje sam punim plućima i suočavanje sa strahovima, za borbu sa svim svojim demonima".