Književni portret Daniela Načinovića bio je prvi program na ovogodišnjem, 24. Sajmu knjige u Istri. Nakon pozdravnih riječi direktorice Sajma Magdalene Vodopija, koja je istaknula da je Daniel više od barda, Aljoša Pužar kazao je da su se tu okupili poradi jedne književne poslastice, te prisjetio se prvih susreta s Načinovićem.
Promišljena edicija
Boris Domagoj Biletić, inicijator ovoga projekta književnih portreta rekao je da je to peti po redu književni portret nakon onih Tatjane Arambašin Slišković, Stjepana Vukušića, Milana Rakovca i Miroslava Sinčića, a sama ideja o toj ediciji nastala je prije petnaestak godina.
- Ovo nije knjiga Daniela Načinovića nego su tu objavljeni najbolji eseji koji su o njemu ikada napisani. Imali smo i širi izbor kvalitetnih eseja više autora u raznim razdobljima, ali smo na kraju ipak trebali suziti odabir. Tu je i DVD koji donosi razgovor s Načinovićem, fotografije iz obiteljskog albuma te s promocija njegovih knjiga, fotografije naslovnica knjiga, sve to od početka njegove karijere do današnjih dana. Sve smo to realizirali zahvaljujući Davidu Iviću te potom tiskali u zagrebačkom Grafomarku. Načinović je pisac koji predstavlja most između starije generacije pisaca i mlađih, kada je sedamdesetih godina objavio svoju prvu knjigu, bio je to nevjerojatan događaj, a već s djelom "Obale, masline i trgovi" ozbiljno je ušao u književnost. On je izniman književnik, vječni dječak i trubadur, u najpozitivnijem smislu ne kloni se lakih nota, a nasmijat će publiku, riječ je o pjesniku raznih stilskih figura koji vlada stihom velikom lakoćom. Radeći ovu knjigu puno je vremena trebalo za prikupiti, pretipkati sve te tekstove. Svaka čast blogovima, e-knjigama, no mislim da je san svakog autora imati pravu, tvrdo ukoričenu knjigu, kazao je Boris Domagoj Biletić.
Životni paradoksi
U razgovoru s Aljošom Pužarom Daniel Načinović na pitanje o egu, je rekao da se ponekad čudi nevjerojatnoj ograničenosti pojedinaca, posebice kod dobrih ljudi. Kazao je da se počeo baviti književnošću s tri godine, da je čitao knjige i časopise i ljudi su se nevjerojatno čudili tome. Prisjetio se i kada je pobjegao iz škole kada je trebao recitirati pjesmu, koju je potom besprijekorno recitirao, veli da pjeva po festivalima iako često misli da ne bi trebao, te kazao je da je jako ponosan na ovu knjigu iako zna da ima tu puno vrjednijih knjiga, a govorio je i o raznim paradoksima u svome stvaralaštvu, kako ga nekada hvata znoj i muka prije javnog nastupa, a opet zna da može to dobro učiniti, i radi što voli. Govorio je i o tome kako neki ljudi nestaju, ne misleći pri tome samo na pojedince, nego i na neka zanimanja, pojave, kako su neki ljudi koji su radili kanalizaciju znali o puno više povijesti svoga kraja od nekih intelektualaca. Bilo je riječi i o novinarstvu, a kazao je i da poezija bilježi prostor između sna i jave. (V. BEGIĆ)