Poznati istarski poduzetnik Kristijan Floričić i njegova supruga, sveučilišna profesorica Tamara Floričić, priredili su u Zagrebu pravu malu likovnu poslasticu, izloživši 130 od 200 iz privatne kolekcije djela Slavka Kopača. Riječ je o izložbi “Kopač” u Meštrovićevom paviljonu, koju je prije nekoliko dana razgledao i hrvatski predsjednik Zoran Milanović sa suprugom. Izložba bi trebala javnosti pokazati sjajan opus velikog umjetnika o kojem se još uvijek ne zna dovoljno. Floričići su dokazali i pokazali brigu za kulturnu baštinu kada su prije nekoliko godina otkupili četrdesetak posto Kopačevih djela, a u međuvremenu i druga, pa u ovom času posjeduju gotovo 70 posto umjetnina koje su nastale u Kopačevom opusu.

Zapravo, malo je takvih primjera brige za baštinu i zato je ta inicijativa bračnog para iz Istre više nego dobrodošla. U sklopu udruge ArtRencontre dokazali su da i poslovni ljudi imaju ne samo ljubav prema umjetnosti, već i osjećaj da ono najbolje što je stvoreno treba itekako čuvati. Nije tu u pitanju novac, već prije svega entuzijazam koji nažalost institucije kojima bi to trebao biti prvi cilj često ne pokazuju. Zato je i zagrebačka izložba, osim što predstavlja velikog Kopača, primjer da i u Hrvatskoj imamo ljudi koji razmišljaju svjetski, koji imaju i znanja i energije dati svoj veliki doprinos da veliki umjetnici ne budu zaboravljeni. Doprinos izložbi, kao jedan od ključnih sponzora, dao je i vodnjanski Infobip, kompanija koja se inovativnim rješenjima proslavila na svjetskom tržištu gdje su u svojoj niši prepoznati kao neprikosnoven lider.

A, tko je, zapravo, Slavko Kopač, kojeg struka stavlja uz bok najvećih koje smo imali, od Vlahe Bukovca i Ivana Meštrovića nadalje? Hrvatski slikar i kipar koji je dobar dio života proveo u Francuskoj rođen je 21. kolovoza 1913. godine u Vinkovicima, a prve je poduke dobio od svog srednjoškolskog profesora crtanja, akademskog slikara Vinka Pajalića. Kopač, talentiran i radišan, upisao se na Kraljevsku umjetničku galeriju u Zagrebu, i to u klasi velikog Vladimira Becića. Vrijeme je to nevjerojatnih talenata, Zorana Mušiča, Mladena Veže, a Pariz je san svakog umjetnika koji prati burno stvaralačko vrijeme u gradu svjetlosti.

Slavko Kopač

Prvu veću izložbu Slavko Kopač imao je u Salonu Ullrich, gdje je izložio sedamedesetak radova, na zadovoljstvo svog učitelja Becića, koji ga i nagovara da krene prema Parizu. Tamo je i završio krajem 1939. godine, a kasnije će za medije ispričati kako se snašao. “Za mene je Pariz bio grad iz snova. Znao sam reći: ako ne mogu drugačije, pješačio bih do Pariza; tako sam bio privučen. Kad sam konačno stigao, bio je 30. studenog 1939. godine”. Družio se s Leom Junekom, a rat samo što nije počeo. “Imao sam veliku sreću što sam našao nekoga poput Juneka koji mi je pokazao što je vrijedno. Računam da nisam imao ni 15 godina kada sam se dočepao knjige koja me uvelike odredila: to je bila knjiga o velikom austrijskom slikaru Schieleu. Za mene je i danas ostao jednako zanimljiv i pametan, kao i u vrijeme kada sam ga otkrio.”

Povratkom u zemlju, nakon kratke profesure u Mostaru, Kopač je ratne godine proveo predavajući u Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a radove koji su u međuvremenu nastali izložio je na Prvoj i Drugoj izložbi hrvatskih umjetnika, njegove slike Isusovački samostan i Napušteni kolodvor predstavljene su na 23. Venecijanskom biennaleu 1942. godine. Već 1943. odlazi u Firencu gdje je imao devet izložbi koje je kritika sjajno prihvatila, a donedavna ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić o radovima nastalim u talijanskoj fazi kaže da je riječ o ”Kopačevim uzbudljivim vizijama bezazlenih sukoba ili susreta životinja i ljudi s pjesničkim okruženjem šumskog svijeta”.

"Nemoguće mi je raditi i bivati sretnim ako nisam neprestano slobodan, ako sam vezan isključivo za jednu osobu, instituciju ili zajednicu koja bi zalupila vratima mojeg atelijera prije ikakve mogućnosti susreta, novog i neočekivanog pogleda. Tu neizmjernost, tragove tih susreta zapravo nalazim neprestano prisutnima u svojem radu. U meni bude emociju i vječitu iznenađenost. Moj rad tek je izraz potrebe za slobodom za kojom neprestano tragam", rekao je Kopač u velikom intervju novinaru i kasnije hrvatskom veleposlaniku u Parizu Mirku Galiću.

Izložbu je posjetio i predsjednik Milanović

Tu, u Parizu, Kopač se stalno naselio krajem 1948. i ostao je do kraja života. Tu je upoznao Jeana Dubuffeta s kojim je započeo dugu suradnju u izdavanju i Art bruta. “Ne volim da me uspoređuju ni s kim, pa ni s Dubuffetom za kojeg sam najviše vezan. Mi smo dva muškarca koji vole istu stvar. Ne znam da li je to bilo na sreću ili na nesreću, ali sreli smo se na istom putu. Ono što smo stvorili bilo je blizu. Bio sam u nepovoljnom položaju, jer je Dubuffet počeo vladati svijetom. Što bih ja, čovjek iz predgrađa Europe, mogao učiniti? Ili da se makne ili da mu se pokloni. Dobro, nisam se maknuo, ali mu se nisam ni naklonio. Zašto i bih? Moja poznata krava nastala je prije Dubuffetovih krava”. Kopač je ilustrirao i knjigu André Robert Bretona, velikog francuskog pjesnika, bio je prvi kustos Art bruta, a smatrali su ga za jednog od začetnika informela. Izlagao je u Parizu u prestižnim galerijama, samostalno i sa fantastičnim umjetnicima poput Maxa Ernsta, a njegova su djela završila u mnogobrojnim muzejima i galerijama. Neka od njih i u zemlji, u Vinkovcima, Galeriji Klovićevi dvori i galerijama u Dubrovniku i Splitu.

Možda bi sve to ipak ostalo zaboravljeno ili bar ne dovoljno valorizirano da na scenu nisu stupili Floričići i za 50.000 eura najprije otkupili dio Kopačevih djela. U protivnom, ona bi završila širom svijeta i svakako ne bi bilo prilike organizirati jednu takvu značajnu izložbu kao što je ova zagrebačka, koja će biti otvorena do 27. ožujka.

Kad je Kopač 23. studenog 1995. umro u Parizu, a ubrzo i njegov sin, francuska vlada financirala je liječenje Kopačeve supruge i tada se rodila ideja da se na aukciji prodaju njegova djela da bi se pribavio novac za skrb o udovici. Tu su brzo i pametno reagirali Floričići, ne zato da steknu neku materijalnu korist, već prije svega da omoguće da Kopačeva djela ne završe u raznim privatnim zbirkama nakon čega bi bilo gotovo nemoguće sagledati cijeli njegov opus.

Sve ostalo što je slijedilo pokazuje baš tu brigu za baštinu. U pripremi je i velika izložba u Centru Pompidou u Parizu, tu je i monografija, a u petak u Zagrebu počinje i dvodnevni stručni i međunarodni simpozij o Kopaču. Cilj je iz današnje perspektive revitalizirati i revalorizirati ulogu Slavka Kopača, a bit će predstavljena i monografija "Ombres et matières - Shadows and Materials" u izdanju pariškog Gallimarda čiji su autori povjesničari umjetnosti Pauline Goutain (Musée d’Art Roger-Quilliot), Roberta Trapani (Sveučilište Paris Nanterre) i Fabrice Flahutez (Sveučilište Paris Nanterre). Na simpoziju će govoriti i profesorica Tamara Floričić, koja je i predsjednica udruge ArtRencontre, Thomasa Schnabela (Attaché culturel u Francuskom institutu) i Tomislava Buntaka (predsjednika HDLU), a o monografiji će govoriti autori te povjesničarka umjetnosti Susan Power. Za subotu su predviđena tri panela, a uvodno predavanje imat će Biserka Rauter Plančić.

Učio od djece

"Svoju karijeru započeo sam kao učitelj crtanja za djecu, ali nakon godinu i pol dana dobio sam otkaz jer se nisam mogao razumjeti s kolegicom. Ako ste pravi učitelj, vikala je na mene, kako možete dopustiti djeci da crtaju stol s dvije noge i tijelo bez ruku? Ali, to je bilo upravo ono što mi se svidjelo u dječjim crtežima, oni nisu radili onako kako bismo mi htjeli. Bio sam poput čovjeka koji je morao razgovarati s Bogom i koji nije vjerovao u njega. Pravi učitelj, to su bila djeca, a učenik sam bio ja", otkrio je svojevremeno Kopač.

Floričić: "Lupao sam se u glavu što odmah nisam kupio sve"

Prva Kopačeva djela Kristijan Floričić je kupio 2017. godine, nakon što je cijeli atelje oglašen na prodaju. U pothvat se upustio s dugogodišnjim poslovnim partnerom Karlom Kardovom. Aukciju je organizirala kuća Drout, a u razgovoru za Jutarnji list Floričić, koji slovi za jednog od najbogatijih Istrijana, prije dvije godine je izjavio: "Idućeg sam dana uzeo karte i otišli smo na dražbu na temelju inicijalnih saznanja o kojem se autoru radi, s odlukom da ćemo kupiti najznačajnija djela. Na samoj dražbi kupio sam otprilike 40 posto ponuđenih djela, s čime sam bio izuzetno zadovoljan. Nakon dodatnog upoznavanja i educiranja lupao sam se u glavu što nisam kupio baš sve zbog izuzetne prilike i niskih cijena. Od drugih kupaca s dražbe potom sam otkupio veći broj umjetnina, tako da sada otprilike imamo oko 70 posto umjetnina koje je Kopač čuvao u svom ateljeu. Radi se o 400-tinjak radova".

Tako se, uz biznis, proširio i Floričićev interes za umjetnost, što je njegova supruga dalje razvijala.

Tko je Kristijan Floričić?

Poznati 46-godišnji ulagač i biznismen iz Premanture, jedan od osnivača uspješnog investicijskog fonda Aureus Invest i suvlasnik tvrtki Agroprodukt, Končar i Infosistem, Kristijan Floričić svoje je bogatstvo uglavnom stekao trgujući dionicama. Svoje je prve obveznice kupio već kao 18-godišnjak, a samo deset godina kasnije zaradio je prvi milijun.

Studirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 2000. godine se zaposlio u TDR-u, u isto je vrijeme počeo ulagati svoj kapital, te ubrzo zaradio prvi milijun, služeći se uglavnom načinom ulaganja koji se temelji na financijskim izvješćima banaka. No, svjetska kriza na tržištu koja se pojavila 2007. godine dovela mu je značajne, ali ipak ne i kobne gubitke od 25 do 30 milijuna.

Taj samozatajni biznismen vrlo se rijetko pojavljuje u javnosti, a jedna zanimljivost koja se veže uz njega jest da je Floričić unuk Martina Cukona, strica poznatog i nedavno preminulog Sergia Marchionnea, jednog od najboljih menadžera autoindustrije koji je svojevremeno spasio Fiat i Chrysler od propasti. Naime, Marchionne je imao jako važnu ulogu u Floričićevom poslovnom stasanju.

Povezane vijesti

• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"
• Video-radovi istaknutog multimedijalnog umjetnika iz Rapca ALEN FLORIČIĆ IZLAŽE U ZAGREBU
• VELIKA UMJETNIČKA PRIČA SVJETSKIH RAZMJERA. Sve zahvaljujući pulskim supružnicima Kristijanu i Tamari Floričić. "Kada sam vidjela Kopačeva djela, shvatila sam da predstavljaju nešto zaista posebno i da ih treba očuvati i vratiti "doma""