Pojava interneta definitivno je unijela revoluciju, i to svojevrsnu revoluciju čiju jačinu i posljedice i danas osjetimo, posebice u vrijeme umjetne inteligencije, koje ne bi bilo da nije bilo ni interneta. Pojava interneta instrumentalizirala je i oblike čovjekova djelovanja, posebice one koji se tiču čovjekova učenja i znanja. S vremenom su tako knjige mijenjane internetskim uslugama. Brzo internetsko pretraživanje, utipkavanje riječi, sintagma, no čak i rečenica, može rezultirati pronalaskom mnoštva informacija. Jasno je, i danas ima onih kojima je nezamjenjiv osjećaj držanja knjige u ruci, dok je i dalje puno veći broj onih koji štogod mogu, čitaju s ekrana, pametnih telefona, tableta, digitalnih čitača knjiga i tako dalje. Ima to i svoje prednosti, pa će jedna učenica srednje medicinske škole na putu od Rijeke do Zadra na tabletu moći čitati svoju ranije uslikanu bilježnicu i tako vrijeme u autobusu kratiti čitanjem učeničkog materijala, ne bi li jednoga dana postala zdravstveni djelatnik.

Knjige kao izvor znanja

Postoje i specifični studiji kojima je teško tehnologijom nadmudriti knjigu, a u tu se skupinu definitivno ubrajaju kroatistički i slični studiji, koji zahtijevaju čitanje romana, ne bi li kasnije studenti mogli pristupiti čitalačkim provjerama. Baš zbog tih provjera, mahom budući profesori hrvatskoga jezika, nikako ne mogu nadmudriti tehnologiju, jer tko će znati što se jelo u »Dundu Maroju«, kakva je bila boja zavjesa u kakvom realističnom romanu, ili primjerice, slično tome, kakav je bio vremenski odmak u pripovijetci, koja je to godina u kojoj se radnja zbiva i tako dalje. Još bolje, tko će nadmudriti ona iščitavanja prvenstveno srednjovjekovnih predložaka, no i kasnijih, starije književnosti, recimo barokne. Stih po stih, rječnik na kraju, jer radi se o starome jeziku, i sklapajte značenje, uočavajte znakove, simbole i signale. Tehnologije – nema.

Baš zato, knjige su od pamtivijeka izvor pravoga znanja, mjesto u kojemu se nalaze sve potrebne informacije, a čitanjem sklapamo mrežu značenja, uspostavljamo razne autorske dijaloge i stvaramo svoja značenja i svoje zaključke. Zato valja čitati, da bismo u kolopletu tuđih misli, ideja, stilskih odrednica stvorili onaj vlastiti, esencijalni.

A onda, na to se nadovezuje pitanje teksta, autorstva i pitanje analitičke mogućnosti, jer svaka analiza, uzmimo književnu, filmsku (filmska kritika), no i kazališnu, plesnu, likovnu (opet kritiku), apsolutno je autorsko djelo, pa s obzirom na to u njoj pronalazimo autorove stilske odrednice, autorov pogled na određenu temu/problem, sukladno tome i autorov sustav vrijednosti, njegovu retoričku notu, njegovu analitičku vještinu, odnosno sposobnost uočavanja detalja i sitnica, a u krajnosti i njegov estetski modus predstavljanja kompleksnosti neke teme čitatelju, čitatelju koji bi uvijek trebao biti onaj iserovski implicitni. No, nažalost, danas takvoga čitatelja sve manje ima. A nema ga zato što ljudi niti ne čitaju, jer da bi uopće netko bio implicitni čitatelj, odnosno čitatelj uopće, treba čitati, tekstove, radove, romane, novinske članke, analize, vijesti, komentare. Ukratko – sve. Dakako, i poeziju!

S obzirom na to da homo konzumerikus ne čita, prema tome nije ni čitatelj, a to bi značilo da ne može postati ni ona ranije spomenuta vrsta čitatelja koja ne čita usput, već o čitanome razmišlja, naknadno promišlja, uopćava, spaja, značenjski (na)dodaje.

Prijetnja umjetne inteligencije

Kako se boriti s nedostatkom publike u naciji koja sve manje čita, kako se u svemu tome boriti s tehnološkim zamasima koji se ponekad čine jači od udara senjske bure na čiju je simboličnu jačinu ukazao August Šenoa u svome znamenitom djelu »Čuvaj se senjske ruke« (ovdje čuvaj se tehnološke ruke). Danas, tehnološka nam ruka prijeti svojevrsnom pljuskom društvenom ukusu, iste one jačine koju je imala pljuska Majakovskog 1912. godine.

U vremenima kad se sve manje čita, kad ekrani pametnih uređaja (pre)uzimaju ulogu tekstnoga predloška čiji je sadržaj posve reduciran i clickbait/medijski ornamentiran, umjetna je inteligencija najveća prijetnja. I dok naglasak na nacionalnoj razini stavljamo na čitanje od malih nogu, čitanje različitih bajki, priča, čitanje uopće – jer postoje dakako i blagodati čitanja i učinci takve prakse, između ostalog na pamćenje i na koncentranciju pojedinca – iz čega proizlazi i sposobnost pisanja, jezičnoga izražavanja, sklapanja složenijih misli, serioznih tekstova, pa potom i sposobnost imaginacije kojom potencijalni autor stvara svjetove koji su alternacija njegovoj iskustvenoj zbilji, svemu tome prijeti umjetna inteligencija. I to posebice u kontekstu jezika i čovjekove jezične inteligencije, jer raznorazni alati postaju gerilsko sredstvo napada na dostojanstvo pisane riječi, one čovjekove. Tehnologija je, naravno, učinila svoje, stvorila je i oblikovala tehnološkog homo konzumerikosa, onoga koji je odrastao uz ekran pametnog telefona, koji ga od malih nogu koristi, čime je zamijenio, možda i preskočio neke prirodne faze u svome sazrijevanju koje je običan homo sapiens dosad imao. Ili, bolje rečeno, nametnuo je one umjetne faze/procese prirodnim. Takav homo konzumerikus tehnološkog predznaka tipka (tastaturama) vrlo izvještačeno, uz dobro razvijene vještine korištenja (samog) uređaja i alata koji služe kao pomoć. Što je prije petnaest godina bio Google i što bismo danas bez tog pretraživača, teško je zamisliti – od pretraživanja podataka, dobivanja informacija, adresa, telefonskih brojeva, konkretnijih stručnih podataka i tako dalje. Google i internet općenito danas imaju ulogu enciklopedije, one koju neki nikad u rukama nisu imali.

Homo konzumerikus

Iz svega toga, jasno je, proizlazi i pitanje umjetne inteligencije, pitanje koje je tek načeto, a o kojem će se tek govoriti, sve više i više. I to zato što će upravo taj doseg i taj tehnološki skok stvoriti mnoge prijepore glede pitanja koja su dosad imala jednostrane poglede, te jednak zaključak. Onaj isti homo konzumerikus s predznakom u bespućima interneta i otvorenim vratima umjetne inteligencije pliva poput brze ribe u nepreglednom moru koja bježi od nekog većeg, također morskog predatora. Korištenje umjetne inteligencije takvom je pojedincu učenje o pisanju, uputa za bolje pisanje, značenjska i terminološka sugestija. Informacijski kosturi rezultiraju gotovim tekstovima, onima kojima, iako neki tvrde da je teško moguće otkriti traga – moguće je. Tu je i onaj jezično kompetentniji pojedinac koji onaj generički tehnološki izdatak može ušminkati, a zato i na mnogo višem stupnju jezične kompetencije onaj koji ga može prepoznati.

Pojedinci tako, isti oni koji enciklopedije ne poznaju, književnost ne poznaju i koji općenito ne čitaju, postaju stručnjaci. Prijevodne vještine Google i AI mašine daju dovoljno da bi se sa stranih portala napravio informacijski blend koji prosječnome čitatelju djeluje poput smoothie soka, onoga koji na slamku ispijemo gotovo na eks. Pojedinci tako postaju stručnjaci, uočavaju stvari koje sami nikad ne bi uočili, razumiju se u ono što dotad nisu razumjeli, vladaju terminologijom u različitim područjima. Ono što ne znaju, to je da neće nikad iskusiti bogatstvo jezika, bogatstvo riječi i – užitak pisanja. A radi li se o užitku ili čemu drugome, najbolje će o tome kazati onaj tko piše, onaj tko stvara na bilo koji način.

Umjetnost i riječ

Pitanje je kako opstati u takvoj tehnološkoj društvenoj klimi varanja u kojoj je glavno pitanje – tko je pisac, tko je autor. Još veći problem od takvih činjenja je izostanak njihova prepoznavanja, nemogućnost ili voljna atrofija. Kako u globalnoj krizi čitanja, intelekta, globalnoj krizi pisanja, koja je samo dio jedne veće mreže kriza koje su premrežene i u pozadini kojih se kriju isti uzorci, djelovati usmjereno, samouvjereno u smislu znanja i vještine. Kako čitati ono nečitljivo i neautorsko i ostati pritom tih. Kako biti sveučilišni nastavnik i uopće čitati ono čije podrijetlo nije jasno, a dokaza nema. Možda jednostavno tako da i sam nastavnik praktično slijedi takav primjer i poigra se u ovome spektaklu neukusa. A onda, pitanje je kuda idemo. Ravno u civilizacijski sumrak u kojem možemo jedino tapkati u mraku, tražeći stabilno tlo i kakav oslonac, jer onaj humanistički oslonac koji mnogi legitimno no neznalački propituju i danas, jedini je pravi oslonac kojim smo od vremena do danas došli do točke u kojoj je i on sam postao oslonac sve slabije statike. Umjetnost je od onda do danas jedinstven medij, receptura za apsolutno sve, jer kad ničega bilo nije – umjetnosti je bilo. A umjetnost i riječ u neraskidivoj su vezi, kao i sam jezik koji je, po svemu sudeći, fenomen.

Povezane vijesti

• Je li izborna šutnja moguća u doba interneta?
• Istraživanje: Želimo li uvijek biti dostupni?
• Pojačan signal za brži pristup internetu