ZA: Krenulo je. Raspisivanje natječaja za izgradnju raskošnog hotelskog naselja s 1.200 kreveta na pulskoj Hidrobazi - a isto se događa i na Muzilu, gdje su postrojbe JNA još 1991. zamijenile divlje životinje, gušteri i ptice pjevice - očekivano je izazvalo prosvjede onih koji bi željeli da šume ostanu neposječene i na svakom drvetu ne nedostaje ni list. Štoviše, budući investitor treba paziti i na arheološka nalazišta, pa i na stare zgrade, kasarne, koje trebaju ostati kao da u njima kraljevska i carska vojska još uvijek bdiju na sigurnosti glavne luke Austro-Ugarske monarhije.

Zeleno je moda, starinski bi se reklo furka za 21. stoljeće i nema te investicije i razvojnog projekta koji ne bi izazvao (o)bjesne zaštitnike čistog zraka i zelenih poljana da automatski, kao defaultni računalni program, krenu u prosvjed i napad na sve koji misle drukčije.

Hotelski kompleksi na Hidrobazi i Muzilu - nađe li se za njih uopće investitor koji bi uložio toliku svotu uz sve ograničavajuće uvjete koji pišu u natječaju – donio bi radna mjesta, razvio pulski turizam i prinio značajne svote u proračun lokalne samouprave. Za okoliš bi bio štetan kao i svaki drugi hotel na svijetu, a u njegovim sadržajima uživali bi, uz turiste, i građani Pule. Dakle, problem nije u hotelu i turizmu, nego o lokaciji koja je desetljećima bila nedostupna, zabranjena vojna zona, dok bi, slijedeći zelenu argumentaciju, sad mogla postati otvoreni prostor bez sadržaja.

Pobuna zelenih aktivista protiv svake komercijalizacije prostora i izgradnje novih sadržaja ritual je koji je posve iritantan običnom građaninu. Dizanje prosvjeda protiv svake otpiljene trule grane u gradskom parku, sječe bolesnih stabala - da o velikim turističkim potencijalima i ne govorimo - postalo je jedina aktivnost zelenih udruga koje se, usput rečeno, financiraju iz proračuna što ga pune oni koji rade. A u Istri i Hrvatskoj, koliko vidimo, najviše zarađuje turistička industrija, koju treba ograničiti brigom za stabla, ptice i guštere.

Doduše, Pula nije prvak u promicanju zelenog shvaćanja svijeta. U Zagrebu se tjednima prosvjedovalo protiv rušenja jednog stabla magnolije, dok su Splićani jedva prihvatili da im je Marijan pun oboljelog drveća. Jasno je, isto tako, da većina zelenih prosvjeda ima "figu u džepu" - radi se o čistoj politici i traženju sukoba s nadležnom vlašću. Da nema Milana Bandića, u Zagrebu bi se zeleni aktivisti mogli nabrojati na prste jedne ruke - a danas ih ima toliko da su osnovali stranku i ušli u gradsku skupštinu.

Nema sumnje da će se u Puli oko zelenih akcija na Hidrobazi i Muzilu okupiti svi politički protivnici IDS-a i gradonačelnika Borisa Miletića, iako komercijalizaciju vodi državna, a ne lokalna vlast. Možda i veteran Anton Rupnik, prvobitni istarski ekolog, krene s njima ako Županija ne odobri sredstva njegovoj zelenoj udruzi.

U prošlosti se, srećom, insistiralo na razvoju i izgradnji. Pulska Arena izgrađena je tamo gdje je nekad bila šuma, što danas zeleni aktivisti ne bi dopustili ni pod koju cijenu.

Ipak, prihvatimo li uvjete zelenih aktivista, možemo se baviti robinzonskim turizmom i u okolici Pule i drugih istarskih gradova. Po šumama i gorama i u starim kasarnama možemo osmisliti partizanski turizam s nula zvjezdica i po volji onih kojima je svaki razvoj korak unatrag. (Piše Dubravko GRAKALIĆ)

PROTIV: Koliko prosječan Puležan može biti naivan, zorno ukazuje posljednji slučaj Hidrobaze, ili kako joj tepaju vlastodršci, najljepše gradske plaže koja se revno uređuje znatnom lovom Ministarstva turizma i Grada Pule. Ovo, desetljećima napušteno područje podno Štinjana, krenulo se uređivati prije četiri godine. Tijekom nekoliko faza napravljene su školijere, dovezen pijesak i oblikovana plaža a la Copacabana.

Zatim su uređene staze, sportska igrališta, rasvjeta, zasađena zelena travica i posađena stabla. Ravnocrtno, po špagi. U uređenje je, do sada, uloženo gotovo 12 milijuna kuna, od čega je Grad Pula za tu namjenu izdvojio čak 8,6 milijuna. Samo ovogodišnja investicija teška je dodatna 3 milijuna, od kojih Grad financira 2,5.

Kad kažem Grad Pula, onda mislim na sve nas, porezne obveznike. No, još prije kompletnog uređenja, strateški su duž plaže podijeljene koncesije za beach barove, a zatim i za ležaljke, pedaline, gumene dvorce na napuhavanje.

I polako dolazimo do toga zašto su Puljani naivni - sve su se te godine lokalni vlastodršci revno slikali uz radove, nudeći svojim sugrađanima novu javnu plažu po mjeri svih sugrađana, uređenu po, kako su se hvalili, svjetskim standardima. I Puljani su se veselili. Iskreno, dječje. Vjerovali su da se to, u njihovom gradu, radi za njih. Stoga ih je kao hladan tuš otrijeznila činjenica da se cijelo zaleđe novouređene plaže daje u koncesiju. I to na čak 50 godina!

U pet godina ovo bi se područje od čak 281 tisuću četvornih metara time trebalo pretvoriti u elitni turistički raj za goste dubljeg džepa, budući da će se graditi hoteli s minimalno četiri zvjezdice.

A nije da se to nije oduvijek znalo, samo se nije isticalo.

Znalo se dobro da će ta, novouređena gradska plaža, zapravo biti tek kupalište za goste novih hotela u zaleđu. Hotela sa 1.200 postelja. Naravno, ona će, po trenutnim zakonima, biti otvorena za svih. Nitko (nadajmo se) neće jednog dana dignuti ogradu i zabraniti mještanima da se spuste na najljepšu pulsku plažu, kao što se to događalo za festivalskih događanja malo dalje. No, hoće li za njih, između svih rekvizita i brojnih gostiju hotelskih kompleksa, doista biti mjesta, kad je i sada plaža prebukirana? Nije li to uvod u početak eksploatacije i privatizacije još jedne pulske plaže? Puljani, koji su se godinama kupali na Valovinama, najbolje znaju o čemu pričam - uvala je i dalje tamo, nitko im nije zabranio dolazak. Pa ipak, između vučnica ski lifta osjećaju se nepozvano. Izigrano.

I onda dolazimo do ključnog pitanja - za koga se zapravo uređivala Hidrobaza - za Puljane, ili radi interesa (ne)poznatog investitora? To je ta naivnost našega Istrijana - vjeruje dok ne shvati da je izigran, a tada je, u većini slučajeva, već prekasno. U isto vrijeme, postavlja se pitanje zašto Grad tim novcem nije uredio neku od gradskih plaža koje, poput primjerice Stoje, godinama propadaju. Ili zašto - ma sada doista pišem čudesa - ovaj dio nije isparceliran i ponuđen mladim obiteljima, zašto ovdje nije osmišljeno novo naselje, čime bi se mjesto približilo moru.

Odgovori na to su jednostavni - na Stoji se koncesionar i lova još uvijek ne naziru, a zemljište u sklopu megalomanskog projekta Brijuni rivijere preatraktivno je za običan puk. Puk koji je pritom djetinje naivan.

Ovim potezom, na kraju, Grad i država sva jaja trpaju u jednu košaru - onu turizma, oduzimajući novim brojnim posteljama dio kolača mještanima u zaleđu, koji su se kreditno zadužili ili posljednjim novcima prenamijenili dijelove svojih kuća u apartmane. Ali, iako je sada već očito da se od turista živi, ne moramo im prepustiti baš svaki pedalj svoje zemlje i mora. (Piše Borka PETROVIĆ)

Povezane vijesti

• U SAVUDRIJI SE GRADI LUKSUZAN RESORT PO UZORU NA FOUR SEASONS, SIX SENSES I AMAN: Bit će to nešto jedinstveno u Hrvatskoj u svakom smislu. Donosimo detalje
• Četiri stare zgrade moraju ostati. Zanimalo nas je i hoće li biti zatvaranja plaže koja je vrlo popularna među Puljanima
• Turisti sve više vole istočnu obalu Istre, a pogotovo - Rabac. Evo što ih tamo privlači