Krešimir Volarević, od milja zvani Krešo poznato je lice svima onima koji se rado razbuđuju uz dugovječnu emisiju "Dobro jutro, Hrvatska".

Njegova javljanja uživo u sklopu "Dobrog jutra" poznata su već niz godina, koliko je prisutan u toj redakciji.

Više od ovoga, nećemo gubiti vrijeme za uvod jer smo u intervjuu s Krešom srdačno popričali o mnogim pojedinostima njegovog posla.

Od siječnja 1997.

Krešimire, gledamo vas u kultnoj emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" i u ostalim informativnim emisijama Hrvatske televizije. Koliko traje vaš rad u "Dobrom jutru"? U kojim ste drugim emisijama Hrvatske televizije imali angažmane? Jeste li ulogu reportera zamišljali baš tako?

– U redakciju emisije "Dobro jutro, Hrvatska" prvi put sam zakoračio u siječnju 1997. godine. Dotad sam dvije godine radio u informativnom programu HTV-a, prve televizijske korake napravio sam 1995. godine u emisiji "Slikom na sliku" koju su tada, vrlo uspješno, uređivali Dubravko Merlić, Tihomir Ladišić i Goran Rotim.

Od 2005. do 2006. iskušao sam se na RTL-u i Novoj TV, no moram iskreno priznati da se tada nisam baš najbolje snašao. Bio sam sretan kad sam se vratio na HRT, u istu redakciju i tu sam do danas.

Doduše, od 2013. do 2017. godine radio sam u informativnom programu, no uvijek se nekako vratim doma, u redakciju "Dobro jutro, Hrvatska".

Kako otprilike izgleda vaš radni tjedan?

– Radni tjedan mi nikad nije jednak. Odradim četiri ili pet šihti na uključenjima uživo, no nikad ti dani nisu jednaki, uvijek se dogodi nešto drukčije, a zato ovaj posao i volim.

Budilica zvoni u 4.15, skuham kavu, otvorim laptop, pregledam vijesti i prođem kroz sve bilješke za uključenja koja me čekaju. Nekad ni te bilješke ne budu dovoljne, no s privilegijem da radiš ovaj posao pristaješ i na snalaženje u nepredviđenim situacijama.

Jeste li jutarnja ptica s obzirom na to da se za "Dobro jutro, Hrvatska" valja rano probuditi i pripremiti? Jeste li naviknuli na rana buđenja?

– Definitivno jesam jutarnji tip, već dugo nisam noćna ptica, ali moram priznati da se na buđenje u 4.15 nikad nisam do kraja naviknuo. Pogotovo je teško zimi, sve je u mraku, cijeli grad spava, a ja moram biti budan i koncentriran.

No, kako nešto moraš dati da bi nešto dobio, svjesno dajem pokoji sat sna kako bih radio posao koji volim te našim gledateljima poželio dobro jutro. Naspavat ću se, valjda, jednog dana u mirovini.

Kad sve ima smisla…

Što vas najefikasnije razbuđuje za ranih jutarnjih sati dok se pripremate za posao?

– Kava, kava i samo kava. Pokušao sam se, uvijek od ponedjeljka, s kave prebaciti na čaj, ali zasad mi nije uspjelo. Volio bih jednog dana i u tome uspjeti, jasno mi je da previše kave šteti.

Uz kavu me najefikasnije u kombiju razbude dečki iz moje ekipe – Luka, Dudo, Krešo, Božo. Zvuči nemoguće, ali to su ljudi koji se već prije sedam ujutro šale, smiju, pjevaju i planiraju spačke.

No, da ne bi bilo zabune, to su vrhunski profesionalci koji vrlo ozbiljno, ali uz smijeh, obavljaju prilično zahtjevan posao. Baš ih volim.

"Dobro jutro" je mozaična emisija koja vas je, vjerujem, vodila na najrazličitije terene. Koliko je to zahtjevno kada iz dana u dan mijenjate teme i područja o kojima izvještavate? Je li u toj paleti tema bilo kakvih suštih suprotnosti?

– Ne bih se ja žalio na zahtjevnost skakanja iz laganih u teže teme. Ponekad jest malo neobično, ali ne mislim da je teško. Ima mnogo težih i odgovornijih poslova od našeg.

Mislim da su najvažniji priprema, koncentracija i odlučnost da se bude odgovoran prema gledateljima zbog kojih i radim svoj posao. Zapravo sam zahvalan na šarolikosti tema o kojima izvještavam. Zahvaljujući tome, upoznao sam mnoštvo zanimljivih ljudi koje možda nikad ne bih upoznao. Bilo je svega.

Bude jutara kad radni dan krene ispred zgrade Vlade na Markovom trgu s nekim ministrom, a završi s polugolim igračima odbojke na pijesku na Jarunu. Jednako su mi zanimljivi i jedni i drugi.

A o kojim temama najradije volite izvještavati?

– Najviše volim izvještavati o slabijima u ovom društvu, bili oni djeca, umirovljenici, osobe s invaliditetom ili naši socijalno ugroženi sugrađani. Ako bilo kome od njih, makar malo, uspijemo pomoći, taj se dan osjećam jako dobro, tada sve ima smisla.

Volim onu misao da smo tu da služimo narodu, ta rečenica meni ne predstavlja ni patetiku ni kurtoaziju, već najjednostavniju istinu u ovom poslu.

Najveći umovi

Nastavno na to, koliko vam je, u vašim novinarskim počecima, trebalo da "pohvatate" imena i uloge lokalnih scena (lokalne političke, poduzetničke, estradne i inih scena)?

– Moram priznati da mi je trebalo dosta dugo. Mi smo zemlja vrlo žestoke javne dinamike. Taman si ga upamtio, a on je već bivši. Taman si se naviknuo na njegovu važnost, a njegovu poziciju već su zauzele neke nove "zvijezde".

Moram priznati da je potrebno izvrsno pamćenje, a i doza strpljenja, smirenosti. Kroz svoj posao upoznao sam i mnogo javnih osoba koje, nažalost, misle da su bolje od drugih. Susretao sam dosta onih koji "hodaju po vodi" i paraju nebo vrhom svog nosa misleći da su veći od života.

Takvima se nikad ne veselim, umišljenost nije osobina dobrih i pametnih ljudi. Najveći umovi koje sam upoznao bili su, odreda, skromni i dobri, pristojni ljudi.

Odakle ljubav prema televiziji i ustrajnost svih minulih godina? Kako je tekla vaša karijera?

– U svom rodnom Metkoviću, tijekom srednje škole, za vrijeme rata, radio sam na lokalnom radiju. Moram priznati da radio nikad nisam prežalio. Jako volim i cijenim radio kao medij.

Radio ima nešto toplo, intimno i spontano što televizija ipak ne može imati. U jednoj emisiji gostovali su mi Dubravko Merlić i Željka Ogresta, tada velike televizijske zvijezde u ratnoj Hrvatskoj.

Dubravko je osjetio da bih možda mogao biti dobar u ovom poslu i ponudio mi da probam, na čemu sam mu do danas zahvalan. Otkrio mi je cijeli novi svijet. Na početku mi je sve bilo čudno, ali sam jako brzo zavolio televiziju.

Volim je zato jer daje mogućnost da uz pomoć slike, zvuka i teksta nekome date korisnu informaciju, odvedete ga na malo putovanje, s malo mašte mu popravite dan. Mogućnosti su, doslovno, neograničene. Samo treba biti pošten i odgovoran prema gledateljima te to nikad ne zaboraviti.

Jeste li oduvijek htjeli raditi televizijski posao? Zašto ste se, i kako, počeli baviti njime? Koju profesiju biste odabrali da niste reporter i novinar?

– Nisam mislio da ću raditi na televiziji, mislio sam da ću možda raditi na radiju. No, život je čudan. Jedan slučajan susret, nekoliko savjeta pametnijih i iskusnijih profesionalaca pa ti život krene potpuno neočekivanim, lijepim i uzbudljivim smjerom.

Putovanje traje, evo, već 29 godina. Žao mi je što nisam bio dovoljno talentiran, pametan i ustrajan da postanem liječnik. Mislim da bih se osjećao dobro, još korisnije. Jako cijenim liječnički poziv, oduvijek se divim tim ljudima.

Koje najuzbudljivije trenutke vam je donio posao reportera?

– Uzbuđenja reporterskog posla ja, nažalost, povezujem s ružnim stvarima. Najuzbudljivija je bila 2020. godina, vrijeme korone i potresa. Dobar dio naših sugrađana radio je od kuće, a mi smo bili na terenu iz dana u dan. Uistinu je bilo uzbudljivo, nepredvidivo i ružno. Zapravo se nerado toga sjećam.

Nikad nismo znali što nas sutra na ulici čeka, ljudi su postali nepredvidivi, nervozni, uplašeni. Teško je bilo, no profesionalno vrlo izazovno i uzbudljivo.

Ružna godina ta 2020. Pamtim je i zbog trenutka kad mi je jedini put u karijeri pobjegla suza. Ušli smo uz svitanje u Petrinju dan nakon potresa, polumrak, sipi depresivna kiša, hladno, sve porušeno, a ljudi hodaju po kiši bez ičega kao izgubljeni. Tada sam popustio. Ne ponovilo se.

Dugo ste vremena u medijima, a u svijetu današnjice mijenjaju se mediji i navike gledatelja. Imate li vi osjećaj da se vaša uloga reportera ili način obrade priče promijenio tijekom godina?

– Jedina razlika, u odnosu na prije, koju ja uočavam je brzina. Radi se puno brže, ponekad na štetu kvalitete, činjenica i profesionalnih standarda. Ne mislim na HRT, već na svijet medija općenito. Meni se to ne sviđa, ponekad se vijesti rade radi vijesti, često se brza samo da bi se isporučio tzv. važan ekskluzivni sadržaj.

Kad malo zagrebete ispod površine, često shvatite da u tom sadržaju nema ništa ni važno ni ekskluzivno. Možda sam prestar pa gunđam u vjetar, ali mislim da bi mediji trebali malo usporiti. Sve češće od ljudi čujem da im je dosta te isforsirane brzine i da se osjećaju kao u centrifugi negativnosti i straha.

Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?

– O sebi sam naučio da nisam tako pametan kako sam si u mladosti umišljao i da se isplati svaki dan te od svakoga učiti. Naučio sam i udahnuti, a tek onda reagirati.

O drugima sam naučio da je većina ljudi dobra i plemenita, samo su oni loši jako glasni, nametljivi i besramni pa izgleda da prevladavaju, iako nije tako. Najvažnije što sam naučio je da svatko od nas ima svoju malu ulogu u društvu i da je treba pokušati odigrati najbolje što se može. Svi smo jednako važni kako bi cjelina funkcionirala. Bez iznimke.

Obožavam svoju redakciju

Postoji li neki profesionalni izazov ili neostvarena želja koju biste još htjeli postići?

– Obožavam televiziju i svoju redakciju pa nemam nekih velikih neostvarenih želja. Znam što ne želim. Nikad ne bih bio dobar voditelj u studiju, mislim da sam nesposoban za taj vrlo složen posao.

Bio bih loš šef, ne volim naređivati, a mislim i da nisam idealan materijal za političko novinarstvo.

Previše sve uzimam k srcu. Ovako je dobro, lijepo mi je u našoj sobici. Jedino što ponekad i dalje sanjam je radio; to rano razdoblje medijskog odrastanja mi je baš ostalo negdje duboko, no to je vjerojatno i nostalgija za ranom mladošću.

Budući da je ovo intervju za naš tv prilog, koja su vama omiljena tv lica?

– Ovo je jako teško pitanje. Toliko je kolega koje uistinu cijenim i volim ih gledati, kako na HRT-u tako i na drugim hrvatskim televizijama. Teško pitanje pa ću odgovoriti spontano bez prevelikog analiziranja.

Volio sam gledati reporterska javljanja našeg bivšeg kolege s HRT-a Ranka Stojanca, uzor širokog znanja i profesionalne lakoće mi je Goran Milić, a da moram biti voditelj, pristao bih biti bilo tko od voditelja ili voditeljica emisije "Dobro jutro, Hrvatska". Oni su stvarno veliki profesionalci, posebni i drukčiji, svatko na svoj način.

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koji se sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

– Živimo u zlatnom dobu televizijskih serija i zahvalan sam na toj činjenici. Volim pogledati dobru seriju, uglavnom tijekom vikenda. Skandinavski autori su mi na vrhu popisa, ali izbor je mnogo širi od toga.

Od filmova volim one za razmišljanje. Nakon gledanja volim se osjećati kao da sam pročitao solidnu knjigu. Sport više ne gledam toliko, malo sam nostalgičan za starim sportskim vremenima.

Ne volim radikalnu komercijalizaciju sporta, zato od nogometa najradije pogledam drugu englesku nogometnu ligu, nogomet kakav je bio nekad. I Hajduk… Eh da, Hajduk.

Ali to je priča o nelogičnostima, emocijama, odsustvu razuma i vječnoj nadi.

Povezane vijesti

• Što nudi HRTi putem mobilnih platformi
• Sud srušio HRT-ovo ograničenje plaća novinarima
• Odbor: Radmana razriješiti, Kovačić v.d. glavnog ravnatelja HRT-a