Upravo dovršavam novu znanstvenu monografiju, ovoga puta o engleskome jeziku s osobitim naglaskom na sociolingvističkoj perspektivi. Time se neminovno dotičem njegova statusa u prošlosti i suvremenosti, drugim riječima, analiziram mu dominantnu ulogu u kolonijalnome, postkolonijalnome i globalizacijskome razdoblju.

Uvažavajući činjenicu da je danas engleski lingua franca, podsjećam kako je veći broj njegovih neizvornih no izvornih govornika, a raspršeni su posvuda. Unatoč stanovitim prijeporima, relevantna literatura još uvijek najčešće navodi tri velike skupine govornika prema prvotnome prijedlogu Braja Kachrua. Taj ih indijski lingvist simbolično naziva trima koncentričnim krugovima.

Oblici

Prvu skupinu, unutarnji krug, čine izvorni govornici (UK, Irska, SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i Južna Afrika), ima ih oko 380 milijuna, a treću približno tisuću milijuna neizvornih govornika unutar kruga koji se konstantno širi na sve strane svijeta (Kina, Rusija, Brazil, europske zemlje, logično i Hrvatska, itd.). Potonjima je engleski strani jezik, uče ga ciljno i smatraju čvrstom komunikacijskom "valutom", posebice posljednjih globalizacijskih desetljeća, najviše zahvaljujući razvoju digitalnih tehnologija i uvođenju interneta.

No, u kontekstu razmatranja u ovome prilogu središnja uloga pripada drugome, vanjskom krugu s tristotinjak milijuna govornika iz bivših koloniziranih zemalja, poput Malezije, Nigerije, Pakistana, Egipta, Indije, itd. Oni su prihvatili engleski kao službeni jezik unatoč tome što se koriste doista vrlo različitim i brojnim materinskim jezicima/dijalektima (i baš zbog toga).

Shvaćajući nužnost puno boljega međusobnog razumijevanja radi učinkovitije komunikacije, nadasve u javnome prostoru (poslovni, upravni, obrazovni, medijski i drugi sektori), stvarali su vlastite varijetete engleskoga jezika. Nezaobilazno su, ipak, polazili od standarda koji se prethodno razvio u unutarnjemu krugu, gdje tradicionalno nalazimo jezične i kulturološke osnove engleskoga jezika.

Zbog britanske kolonizacije azijskih i afričkih područja, engleski se jezik iz unutarnjega kruga početno (pro)širio po svijetu. Lingvisti danas ponavljaju da je engleski svjetski jezik sam po sebi (eng. World English), ali također ističu da postoje drugi njegovi oblici diljem svijeta (eng. World Englishes), kao što su kenijski ili singapurski engleski jezik. U tijelima Europske unije upotrebljava se također jedan njegov specifičan varijetet. Sličnih je primjera mnogo.

U zemljama vanjskoga kruga, koje još nazivaju drugom dijasporom, engleski je najčešće u stalnome doticaju s ostalim jezicima, barem nekima od njih. Indija, zemlja koju nažalost nisam imala prigodu posjetiti, izvrstan je primjer vanjskoga kruga. S obzirom na svu njezinu različitost, uključujući jezičnu, sasvim je logično zapitati se koliko se jezika ondje upotrebljava.

Prema posljednjemu popisu stanovništva iz 2011. godine, u Jezičnome atlasu Indije, što ga je sastavila indijska vlada iste godine (dojmljive 74 karte dopunjene su bogatim analitičkim bilješkama), spominje se ukupno 121 jezik – tipološki podijeljen u četiri jezične porodice (indo-europsku, dravidsku, austroazijsku i sino-tibetansku). Pritom su 22 navedena u Ustavu, točnije u 8. popisu posvećenu prepoznatljivim jezicima, kao što su hindski, bengalski, nepalski, tamilski, urdski ili kašmirski. To znači da su posebno priznati i imaju pravni status.

Najveći je broj govornika hindskoga, službenoga jezika u Indiji od 1949. godine, međutim, engleski je drugi službeni jezik (jezik sporazumijevanja po cijeloj zemlji), iako njime danas govori svaki deseti Indijac. Točnije, za 0.02% Indijaca engleski je prvi, a za 6.57% drugi jezik, dok ga 3.6 % govori kao treći jezik. Od svih postkolonijalnih zemalja i onih izvan anglističkoga svijeta najviše je govornika engleskoga jezika upravo u Indiji.

Na osnovi podataka o njihovu znanju toga jezika iz 2023. godine utvrđeno je kako su Indijci rangirani na 9. mjesto u Aziji. Više od četvrtine indijske djece školske dobi 2019. godine pohađalo je nastavu samo na engleskome jeziku. Dakako, broj govornika engleskoga jezika varira ovisno o regiji ili sredini (ruralna vs. urbana). U toj složenoj jezičnoj simbiozi ne iznenađuju nas riječi indijskoga podrijetla, primjerice avatar, jungle, tank ili chutney, koje su već odavno postale neizostavnim dijelom engleskoga leksika.

Otpor hindifikaciji

Zanimljivo je možda dodati da ni nakon stjecanja neovisnosti 1947. godine, indijske vlasti nijednome jeziku nisu dodijelile status nacionalnoga jezika, iako je bilo ozbiljnijih nastojanja u korist hindskoga. Hindifikaciji su se usprotivili u ostalim sjevernim državama gdje se govore neki drugi indo-europski jezici (npr. bengalski, asamski, itd.), kao i na jugu gdje se koriste jezicima iz dravidske porodice (npr. tamilskim, teluškim, itd.). Danas je govorno područje hindskoga jezika pak najsiromašnije i najslabije razvijeno u Indiji.

Istražujući literaturu za monografiju, naišla sam na slikoviti primjer o uzvišenu statusu engleskoga jezika u Indiji, točnije jednome njezinu dijelu. Zasad sam sigurna kako nigdje drugdje u svijetu engleski jezik nema doslovce božanski status. Naime, na sjeveru u državi Uttar Pradesh, na poklonjenome zemljištu u privatnome vlasništvu, dalitska zajednica (siromašnih u prijevodu) 2010. godine započela je s puno peripetija podizati hram od skupoga crnog granita posvećen Božici engleskoga jezika, za koju su nepokolebljivo vjerovali da će im pomoći pri željenu i nužnu uspinjanju na društveno-ekonomskoj ljestvici.

Zamisao potječe od politički angažiranoga pisca iz spomenute zajednice, imenom Chandra Bhan Prasad, koji smatra kako brončana božica visine sedamdesetak centimetara simbolizira dalitsku renesansu time što njihovu identitetu dodaje znanje engleskoga jezika kao odlučujući element. Njezin je izgled jednako zbunjujući, jer je modelirana prema Kipu slobode u New Yorku.

No, neobična božica u desnoj ruci uzdignuto drži naliv-pero, čime se ističe presudna važnost pismenosti, zaogrnuta je slojevitom odjećom, a na glavi nosi šešir široka oboda, što otvoreno ukazuje na dalitski otpor tradicionalnome načinu odijevanja. U lijevoj joj je ruci čvrsto stisnut primjerak Ustava Indije iz 1947. godine (inače napisan na engleskome jeziku!), kojim su se okrutno ugnjetavani Daliti trebali izjednačiti s ostalima.

Božica Angrezi Devi (eng. the English Goddess) ponosno stoji na osobnome računalu (da, računalu) s tipkovnicom, pri čemu pripadnici zajednice "nedodirljivih", onih koji su toliko "bezvrijedni" da ne zaslužuju ni da ih se dotakne, poručuju kako će ih engleski jezik zauvijek učiniti slobodnima u novome svijetu digitalizacije, dat će im moć koju u svojoj povijesti nikada nisu imali.

Time šalju poruku da im život nije potpun bez znanja engleskoga jezika! Potonji nas podatak ne bi trebao začuditi ako znamo da su Daliti bili na samome dnu tradicionalnoga društvenog sustava u Indiji, stoga su ih ugnjetavali i diskriminirali stoljećima.

Sustav temeljen na kastama službeno je ukinut 1947. godine, međutim, Daliti su ostali marginalizirani uslijed i dalje njegovanih predrasuda prema njima. Obavljali su poslove što su ih pripadnici viših slojeva smatrali prljavima i odbijali bez imalo ustezanja. Njihova je diskriminacija neminovno obuhvaćala područje obrazovanja, pa im i dandanas u nekim seoskim školama djecu odvajaju kako bi objedovala i pratila nastavu u izolaciji.

U jednoj reportaži BBC još tvrdi da je manje od 55 posto njihovih pripadnika pismeno, što je 10 posto ispod indijskoga prosjeka. U većim gradovima ljudi su svjesni važnosti engleskoga jezika za napredak u društvu, u onima manjim donekle, dok je u seoskim sredinama takva svjesnost gotovo nepostojeća. Podizanjem hrama u selu Banka Daliti su dodatno vjerovali da će poučavanje engleskoga jezika sigurno privući zainteresirane.

Njima je engleski jezik ujedno poveznica sa žiteljima drugih indijskih država, a ne isključivo ulaznica za sustav (visokoga) obrazovanja i boljih mogućnosti zapošljavanja. U njemu prepoznaju čarobni štapić pomoću kojega će im se otvoriti vrata bolje budućnosti, bez siromaštva i omalovažavanja, što redovito priznaju u raznim intervjuima s njima.

Vrijedi učiti engleski

U neznanju engleskoga jezika vide strašan životni neuspjeh, štoviše, vlastitu propast. Nije nevažno ni spomenuti kako Daliti čine 47 posto ukupnoga stanovništva u tome selu, gdje ih je oko 8,000, a u Indiji oko 167 milijuna.

Kako je sve zapravo počelo? Thomas Babington Macaulay, 1835. godine, predložio je otvaranje škola u kojima će se nastava izvoditi na engleskome jeziku u Indiji radi obrazovanja viših upravnih službenika, koji će biti "Indijci po krvi i boji, no Englezi po ukusu, stavovima, moralu i intelektu".

Zanemarujući bez zaslužena poštovanja drevnu lingvističku baštinu, taj "arhitekt Britanskoga carstva", kako ga naziva Dean Nelson u listu The Telegraph od 27. listopada 2010. godine, tipično je eurocentristički još tvrdio da je "bolje imati samo jednu policu s dobrim europskim naslovima, no kompletnu zbirku indijske i arapske književnosti". Filolog William Jones, pedesetak godina prije njega, ističući pozitivna stajališta o indijskoj kulturi, podsjećao je pak sunarodnjake na činjenicu kako sanskrt, latinski i grčki potječu od zajedničkoga indo-europskoga pretka.

Kada su škole na engleskome jeziku u Indiji konačno otvorene pripadnici više kaste nisu dopuštali Dalitima pristup, pa je kolonijalna uprava naredila kako se nikoga ne smije lišavati nastave na engleskome jeziku, polazeći od kaste, uvjerenja, spola ili vjere kao glavnih kriterija. Ironijom političke i povijesne sudbine, lord Macaulay je neočekivano postao društvenim reformatorom, štoviše, revolucionarom koji je Indijce učinio ravnopravnima barem pred zakonom, dok hinduski nacionalisti one koji nisu (bili) ponosni na vlastitu tradiciju i nasljeđe podsmješljivo nazivaju "Macaulayjevom djecom".

Jedan od njih, Babasaheb R. Ambedkar (rođen 1981. u selu Banka), studirao je čak na Sveučilištu Columbia i u Londonskoj školi ekonomije, pa se očekivano zalagao za dobro znanje engleskoga jezika kao sigurno sredstvo njihove etničke emancipacije i mogućnost izlaska iz pravoga povijesnog pakla. Njihova im božica glasno poručuje da vrijedi učiti engleski jezik! Macaulayjev rođendan, 25. listopada, Daliti dandanas slave kao English Day, kada organiziraju prigodni mimohod u obližnjemu gradu Lakhimpur Khiriju, što ga pohode razdragane mase štovatelja te jedinstvene božice.

Ukratko, suvremeni Daliti motivirano prihvaćaju engleski jezik kao zalog svoje sretnije i uspješnije budućnosti, u čemu mnogi komentatori prepoznaju odjeke lingvističkoga neoimperijalizma, no neki među njima pojašnjavaju kako ovdje nije toliko riječ o jeziku bivše kolonijalne sile, britanskome engleskom, koliko o američkome varijetetu. S određenom dozom žaljenja pritom zaključuju da je unutar dalitske zajednice došlo tek do pomaka od britanske kolonijalne prema američkoj dominaciji.

Arbitrarna konstrukcija stvarnosti

Priča o optimističnim Dalitima i njihovoj božici na specifičan način pokazuje kako i koliko (određeni) jezik oblikuje naše mišljenje, predodžbu o svijetu i reakciju na njega. Antropolog sa Sveučilišta u Kaliforniji, Manvir Singh, u The New Yorkeru od 30. prosinca prošle godine, pozivajući se na zanimljive izvore, ponovno navodi čak opasnost od svojevrsne kognitivne hegemonije (termin što ga je upotrebljavao ugledni francuski intelektualac Pierre Bourdieu kada je upozoravao na globalno širenje engleskoga jezika), koja lako može dovesti do "arbitrarne konstrukcije stvarnosti".

Danas se znanstvenici (posljednjih godina osobito u području kulturalne psiholingvistike) slažu u uvjerenju da način na koji se koristimo jezikom može utjecati na način na koji razmišljamo, mijenjajući ga, ali također vrijedi obrnuto, što ukazuje na njihovu dinamičnu interakciju, a nikako ne na jednosmjerni proces u kojemu jedno isključuje drugo.

Povezane vijesti

• Anamarija Guzijan, vlasnica Cambridge Certificate of Proficiency: ZNA ENGLESKI POPUT ENGLEZA
• Labinski srednjoškolci izvrsni u engleskom jeziku
• Hrvati su među najboljim govornicima engleskog jezika u svijetu. U OVOM DIJELU EUROPE SMO NAJBOLJI