U javnosti pak postoji percepcija o velikoj krađi uljanikovih direktora, nestalim milijardama ili barem stotinama milijuna skrivenih, valjda, po tajnim računima razbacanim po čitavom svijetu. Gdje je istina, pitali smo odvjetnicu Aleksandru Horvat, koja ističe da je svjesna da se javnost pita gdje su nestale milijarde kuna iz Uljanika.

- Što se tiče stigme javnosti o milijunima dolara koje su gospodin Brgić i ostali okrivljenici u postupku navodno sebi pribavili na štetu Uljanik Brodogradilišta, moram reći da to nema nikakve veze s predmetom optuženja – mom branjeniku se u četiri točke optužnice stavlja na teret da je donio odluku o izgradnji četiri broda čija je cijena proizvodnje viša od prodajne cijene koju ti brodovi mogu ostvariti na tržištu. Predmetni su brodovi izgrađeni, Uljanik Brodogradilište i 3. maj su njihovi suvlasnici, oni plove, ostvaruju vozarine te u trenutku oporavka tržišta mogu biti prodani i doseći cijenu koja može premašiti cijenu proizvodnje. Pitanje je gdje je tu šteta. Zasigurno nema govora o „izvučenim milijunima“, kako se to neistinito prezentira u javnosti. Ali u javnosti je kreirana takva percepcija. Bivši zaposlenici i svi ostali traže odgovore. No stvoren je krivi dojam. Brodovi i dalje postoje. I plove! Brodogradilište je vlasnik, oni zarađuju određeni novac, a nikakve milijarde ni stotine milijuna ni milijuni kuna nisu završili u privatnim džepovima.

Sukus priče optuženika je da je u jednom trenutku u brodogradnji postojala svjetska kriza. Jedna od uobičajenih, jer to su ciklusi koji se pojavljuju u više ili manje pravilnim razdobljima. Postoje međunarodne organizacije, kod nas je to Jadranbrod kao regulatorna agencija, koje se time bave. U jednom trenutku 2007. i 2008. godine pojavljuje se kriza, najprije na svjetskoj, potom i na našoj razini. Optuženici, tada raspoređeni na raznim rukovodnim mjestima Uljanika, naravno da prate te situacije. Paralelno, brodogradilište ima svoj proizvodni program. Recimo, da bi opstalo i funkcioniralo, godišnje na navozima mora imati pet brodova. Već 2008. i 2009. uljanikovci anticipiraju probleme za 2010 i 2011. Prate razvoj svjetske krize, vide da nema novih narudžbi i situacija se komplicira. Naravno da traže rješenja za probleme koji prijeteći nadolaze. Broj narudžbi pada, gotovo nestaje. Uljanik tada donosi ispravnu odluku, i to su optuženici objašnjavali u svojim iskazima na policiji - grade brodove za sebe. Takve odluke su uobičajene, tko god poznaje kretanja u brodarstvu i brodogradnji upoznat je s takvim poslovnim odlukama. U krizi se gradi za sebe da bi se potom, u ekspanziji i oporavku, brodovi prodavali. U Uljaniku donose odluku o gradnji četiri takva broda i na taj način popunjavaju proizvodni kapacitet. Podrazumijeva se da to ne mogu napraviti sami te se obraćaju, naravno, Vladi RH, a prije toga, kao što nalažu procedure, Jadranbrodu. Upoznaju ih sa situacijom koja je njima već jasna: da postoji svjetska kriza i da brodogradilište mora graditi za sebe kako bi zadržalo proizvodni kapacitet. Isto tako je jasno da će ono što će se izgraditi koštati više nego što će kasnije vrijediti, no to je jedini način opstanka. Jadranbrod to prihvaća i obraća se Ministarstvu gospodarstva i Ministarstvu financija oko davanja jamstava. Procedura ide do Vlade. Svi sve prihvaćaju. Odluke se donose ustaljenim putem. Vlada daje državna jamstva, u pratećem tekstu piše da će brodovi sigurno koštati više od cijene za koju će se moći prodati, ali da je to jedini način da se brodogradilište spasi.

Naravno da se slijedom takve logike moramo zapitati gdje je tu onda kaznena odgovornost optuženih kad je sve napravljeno po pravilima. Osobno moram primijetiti, bez imalo zlobe, kako ne razumijem da to onima koji su vodili istragu nije jasno. Ne razumijem da ne žele razumjeti. Uostalom, ponavljam da ti sporni brodovi postoje i plove, zarađuju na temelju dnevnih vozarina, a onog trenutka kad cijene brodova dosegnu neku prihvatljivu cifru mogu se prodati, kaže Aleksandra Horvat.

Smatra da o tome da okrivljenici nisu ostvarili nikakvu materijalnu korist, da im računi nisu prepuni kriminalnog novca stečenog na štetu Uljanika, govori i to da ni ŽDO ni bilo koje državno tijelo, koliko je njoj poznato, nisu ispitivali njihovu imovinu.

- Time se nisu bavili, jer nitko, očito, ni ne sumnja da su ukrali, prikrili i(li) nezakonito prisvojili bilo kakav novac. Na njihovoj imovini nema mjera zabrane raspolaganja, ne stavlja im se na teret da su sebi pribavili materijalnu korist. Nema nesrazmjera prihoda i imovine. Moj branjenik, recimo, ima običnu kuću. Moram se vratiti na suštinu priče, a to je pitanje zašto okrivljenici uopće odgovaraju za poslovne odluke. Jesu li one stvarno bile loše? Jesu li one i kao takve kazneno djelo? Ne bih rekla, nikako. To kako su oni radili u doba krize bio je već odavno poznat model u kojem nisu ništa izmišljali nego su samo primjenjivali stečena znanja i dotadašnju praksu.

Ako su činjenice, kako kaže Horvat, tako kristalno jasne, logično je pitanje zašto su onda ŽDO u Rijeci i Puli krenuli u sve ovo.

- Zašto ne odustaju ako je situacija i iz njihove pozicije klimava, a odgovornost naših branjenika nedokaziva? U ovakav predmet treba ući i pokušati ga shvatiti. To je ipak zahtjevna materija. Na prvu, kad smo sve vidjeli, ni nama to nije dobro zvučalo. Realno, moglo se svašta činiti, no kad se duboko ušlo u suštinu, kad se uzelo u obzir sve ovo što objašnjavam, onda se ta magla oko slučaja postupno počela razilaziti, preglednost slučaja je postala veća i mogla se donijeti adekvatna i pravična odluka. Mislim da ŽDO to nije do kraja shvatio. Nisu shvatili da su se poslovne odluke donosile s ciljem da se pomogne, a ne da se ošteti brodogradilište. Zbog svega toga i kako bi se sve okolnosti što bolje razjasnile, mi smo onda predložili ŽDO-u da se provede brodograđevno-brodarsko vještačenje. Jedino ono može imati relevantnost jer iza toga stoje stručnjaci. No ŽDO je to odbio. Očito su postali svjesni da će im, ako se to provede, pasti optužnica. Iz obrana okrivljenika, očito, ŽDO naslućuje da stvari ne idu tijekom koji su oni zamislili. Tek nakon što je ŽDO odbio brodograđevno-brodarsko vještačenje, mi kao obrana odlučujemo to provesti. Angažirali smo stalnog sudskog vještaka Ljubomira Markulina. On je napravio svoj nalaz i mišljenje. Taj materijal u potpunosti pojašnjava sve što se događalo i što smo mi tvrdili. Vještak ga je izrađivao mjesecima. Analizirao je i kolika bi bila šteta za brodogradilište da se nisu napravila ta četiri famozna broda. U svom stručnom radu sve je obuhvatio. Zaključio je da bi brodogradilište puno ranije završilo u stečaju. Uglavnom, obrane okrivljenih sada traže da se to vještačenje uvede u spis. Tražimo da se to izvede kao dokaz, ali druga strana, znajući što u tome piše i da im to ne odgovara, to ne želi. Nažalost, u ŽDO-u se poigravaju s ljudskim sudbinama. Njima to očito nije važno. I zato nam nije bilo druge nego da sada na optužnom vijeću zatražimo da se predmet vrati u istragu ili da se odustane od daljnjeg kaznenog progona. Tražimo da se ŽDO očituje na nalaz stalnog sudskog vještaka, što oni trenutno odbijaju učiniti. To je trenutno sukus priče. No bez obzira na njihovo ignoriranje tog nalaza, taj će dokument sud jednog dana, ako se stvarno pokrene postupak, morati uzeti u obzir. Mišljenje tog stalnog sudskog vještaka je relevantno, referentno, stručno, rekla bih neoborivo i neosporivo. On kazneno odgovara za ono što tvrdi. Svejedno je tko takvu osobu angažira - obrana, sud ili državno odvjetništvo. Njegovo mišljenje se ne prilagođava naručitelju, nego mora biti napravljeno po svim pravilima struke. Tko god mu naručio vještačenje, on će ga napraviti na isti način, pojašnjava odvjetnica.

Naravno da je logično pitanje može li sud u samom postupku dovesti u pitanje takav nalaz.

- Srećom, postoji važna okolnost koja nam daje za pravo nadati se najpozitivnijem ishodu. Radi se, naime, o tome da je Europski sud za ljudska prava 2019. donio zanimljivu presudu „Hodžić protiv Hrvatske“. Po njoj je po prvi puta sankcionirano ponašanje naših sudova koji nisu prihvaćali nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka koje je angažirala obrana okrivljenih. Dosada je vještaka mogao angažirati ili sud ili Državno odvjetništvo. Tako je bilo sve do slučaja Hodžić. Taj je čovjek u jednom sudskom sporu dao privatno psihijatrijsko mišljenje koje mu naš sud nije prihvatio, iz razloga što ga je sam angažirao te platio pa to, navodno, nije vjerodostojan dokaz. Europski sud je, međutim, zaključio da je to teška povreda pravičnosti postupka jer je Hodžić stavljen u svojoj obrani u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na Državno odvjetništvo i sud, što je nedopustivo. Hrvatski sud je, na kraju, to vještačenje morao prihvatiti.

Po istoj matrici sada i mi tražimo da se prihvati, kao potpuno jednako i ravnopravno, mišljenje koje smo naručili od stalnog sudskog vještaka. Što se nas tiče, neka ŽDO naruči svoje vještačenje, ali naše ne mogu osporavati. Sud će, na koncu, o tome odlučivati. Ako optužno vijeće nakon dopune istrage potvrdi optužnicu, raspravni sud koji vodi postupak imat će to vještačenje po kojem ispada da su okrivljenici radili po pravilima struke, i više ga, po mom mišljenju i nalazu Europskog suda, neće moći izbjeći. No ako optužno vijeće uzme u obzir nalaz i postojanje vještačenja i ako vide da dokazi na kojima se temelji optužnica očito ne mogu dovesti do osuđujuće presude, oni mogu, pa i moraju, optužnicu odbaciti. Nažalost, čini mi se da nas optužno vijeće ignorira i da sve prebacuje na raspravni sud. To pak znači da po tom scenariju ulazimo u dugotrajno suđenje sa šest točaka optužbe i hrpom svjedoka. Ne znam, doista ne znam zašto DORH i dalje inzistira na neutemeljenoj optužnici.

Teško mi je reći da li imaju takav nalog, koliko je to vezano uz politiku ili su naprosto u zabludi koju ne žele priznati. Mislim da, suštinski gledajući, naprosto ne razumiju materiju. Nije nevažno napomenuti da su djela za koja se okrivljenici terete iz 2010. i 2011. godine, a hapšenja se odvijaju 2019. Ljude od 60, 70 godina privode poput okorjelih kriminalaca. Narušava se nepotrebno dignitet osobe što je apsolutno neprihvatljivo. Da se, recimo, radi o nekom opasnom, nasilnom kaznenom djelu, za koje su odvjetništvo i policija imali dokaze da su se dogodili prije dan, dva, onda bi možda tako spektakularna hapšenja imala smisla. Ovako, taj je igrokaz bespotreban i ponižavajući. Kao što nema smisla ni da ŽDO s tako slabim, gotovo nepostojećim argumentima, gura ovu priču preko svake mjere. Mislim da i ŽDO na kraju vidi oslobađajuću presudu, jer je to tako očito. Ali tu činjenicu ignoriraju jer si mogu dozvoliti takav luksuz. Žao mi je da nemaju osobnu hrabrost priznati grešku. Treba i ljudske i profesionalne hrabrosti potvrditi da nisu bili u pravu. Situacija je u svojoj kompliciranosti opet tako jednostavna - ŽDO ima vještačenje, ali ga ne žele prihvatiti jer im se ne uklapa u unaprijed postavljenu shemu.

Osobno mi je žao to što se događa jer se ljude bespotrebno ugrožava i uništava. Materija je, budimo realni, kompleksna, ali ako ti je stalo do posla i nekakve pravde, neovisno koju stranu zastupaš, onda u to ulaziš duboko, do same srži. Ako vidiš da nemaš dokaza, odustaješ. Ja ipak, možda i naivno, vjerujem da je smisao prava postizanje pravde. ŽDO, pak, od svega, očito, zasad neće odustati - to je jedan scenarij. Optužno vijeće može obustaviti postupak - to je drugo rješenje. Treće je da se - ide u postupak. Bojim se da ćemo ići u dugu raspravu, višegodišnju, s gomilom vjerojatno i nepotrebnih svjedoka. Mom klijentu je teško prihvatiti da ga je netko optužio. Iz njegove perspektive, poznavajući tadašnju situaciju na tržištu i brojna pravila ove struke oko donošenja odluka, sve što se događa nije mu nejasno i krajnje je deprimirajuće. Smeta ga što je okrivljen zbog nečijeg nerazumijevanja materije. Smeta ga što postoji vještačenje koje sve objašnjava, ali se ono zbog strategije druge strane ignorira i svjesno, na njegovu štetu, ne uzima u obzir. Moj klijent Marinko Brgić je u Uljaniku radio cijeli život, nije se obogatio, ima kućicu u Istri u kojoj živi, jednostavan je čovjek bez bilo kakvog bogatstva, narušenog je zdravlja zbog problema sa srcem i teško će, bude li suđenje prebačeno u Rijeku, svakodnevno putovati. Teško zamisliva i nepravedna situacija. No ako se treba boriti - borit ćemo se. Do kraja.

VIŠE O OVOJ TEMI PROČITAJTE OVDJE: https://www.glasistre.hr/pula/aleksandra-hortvat-odvjetnica-koja-zastupa-marinka-brgica-prvookrivljenog-u-slucaju-uljanik-705239

Povezane vijesti

• PULSKI ODVJETNIK MATIJA MILOŠ: Ne može se samo matematički zbrajati i oduzimati cijenu izgradnje i tržišnu cijenu broda
• ODVJETNIK MATIJA MILOŠ (2): Vlada danas radi isto što su okrivljenici radili s gradnjama koje im se danas stavljaju na teret! Hoće li netko i u tom slučaju odgovarati za kazneno djelo, ili je u pitanju samo loša poslovna odluka?
• Odvjetnica Aleksandra Horvat (3): Državno odvjetništvo svjesno zanemaruje dokaze koji idu izričito u prilog okrivljenika samo da bi PREDMET POŠTO-POTO DOŠAO U FAZU SUĐENJA