Bosanskohercegovačkog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca s riječkom adresom, Jasmina Mekića, uskoro ćemo gledati u RTL-ovoj televizijskoj seriji »Sjene prošlosti«, ali i, kako nam je sam otkrio, na riječkim kazališnim daskama. Gledali smo ga dakako u kazalištu, ali i na velikom i malom platnu.

Navest ćemo neke od njegovih zapaženijih uloga u projektima »Gora«, »Nestali«, »Ko te šiša«, »Kud puklo da puklo«, »Larin izbor«, »Ne gledaj mi u pijat«, »Remake«.

ŠIMUN NOVAK

U razgovoru za naš list glumac je otkrio pojedinosti vezane uz to kako stvara ulogu, koje su mu poslovne ambicije, ali i kako provodi vrijeme u društvu obitelji i sina te dva francuska buldoga, te što se obično nađe na obiteljskom meniju kad se uhvati kuhače.

U novoj RTL-ovoj seriji »Sjene prošlosti«, koju ćemo imati priliku gledati ujesen, tumačite ulogu brokera Šimuna. Otkrijte nam ponešto o tom liku. Koliko se razlikuje od uloga koje ste imali priliku dosad interpretirati?

– U seriji igram lik Šimuna Novaka, uspješnog brokera kojemu je stalo do svog posla, ali to nije ništa prema ljubavi koju osjeća za svoju obitelj, pogotovo kćer, prema kojoj je izrazito topao i obazriv. Samozatajan je i dobro čita kako situacije, tako i karaktere.

Pošten je do te mjere da bi kad bi, naprimjer, shvatio da se u njegovoj firmi događaju malverzacije, bio spreman učiniti pravu stvar makar to ugrozilo njegovu budućnost.

Rekao bih da on predstavlja dobrotu u životu. Odrastao je u stabilnoj obitelji i oduvijek je bio uspješan.

Dobitnik je stipendija i studirao je u Londonu. Šimun je čovjek snažnog karaktera koji vjeruje da je svaki muškarac odgovoran za svoju obitelj. Mišljenja sam da na svijetu nema dobrih i loših ljudi – postoje samo postupci koje napraviš ili ne napraviš.

Nekada su to dobre stvari koje napravimo, a nekada ne. U očima drugih mi onda postajemo dobri ili loši.

Jer kad nešto učinimo u životu, obično stojimo iza toga i nema te sile koja bi promijenila moj stav ili mišljenje.

Razlikuje li se to od mišljenja drugih ili društveno prihvatljivih normi, to je onda druga stvar. Svi likovi se razlikuju, igrao sam i jedne i druge, a sva razlika je upravo u tim istim postupcima koji se nekad mjere u gramima, a nekada u tonama.

Zbog kojih vam je karakternih crta Šimun kao lik drag?

– Sigurno je da se Šimun razlikuje od mene u privatnom životu, a ono što me najviše privlači kod njega je ta neka vrsta smirenosti i ozbiljnosti dok sam, za razliku od njega, ja jako temperamentan i nekada neozbiljan.

Ne reagira na prvu i dobro važe što će reći. Rekao bih da je na neki način introvert, što se opet razlikuje od mene. Kad interpretiramo neki lik, uvijek krećemo od sebe implementirajući saznanja o liku do kojih smo došli u procesu stvaranja.

Moja pojava je početna baza, kao kostur i ligamenti na koji se onda kaleme osobine lika kojeg igramo, kao mišići, tkivo i koža. Ti mišići i tkivo su stvari u koje se u procesu zaljubljujemo na neki način i zbog čega »branimo« taj isti lik dok ga igramo.

Drag mi je jer nije plošan ili jednodimenzionalan. Nije loš čovjek, ali to je čovjek koji radi greške i sigurno ima svoje strahove i demone. Kao što sam naveo u prethodnom odgovoru, postupci nas definiraju, ali je li svaka Šimunova odluka univerzalno ispravna?

Ne znam… Ali zato mi se i sviđa.

KAMERI NE MOŽEŠ LAGATI

Gledali smo vas u brojnim serijama, na filmu i u kazalištu. Što vam predstavlja veći profesionalni izazov, glumiti ispred kamere ili na daskama što život znače?

– I jedan i drugi medij je na svoj način izazovan. I jedan i drugi medij izvlače najbolje iz tebe kao glumca. Kazalište i scena je živi organizam, publika je preko puta tebe, dišeš s publikom i osjećaš je.

Ali svakako opet moraš imati jaču emociju ili postupak da bi to sve došlo do zadnjeg reda. Na filmu i TV-u je drugačije. Minucioznost se gleda. Pred kamerom ne možeš ništa sakriti.

Najmanji pokret očima može sve promijeniti, cijelu namjeru. Kameri ne možeš lagati. Pred kamerom je možda nekad izazovnije upravo zbog toga. Kako pokazati nekome da ti je stalo, da si razočaran, da si u krivu ili u pravu, da voliš ili mrziš upravo jednom gestom.

Moraš otići od sebe da bi se opet našao. Koliko god ovo sada zvučalo apstraktno, upravo mi je to veliki izazov na kojem i dalje učim.

U kazalištu studiraš karakter, a na filmu i TV-u studiraš postupke, jer na filmu postupci su ti koji te definiraju kao lik. Kroz postupke onda publika vidi tko je kakav.

Koji je najbolji profesionalni savjet koji ste dali studentima kad ste kao asistent radili na Akademiji u Tuzli?

– Kad sam predavao na Akademiji u svojstvu asistenta glume s 23 godine, još nisam imao toliko iskustva da im dam neki profesionalni savjet. Ali sam znao govoriti da će uspjeh sam doći ako zaista nešto želiš i voliš.

U kombinaciji s napornim radom, to bi trebalo nešto značiti. Iza toga stojim i dandanas. Također sam govorio da tvoju nafaku (sudbinu) ne može nitko uzeti.

To im je onda skidalo pritisak koji su osjećali. Možeš biti najbolji, ali ako se redatelju ne sviđa tvoj stil za tu specifičnu ulogu ili producentu tvoje lice – neće te angažirati.

Čemu se onda sekirati, život ide dalje i neka druga vrata negdje drugdje će se otvoriti. Bio sam na brojim castinzima i dobio sam tek šaku uloga. I uopće se ne uznemiravam.

Upravo taj grč ili želja da dobijemo neku ulogu može nas koštati da ostanemo bez tako željenog angažmana. Ako si pošten, radišan, a opet opušten i ideš sa stavom »bit će što bude«, imaš veće šanse.

Stoga mislim da je to najbolji savjet koji sam im mogao dati i iza kojeg i danas stojim.

UZBUDLJIVE NOVE PREDSTAVE

Da vam se pruži prilika, biste li ponovo ušli u ulogu profesora na Akademiji?

– Rad na Akademiji mi je uvelike pomogao. Dolazio sam do drugih saznanja do kojih nisam došao kao student i prenositi nesebično to znanje mi je najljepši vid pedagogije.

Ali u jednom trenutku shvatio sam da sam premlad da bih propuštao prilike u drugim kazalištima radeći na sebi i istražujući sve što mi se nudi.

Htio sam rasti kao glumac, a na kraju što vrijedim kao pedagog ako nemam iskustvo. Pedagogija je divna, ali se ne vidim u tom pozivu, barem ne sada. Možda se vratim tom pozivu u starosti.

Od 2008. profesionalno ste vezani uz Rijeku. Prvak ste drame u HNK-u Ivana pl. Zajca. Hoćemo li vas ujesen, u novoj kazališnoj sezoni, imati prilike gledati u nekoj od predstava?

– Naravno. Prije samog angažmana na seriji »Sjene prošlosti« imao sam premijeru predstave »Glorija« Ranka Marinovića, a u režiji Senke Bulić.

Izvrstan proces i uz divne kolege zadovoljan sam kako sam iznio don Zanu. Svake sezone se uprava trudi zadovoljiti sve parametre istinskog kazališta i dosad smo imali dobrih projekata.

Ono što se sprema uskoro je, recimo, nešto što me strašno zanima i moram reći bez pretenzija da se vidim u tome, a to je predstava »Nigdje, niotkuda« po istoimenom romanu Bekima Sejranovića.

Napisan u autobiografskom ključu, to je priča koja prati njegovo odrastanje u Brčkom (nedaleko od moje rodne Tuzle), studiranja u Rijeci i naposljetku odlasku u Norvešku.

Pored toga naše se kazalište može pohvaliti projektom u kojem sudjeluje 12 partnera iz 11 zemalja s ciljem razvijanja suradnje između EU-a i Afrike.

Koprodukcija s Nacionalnim teatrom Tunis gdje ćemo udružiti snage s kolegama iz Tunisa. Tu će biti mjuzikl »Chicago«, kao i predstava za djecu naših kolega, suradnika i prijatelja Damira Martinovića Mrleta i Ivanke Mazurkijević.

Tijekom godina stekli ste veliko glumačko iskustvo u različitim medijima. Biste li se sada upustili u režiranje ili je to uloga koju želite tumačiti samo na ekranu ili u kazalištu?

– Moram priznati da se nekada uhvatim kako režiram scenu u našoj seriji »Sjene prošlosti«. S mnogim prijedlozima sudjelujem u stvaranju i pomalo učim. Nikad ne znaš, ali zanimljiva mi je pomisao biti iza kamere.

Nekako koketiram s tom idejom, ali pustimo sada tu ambiciju. Imam još puno za raditi na sebi, i u kazalištu i na filmu.

LJUDI I MORE

Kad je riječ o životu u Rijeci, što vam se najviše sviđa?

– Ljudi. Točka. Naravno, uz more to je ubitačna kombinacija. Rijeka nosi divnu energiju koja je možda nevidljiva samim Riječanima, ali se sigurno mogu pohvaliti, kao i kroz povijest, svojom otvorenošću i multikulturalnošću.

Na neki način te ovaj grad definira, čini boljom osobom i suptilno te pretvara u još jednog svog vjernog čuvara u sve ono što ovaj grad štiti, nosi i u što vjeruje. Neću nikada zaboraviti kako me ansambl prihvatio i na tome sam mojim kolegama iznimno zahvalan.

Da imate mogućnost, što biste promijenili ili razvili u Gradu Koji Teče, čega nedostaje po vašem mišljenju?

– Nema puno stvari zapravo. Budući da grad ima dušu, možda bih poradio na vanjštini, više parkova za djecu i ljubimce.

Uvijek sam govorio kako je šteta da je riva parkiralište, ali se sada i to promijenilo, tako da se na neki način uprava Rijeke i ja »slušamo«.