U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe.
Paola Orlić i Kruno Lokotar razgovarali su uz autoricu o ovome romanu, čije je mjesto radnje Bačka, jedno mjesto na šest kilometara zračne linije od Vukovar, vrijeme radnje je negdje sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a jezik kojim progovara lik babe je šokački dijalekt, vrsta arhaičnog jezika. Autorica je govorila i o tome kako je knjiga dobila naziv, a Paola Orlić istaknula je da je riječ o romanu punome jakih emocija, gdje dominantne uloge imaju ženski likovi.
Tu ima i klasične priče o mentalitetu, ali je roman dobro razrađen i fabularno razvijen, naglašava Orlić, a figura oca je u ovome romanu prikazana kao figura slabića. Bilo je govora i o odnosu prema doseljenicima, o tome kako se to doživljava.
Da je riječ o iskoraku kazao je i Kruno Lokotar, to je siromašno društvo, tu su kućni ljubimci domaće životinje, pozicije pripovjedača su poput u Agote Kristofa i Kristiana Novaka u "Črna mati zemla", u biti slične tim pripovjednim pozicijama.
Rekao je i da je roman na nekoliko razina okrutan, tu ima i neshvatljivih smrti te nekih bića i pojava koji mogu biti moćni i uznemirujući.
Sama autorica je rekla da piše jer to voli i osjeća, no ne definira se spisateljicom jer je prije svega socijalni pedagog, to je posao za koji se školovala i koji radi s puno ljubavi. (V. B.)