Dobitnik Oscara za "Titanic" boravio u Puli: Moj odnos s Tarantinom odražava najidealniju verziju teškog načina života u snimanju filmova

(Promo)

Uz Jamesa Mathera, još jedan gost Carnet THECUC konferencije i DreaMakers productions u Puli bio je i Mark Ulano, još jedan filmaš impresivne biografije koja uključuje Oscara za legendarni Cameronov "Titanic".

Savjeti

Ovaj hvaljeni inženjer zvuka nominiran je i za svoj rad na "Nemilosrdnim gadovima", "Ad Astra" i "Bilo jednom u Hollywoodu". Njegova suradnja s Quentinom Tarantinom traje više od 29 godina, pridonoseći filmovima kao što su "Mrska osmorka" i "Odbjegli Django", a profesionalno snima zvuk za film od 1976.

Ulano je pet mandata bio predsjednik IATSE Local 695 (sindikata filmskog zvuka), a također je pet mandata bio u izvršnom odboru Akademije za filmsku umjetnost i znanost o zvuku. Autor je više od 50 članaka, intervjua i recenzija vezanih uz produkcijsko miksanje zvuka.

- Ugostili su nas i postali smo dio zajednice ili obitelji koju su stvorili DreaMakers u suradnji s Carnetom i Carnet Hubom, priča Ulano s kojim smo se susreli u Puli. "Naš prilog sastoji se u sastavljanju praktičnih strategija i filozofije učenja koje je potrebno da bi se preživjelo u ovom poslu, da bi se ušlo u pričanje priča, jer to je ono što radimo. Volim Pulu.

Bili smo ovdje i vratili smo se u amfiteatar, što je nevjerojatno, i samo smo se lijepo proveli ovdje. To je skupina ljudi koji vide vrijednost ovih vještina koje se primjenjuju u njihovoj zajednici, u njihovoj umjetničkoj zajednici. A za mene je to središte načina na koji se sada koriste naše karijere.

Jedna je stvar raditi na projektima jedan po jedan, ali druga je uzeti sve to iskustvo i reciklirati ga kako bi pomogli drugima da započnu svoje karijere, dati taj savjet, taj savjet, taj prijedlog da, A - ti možeš to učiniti, nemoj se bojati, ali B - budi odgovoran, posveti se tome da budeš što bolji u ovome, i C - nastavi učiti cijeli život i uvijek uči kako poboljšati svoj rad", poručuje Ulano.

- Mi smo filmaši, a naša posebna forma umjetnosti je zvuk. Mi smo umjetnici zvuka i to unosimo u proces snimanja filmova i sav sadržaj, ne samo kinematografski, već i medijski. Svaka verzija pričanja priča i današnjih sadržaja i medija ima kombinaciju zvuka i slike. I prvi smo u slojevima stvaranja zvuka za sadržaj. I bilježimo performanse.

Tumačimo ideju, namjeru priče, scenarij, redateljsku interpretaciju priče, scenarij, redateljsku interpretaciju scenarija i glumačku transformaciju redateljeve zamisli u likove. I nadamo se da ćemo, kroz tonalitet, iskoristiti emocionalnu snagu zvuka da te likove povežemo s publikom.

Dakle, publika je pozvana da vjeruje, da se uključi u likove u priči i zaboravi da je to medij koji ima tehnologiju i umjetno i vjeruje u humanost priče koja se priča. Dakle, to je naš cilj, da budemo strastveni suradnici te nade, te ideje, objašnjava Ulano.

- Što je vaš posao kada dobijete poziv za rad na projektu, pitam ga iduće.

- Za mene, radi se o tome što je priča nekog filma? Tko je uključen? Na koga ću trošiti 16, 18 sati dnevno sljedećih šest mjeseci u neposrednoj blizini, stvarajući ono što prije ne postoji? I koja je ideja? Kako se to uklapa u druge dijelove mog života?

Kao umjetnici, uvijek se borimo da nađemo ravnotežu između naše opsesivne prirode i strasti našeg posla i načina na koji to povezujemo s ostatkom našeg života, zalaganjem za našu obitelj, našu djecu, svoje zdravlje itd., i kako ostati vjerni ideji zašto se bavimo umjetničkom formom na prvom mjestu. Kada me pozovu želim znati tko je redatelj? Koja je redateljeva ideja kako ispričati ovu priču? I kako ja sa svojim instrumentom mogu tome pridonijeti? Što ja mislim o tome?

Zvuk je poput instrumenta, a filmska ekipa je zapravo poput orkestra. Imate strastvene umjetnike koji su posvećeni svom instrumentu, kao što je to slučaj u orkestru. Snimatelj može biti prva violina, a ja bih mogao biti perkusionist. Neka verzija te metafore mi je uvijek u pozadini jer moramo kanalizirati svoj ego u zajednički ishod. Zato usmjerite naš ego na projekt, a ne na naš teritorij sebe i vlastitu promociju. Ako se to dogodi, dobro. Ako ne, to nije isplata.

Nagrada koju dobivamo nije Oscar. Nagrada koju dobivamo je raditi ono što volimo raditi i to raditi s drugima koji također vole ono što rade zajedno s ovom jednom cijelom stvari, ovom pričom za ispričati. Među ljudima postoji tradicija pričanja priča. To je možda najstarija stvar koju radimo kao ljudi jer ima funkciju. Mislim da je to možda čak i biološka ??funkcija pripovijedanja. Učimo naše adolescente da postanu odrasli. Sjećamo se svoje povijesti kroz pripovijedanje.

Svoje nade i ciljeve za zajednicu izražavamo pričama, izražavamo svoju moralnost i također svoj smisao za humor, našu zabavu. Sve ovo dolazi iz pripovijedanja. Danas koristimo mnogo strojeva i tehnologije za stvaranje priče i distribuciju priče drugima, ali to ne mijenja tu drevnu svrhu. To je još uvijek tamo. Tako da možemo koristiti nove alate da učinimo vrlo važnu stvar, odgovara.

Redatelj je dirigent

Jer, kako kaže, redatelj je dirigent tog orkestra i mora dobro razumjeti njegovu ideju.

- Svaki redatelj, kao i svaka osoba, ima vrlo jedinstvene, specifične aspekte svog pristupa radu, pa moram proučiti taj pristup. Dakle, razlike među redateljima su velike, ali šira slika onoga što rade i zašto to rade je jedna. Spomenut ću da s Quentinom surađujem gotovo 30 godina i ta suradnja i to odrastanje su evoluirali, ali i dalje ostajem fokusiran na tu stvar, pa želim znati koji je scenarij koji ću uzeti tako da prvo moram pročitati scenarij.

Zaključam se u sobu, nema TV-a, nema telefona, nema obitelji, ničega. Želim pročitati scenarij u jednom komadu i otići na "putovanje". Sljedeći put ću ponovno pročitati scenarij za nekoliko dana i napraviti duboku analizu. I to je u osnovi stvaranje popisa upita, pitanja, istraga.

Koja je redateljeva ideja o tome? Ne kakav mikrofon i koja tehnologija se koriste. Nego, tko su ovi likovi? I kako mislite da se ti likovi otkriju publici? Koje je okruženje u kojem se putovanje odvija te promjene koje se tijekom tog putovanja događaju likovima? To su stvari koje su moj nacrt za moj pristup poslu, jer moja odgovornost je osigurati taj odnos između nastupa pred kamerom i mog nastupa iza kamere da publika prihvati taj poziv.

Dakle, ako počinjem film s Jamesom Cameronom ili Quentinom ili bilo kim, svaki od njih predstavlja vrlo specifičan skup izazova i prilika. Pa čak i kad ponovim suradnju s istim ljudima, istim redateljem, taj projekt ne bude isti kao prošli. Zajedno se sada hvatamo oko dijelova potrebnih za ono što ćemo zajedno raditi na ovom projektu. I moram biti siguran da u novi projekt ne dolazim s idejom ili pretpostavkom onoga što sam naučio iz prošlog projekta.

To imam kao informaciju, pomaže mi. Ali moram imati svoju antenu da budem znatiželjan, znatiželjan o radu u kojem ću sudjelovati. I tako sam sada spužva. Tražim putokaze, naznake što je ono pravo što radimo.

Što je istina o ovome? Svatko ima ideju u pripremi. Ima puno dokumentacije pa istražujemo, razgovaramo jedni s drugima i tada se otkriva istina. A što su glumci učinili da kreiraju svoje likove? I kako to rade? Mnogo toga proizlazi iz toga kako zvuče. Kako koriste svoj vokalni dar ili svoj vokalni instrument za stvaranje ideje o liku u kojem nastupaju, priča on.

Evo primjera. "Snimio sam film ‘Kauboji i vanzemaljci’, koji je režirao Jon Favreau, s Harrisonom Fordom i Danielom Craigom. A Harrison Ford, koji je jedan od najvještijih najzanatskijih glumaca koje možete doživjeti, vrlo pametna osoba, od prvog dana, kada je došao na set, stvorio je glas za njegov lik.

Dakle, kad se kamera uključila, taj glas je bio tu, i to više nije bio Harrison, a kad se kamera zaustavila, taj prekidač je bio isključen. Ponovo je bio Harrison.

Za mene je bitno da u mislima uhvatim tu ideju koju on dijeli s nama dok to radi i da koristim svoje alate kako bih bio siguran da uvijek poštujem tu ideju koju on dijeli s nama dok to radi i da koristim svoje alate za pobrinite se da uvijek poštujem tu ideju i to je suradnja. Imam odgovornost za očuvanje i razumijevanje ideje i korištenje svojih alata kako bi ta ideja došla do publike, pojašnjava on.

Naravno da se nije moglo izbjeći pitanje svih pitanja - s kim je od svih ovih poznatih osoba poput Camerona ili Tarantina bilo najbolje raditi. Odgovor je očekivan.

- To je kao da pitate koja vam je omiljena hrana ili koja vam je najdraža knjiga. Imao sam veliku sreću da imam širok raspon iskustava i to nikad ne uzimam zdravo za gotovo. Uglavnom mislim da je to odraz strasti prema onome što radim, a ta je strast simbol povjerenja za nekoga tko me zamoli da im se pridružim na njihovom projektu. Mislim da moj odnos s Quentinom tijekom ovih mnogih godina odražava najidealniju verziju onoga što je vrlo težak način života u snimanju filmova.

Znam da kad dođem na neki njegov projekt da neće biti političkih tabora između producenta i redatelja, da će biti jedinstven duh projekta, da ćemo se svi zabaviti. Neće biti lako. Izazova će biti svaki dan, kompliciranih izazova koji nisu lako rješivi. Vaše iskustvo daje vam određeni stupanj trenutnog odgovora koji nije nužno čak ni intelektualan. Poput glazbenika koji su jazz glazbenici i improviziraju, njihova komunikacija nije nužno verbalna.

Što se mene tiče, ja to koristim da protumačim ono što je ovdje bila glavna ideja onako kako sam to doživio od redatelja. Stoga je Quentin vrlo eksplicitan po tom pitanju. I to je vrlo ohrabrujuća vrsta okruženja za umjetnike da imaju dobru mapu puta, dobar nacrt onoga što radimo zajedno. I vrlo je velikodušan kada je u pitanju što je bolje moguće i što je dostupno, da šefovi kreativnih odjela, kreativci, imaju jasno razumijevanje onoga što on pokušava učiniti. Ne može svaki redatelj to niti radi.

Drugi redatelji koji bi mogli biti jednako kreativni, briljantni i značajni tražit će od nas, mene, snimatelja, svih nas, da tumačimo, a da oni ne moraju izgovoriti riječi. To znači da moramo biti poput detektiva. Odakle zapravo dolazi kreativni autoritet? Rade li producent i redatelj zajedno? Izazivaju li jedno drugo? A gdje to stavlja nas ostale u smislu naše sposobnosti da služimo projektu?

Znaš, ako gledaš što radim, bit će to kao da vidiš nekoga kako svira klavir u koncertnoj dvorani. Ali to je nastup, nastup uživo. Dakle, nije savršeno. Stoga će alat za izoštravanje fotoaparata povremeno promašiti trag. Glumci će zaboraviti svoju rečenicu. Ili redatelj.

Postoje sve te stvari koje su moguće jer mi snimamo izvedbu u stvarnom vremenu. To je kao kazalište. Jedan od mojih kolega to opisuje kao da publika gleda film, kada gleda film. Ali kad to radimo, to je živo kazalište. I tako možemo oblikovati i oblikovati na te nesavršene načine. Sada postoji ogroman pritisak, priča Ulano.

Svaka minuta košta

No, što radi kada stvari ne teku kako bi trebale teći?

- Najveći problem za produkciju je vrijeme. Ovo je jako skupo. Svaka minuta na filmu je enormno skupa. Trideset minuta dnevno u velikoj produkciji je ekvivalent godišnje plaće stalnog profesora ili odvjetnika. Toliko je skupo. Dakle, postoji taj pritisak. A kad ne uspije, imate nekoliko izbora. Moj je izbor biti vrlo izravan. Ne sviđa mi se što sam napravio ili ovo može biti bolje.

Dajem u ruke redatelju da odluči hoćemo li napraviti još jedan ili idemo dalje? I ja ću surađivati ??na bilo koji način, ali govorit ću istinu moćnicima, kaže Ulano kojem se događalo da je propustio neki znak, pojavio se problem izvan kontrole seta, ogroman prekidni šum koji prekida vezu između lika i publike. "Teško mi je razmišljati o određenom filmu jer svaki dan postoji hrpa izazova", kaže.

Kao primjer scene koju je bio izazov raditi spominje onu na Španjolskom ranču u "Bilo jednom u Hollywoodu".

- Znate scenu. Odabrali su ovu lokaciju koja je bila vizualno izvrsna, ali je bila vrlo blizu privatnog aerodroma. I tako je izazov toga značio da bismo vrlo često svaki dan imali avion koji je bio preglasan za uspjeh snimanja.

To nas je prisililo da čekamo puno da se avioni udalje ili čekamo i ponavljamo ili radimo manje komade za vremenske okvire koji dolaze između aviona koji dolaze tako da je u toj situaciji sada imamo samo toliko kontrole pa s Quentinom raspravljam možemo li razmišljati o tome kada orkestriramo snimke i bez prekidanja koncentracije naših glumaca koji su u toku? Znaš, ne želiš poremetiti taj tok.

Oni su u karakteru koji glume. To je sveti prostor između redatelja i glumaca. Što će biti prioritet? A u toj situaciji prioritet je bio ovo. Rekao bih Quentinu, znaš, ako razmislimo o ovome, najveća pitanje je li prekid napravio dovoljno problema da prekine vezu s likovima? Ako još uvijek imamo vezu publike s likovima, iako tamo ima neke buke, onda je, u redu, mi smo u sigurnijoj zoni.

A ako ga pokvari, ja sam prvi koji će reći, "Ti si u opasnosti u ovom pokušaju". Možete kasnije nešto popraviti ili ne, ali pogotovo Tarantino ne voli kasnije ništa mijenjati. Želi da ono što se događa na setu bude u filmu. A to je vrlo zahtjevna stvar jer filmove radimo u okruženjima koja nisu predviđena za snimanje zvuka, odgovara.

Kaže da Oscari možda i nisu toliko važni. "Ali kako ste se osjećali kada ste primili Oscara za ‘Titanic’, ipak pitam?

- Poput "Alise s druge strane ogledala". Bilo je nadrealno biti u ovom trenutku u ovom ogromnom, mističnom, mitološki značajnom događaju i biti ispred tog događaja pa iako znam da godinama gledam Oscare kao filmaš i kao obožavatelj obožavatelj filmova, ali gledam to na TV ekranu, ali onda odjednom, to si ti. Ti si na pozornici, a to gleda milijardu ljudi.

Primate pozornost za svoj rad na način koji, znate, može promijeniti život, priča Ulano. Pa iako je "Titanic" ušao u povijest, dok su ga radili nisu znali kako će biti primljen. "Zapravo, bilo je mnogo nagađanja da će užasno propasti. Ali onda, kad shvatite da ga je prihvatio cijeli svijet, 16-godišnjaci i 80-godišnjaci išli su i gledali film pet ili šest puta i da je zaradio, mislim, dvije milijarde dolara u prvom prikazivanju u vrijeme kada su karte u američkim dolarima koštale tri četiri ili pet dolara po ulaznici, a sada je to 10 puta više...

Napravili smo nešto više od filma. Bila je privilegija imati priliku sudjelovati, ali Oscar daje neku vrstu značaja koji nadilazi samo ideju da se radi o filmu. Dakle, meni je trebalo neko vrijeme da nekako riješim što bi ta stvarnost značila u budućnosti. Na kraju sam shvatio da je sreća imati to priznanje jer ono počinje od tvojih kolega koji rade ono što ti radiš, nominiraju te. Oni su ti koji vide što ste učinili i znaju to jer i oni to rade.

A onda ostali glasaju zbog svoje ocjene cjelokupnog rada. Na kraju mi ??je postalo vrlo, vrlo jasno u glavi da je prava nagrada obaviti posao. Imati priliku raditi ono što volite i to raditi s drugima koji rade ono što vole, uz sve teškoće koje s tim idu. Mi nismo uvijek najstabilnije ličnosti u umjetnosti, ali smo strastveni i radimo ono što volimo.

I ponekad to činimo uz veliku štetu vlastitim životima, zapravo, ali to je ključ. I tako je Oscar za mene postao ogledalo onoga što je stvarno važno. Jedna od velikih prednosti o kojoj se ne govori, je da je to prilika da iskoristite svoj maksimalni potencijal u svojoj umjetnosti i da to funkcionira. Jer to je stvar kockanja, zaključio je naš razgovor ovaj Oscarovac.