U knjizi "Slavni putevi istarske slobode" objavljeni su temeljni dokumenti, ugovori, odluke i stajališta vezani za borbu i žrtve Istrana u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je tiskana 2013., nakladnik je bio Savez antifašističkih boraca Istre, a za tiskanje ju je priredio Tomislav Ravnić, tada predsjednik SAB-a Istre. Autor uvodnog slova bio je akademik Petar Strčić. Prema toj knjizi u Narodnooslobodilačkoj borbi sudjelovalo je 28.754 Istrana, a u borbama poginulo oko 6.000 boraca. Oko 5.800 bilo je civilnih žrtava rata, a u logore je odvedeno 21.509 ljudi. Spaljeno je ili razoreno 5.995 kuća.

"Povijesno geografska Istra s pripadajućim otocima platila je svoju trajnu slobodu za sjedinjenje s maticom domovinom sa 17.000 žrtava, a prostor hrvatske Istre s 13.500 ukupnih žrtava. Upravo zahvaljujući antifašističkom pokretu i našim velikim žrtvama Istra je prisjedinjena Hrvatskoj. Bio je to plebiscit stanovništva koji je bio glavni argument u diplomatskim aktivnostima na Mirovnoj konferenciju u Parizu 1947.", ističe se u knjizi.

Marta i Ferruccio D'Alessandrio s harmonikašem Eugeniem Roccom - svečani ulazak u Pulu 9. svibnja 1945.

Svečani ulazak u grad 

Među partizanima bilo je i mnogo maloljetnika, a jedan od njih bio je i Tomislav Ravnić, rođen 1928. Imao je sreću da među prvim borcima uđe u oslobođenu Pulu nakon ratnih plovidbi miniranim Kvarnerom sve do Zadra. Što je mlade Ližnjance, moglo bi se reći djecu, pokretalo na otpor fašizmu?

- Osnova našeg otpora bila je fašistička zabrana našeg jezika. Našeg, hrvatskog govora po ližnjanski. Naše čakavštine. Ako bi nas čula učiteljica da u školi govorimo po domaću, a ne talijanski, dobili smo baketom po ruci. To mi se dogodilo više puta, kaže Ravnić.

Mladi Ližnjanci izlagali su se smrtnoj opasnosti i u svojem mjestu. "Proveo sam gotovo cijelu noć u pritvoru jer sam s prijateljem Josipom Dorićem zapalio travu s namjerom da izgori vojni šator. I izgorio je. Bila je to mladenačka diverzija. Kad su nas uhvatili, opravdavali smo se da je to bila posljedica nepažnje prilikom paljenja korova. Opravdanje je bila i naša dob: nismo bili punoljetni. Spasio nas je moj otac Tomo. Mladi Ližnjanci, moji vršnjaci i nešto stariji, sudjelovali su u skupljanju oružja koje su ostavili talijanski vojnici u Ližnjanu nakon kapitulacije 8. rujna 1943. Više pušaka donijeli smo u staju moga oca. Sve je odnijeto partizanima. Anton Bubić, nadimak Firigo, pet godina stariji od mene, pod kaputom je iznosio pušku po pušku. To nije bilo jednostavno. Nijemci su dio svog garnizona bili smjestili u župni ured kraj crkve sv. Martina. Župnika su potjerali. Zauzeli su i školu. Talijanska vojska je do kapitulacije bila smještena u zgradi Dopolavora kod starog mlina", prisjeća se Ravnić.

U operativnu jedinicu ušao je krajem 1944. "Bila je to Pomorska obalna komanda Sjevernog Jadrana koja je imala sjedište na Olibu. Ja sam postao kurir. Ližnjanac Ravnić Lisandro bio je nevjerojatno hrabar i sposoban. Svojom brodicom je i po nevremenu prebacivao antifašiste južne Istre na Unije. Tako i mene. Sudjelovao sam i u oslobađanju Raba. S nacistima smo se jače sukobili kod Malinske na Krku. Sudjelovao sam u borbama: imao sam engleski automat koji sam dobio u Zadru. Zatim smo krenuli u Kraljevicu, pa u Istru."

Zarobljeni njemački vojnici

Kada su ušli u Pulu nije, kaže, vidio žive duše na ulici. "Ljudi su se povukli u stanove. Odzvanjala je zastrašujuća pucnjava: Nijemci su pružali otpor na Muzilu, po njemu su tukli naši topovi. Na Punti otvorio sam vrata jednog lokala - bio je pun harmonika. To nije bila prodavaonica glazbenih instrumenata. Gdje su harmonike završile nakon oslobođenja Pule, kome su ih oteli fašisti i Nijemci i zašto, ne znam. Nakon predaje Muzila, za mene je rat završio za nekoliko mjeseci. Stigla je naredba vrhovnog komandanta da mlađa godišta treba demobilizirati."

Podsjeća naš sugovornik i na brojne akcije spašavanja savezničkih pilota. "Grupa istarskih boraca sastala se 1997. u Poreču s bivšim američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom. Razgovarali smo o našem zajedništvu u Drugom svjetskom ratu i pojedinom doprinosu. Tom sam prilikom rekao da je partizanski pokret u Istri spasio oko sto savezničkih avijatičara. Naime, ruta savezničkih aviona, koji su iz svojih baza u južnoj Italiji polijetali u bombardiranje njemačkih ciljeva u srednjoj Europi, bilo je upravo nebo iznad Istre", kaže Ravnić.

I sam je sudjelovao u tim akcijama spašavanja i čuvanja savezničkih avijatičara.

- Godine 1944., kada su saveznički bombarderi počeli letjeli prema sjeveru, imao sam 16 godina. Iz Ližnjana vidio sam više savezničkih aviona kako padaju u plamenu nakon što su pogođeni. Nijemci bi potom bjesomučno tražili padobrance koji su iskakali iz svojih letjelica. Tu sliku stalno imam pred očima. Jednom su trojica avijatičara privremeno utočište našli i u našoj kući u Ližnjanu nakon što su srušeni kod Palere, nedaleko Ližnjana, a blizu mora. Spasili su ih hrabri mještani. Bili su gladni. Tog je dana kruh pekla baka Ana. No, ona je živjela u kući do škole koju su zauzeli Nijemci za smještaj svojih vojnika. Bila je noć, na snazi je bila zabrana kretanja, ali ja i sestra Ljuba dobili smo zadatak da idemo baki po kruh. Odjednom pred bakinom kućom naredba: Halt! Ipak, nekako su nas pustili uz nagovor bake, sjeća se Ravnić.

Prije više godina, dodaje, u Pulu je iz Kansasa s grupom studenata došao američkih pilot Lie Leman čiji je avion bio oboren na pulskom području. Njega su zarobili Nijemci, ali njegovih pet-šest suboraca, avijatičara, uspjeli su spasiti i zaštititi partizani. "Častio nas je ručkom u Prodolu i zahvalio u ime američke vlade našem partizanskom pokretu Istre što je spasio njegove suborce", ističe naš sugovornik.

- Moramo se suprotstaviti reviziji povijesti koja umanjuje nacističke i fašističke zločine. Naša slavna antifašistička borba bila je pravedna. Svi narodi trebaju biti pravedni. Istra je pokazala da je ovaj prostor plemenit, tolerantan, široke kulture, višenacionalnog zajedništva. Istra je u tome primjer. To je pravi humanizam, antifašizam. Ljude treba podjednako poštivati, to je multikulturalnost. Pozivam cijelo naše hrvatsko stanovništvo da se ugleda na te primjere, da ih primijeni u svojim sredinama, zaključuje Tomislav Ravnić.

Svoj životopis sažeo je ovako: Rođen 31. kolovoza 1928. u Ližnjanu, diplomirani ekonomist, građevinski inženjer, sudionik NOB-a, socijaldemokratskog političkog opredjeljenja. Sudjelovao u izgradnji Brodarskog instituta u Zagrebu i remontnog zavoda u Bregani, nakon povratka u Pulu nižu se radna mjesta: direktor Istarskih rudnika nemetala, koordinator dokumentacije za izgradnju Tvornice siporexa, prve u Jugoslaviji, čiji je bio i direktor; predsjednik Komiteta za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Općine Pula; direktor komunalnog poduzeća Put, član Odbora za izgradnju krupne infrastrukture u Istri, voditelj izgradnje Doma mladosti, predsjednik pulske SOFK-e, autor brojnih tekstova i urednik triju knjiga, vijećnik pulske i županijske skupštine, dobitnik više nagrada, među kojima je i Medalja za hrabrost i zasluge u NOB-u. Bio je i potpredsjednik SABA Hrvatske, u dva mandata predsjednik istarskog SAB-a.

Iskrcavanje partizana u Brseču

Prvi se u Brseču 28. travnja iskrcao 2. bataljon Kvarnerskog odreda mornaričke pješadije koji je upućen u smjeru Opatije, a dan kasnije u Plominu 1. i 2. bataljon te haubička baterija. Prenoćili su na području Raše i 30. travnja došli u Barban. Štab Jugoslavenske mornarice naredio je da se što prije i najodlučnije napadne neprijatelja u Puli i oslobodi grad. Prvi bataljon kod Vodnjana sukobio se 30. travnja s njemačkom kolonom koja se povlačila prema Trstu i tada je ubijeno 38 njemačkih vojnika i oficira. Nijemci s područja Pule artiljerijskom vatrom ranili su šest boraca, jedan je preminuo. Prvog svibnja u 10 sati u Marčanu je stigao 5. bataljon. Štab 4. armije je naredio potpukovniku Tomšiću, komandantu Pomorske komande sjevernog Jadrana, da što prije oslobodi sve zapadne istarske luke.

Nakon zauzimanja položaja, 3. svibnja bataljoni Kvarnerskog odreda mornaričke pješadije krenuli su prema Puli, ali kontraadmiral Georg Waue, zapovjednik njemačkog garnizona, nije htio kapitulirati već se povukao na utvrđeni poluotok Muzil. Jedinice Kvarnerskog odreda i Operativnog štaba za Istru ušle su u Pulu, ali borbe su nastavljene. Wau je 4. svibnja odbio predaju na Muzilu. Neprijatelj je napadnut haubicama 6. svibnja, uspio se obraniti zahvaljujući teškom naoružanju, ali su mu potopljena četiri broda predviđena za evakuaciju trupa. Treći Reich je 7. svibnja potpisao prethodni protokol o bezuvjetnoj kapitulaciji i razoružanje Muzila počelo je 8. svibnja u 7 sati. (Dr. Uroš Kostić, Oslobođenje Istre, slovenačkog primorja i Trsta 1945., Vojnoistorijski institut, 1978.) Svoj doprinos predaji Muzila dali su i Puljani Romano Kumar i Steno Califfi koji su izloženi mecima zatvorili dovod vode.

"Europa je bure baruta, Balkan je fitilj"

Prošlo stoljeće bilo je stoljeće rata. Upravo "Stoljeće rata" naslov je knjige F. Williama Angdahla, tiskane u Zagrebu 2004. godine (drugo dopunjeno izdanje). Podnaslov glasi "Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak". U predgovoru prvome hrvatskom izdanju, iz studenog 1999., autor ističe da je od objavljivanja prvog izdanja knjige na njemačkom jeziku prošlo skoro jedno desetljeće. Između ostaloga kaže: "Ubojstvo habzburškog nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine obično se u većini povijesnih knjiga prikazuje kao djelo usamljenog zaluđenog fanatika. Međutim, pomno istraživanje pozadine Gavrila Principa otkriva njegova tajna putovanja u London i Pazin tjednima prije toga ubojstva koje je pokrenulo cijeli lanac događaja poznatih pod nazivom Prvi svjetski rat. 1914. godine Balkan je bio pijun u daleko većoj šahovskoj igri globalnih središta moći." Tu tvrdnju prije nekoliko godina sažeo je Die Deutsche Welle u svom naslovu "Europa je bure baruta, Balkan je fitilj".

Izbjegnut novi rat 1. srpnja 1945.

Drugi svjetski rat završio je kapitulacijom nacističke Njemačke 8. svibnja 1945., a već 1. srpnja te godine, nepuna dva mjeseca kasnije bio je planiran novi pod šifrom "Nezamislivo". Stopiran je 10. lipnja. Tko bi ga i zašto pokrenuo, tko ga je stopirao? Pitanja bez odgovora za običnog čovjeka, ali netko bi bio "zaslužan" za novo prolijevanje krvi.

Opomena o 55 milijuna poginulih u Drugom svjetskom ratu, kao ni milijuni i milijuni žrtava u sukobima diljem svijeta nakon tog rata, očito nisu bili dovoljni da zaustave najnoviji sukob koji se vodi u Ukrajini. U Drugom svjetskom ratu su izravno ili neizravno sudjelovale 72 države, s oružjem je djelovalo 110 milijuna ljudi. U Europi je poginulo oko 40 milijuna ljudi, 30 milijuna postali su invalidi.

"Pobjedu nad fašističkim snagama osovine izborila je udružena antifašistička koalicija. U njoj su se našle najveće kapitalističke države, Velika Britanija i Sjedinjene Države, i prva socijalistička država u svijetu - Sovjetski Savez. No, teret rata i cijena konačne pobjede nisu bili među njima ravnopravno podijeljeni. Samo na istočnoj fronti uništeno je oko dvije trećine svih njemačkih oružanih snaga." (Povijest svijeta, original naslov Die Weltgeschichte, 2005., Marjan tisak).

Povezane vijesti

• SUNČANA STRANA NAJVEĆE ISTARSKE URBANE SREDINE: Turizam Pulu od grada duhova pretvorio u moderan grad
• Na današnji dan 1945. ZAVRŠILA BITKA ZA PAZIN
• U 94. godini preminuo je Tomislav Ravnić Tomo