Ono što je posebno zanimljivo je da su se toj inicijativi odazvali ljudi koji iz raznih razloga nisu mogli biti dijelom redovnih postrojbi, pričaju Mijo Lalić i Lobo Kozarčanin
Glas Istre je 1995. objavio tekst o ratnom putu dragovoljačkog voda/Pripadnici 119 brigade u akciji Oluja
"Nitko od nas nije morao ići u Oluju, ali željeli smo biti dio te akcije i dati svoj doprinos u oslobađanju Hrvatske", s ponosom kažu dvojica nekadašnjih ratnika i suboraca Mijo Lalić i Lobo Kozarčanin.
Ističu da je sve krenulo iz Udruge dragovoljaca domovinskog rata u kojoj su pokrenuli inicijativu da se formira grupa dragovoljaca koja će uz 119. brigadu HV-a krenuti u tu konačnu bitku za oslobađanje okupiranog teritorija za koju su, iako je operacija bila tajna, imali informacije i znali da se priprema.
- U Uredu za narodnu obranu na Forumu kod pokojnog Atilija Radolovića odradili smo svu potrebnu papirologiju i tako na neki način legalizirali tu našu namjeru. Ono što je posebno zanimljivo je da su se toj inicijativi odazvali ljudi koji iz raznih razloga nisu mogli biti dijelom redovnih postrojbi, poput bivšeg Tigra koji je u Oluju krenuo s drvenom protezom ili gospodina Blaževića koji je s napunjene 72 godine bio najstariji među nama. Okupili smo se u Štinjanu u tvrđavi, naoružali i autobusima kao samostalni dragovoljački vod pri 119. brigadi 4. kolovoza krenuli prema Križpolju gdje je već gorjelo nebo i zemlja. Krenuli smo za Tigrovima prema Saborskom, te nakon dan i pol kao prvi osloboditelji stigli iznad Plitvičkih jezera u selo Poljanak o čemu su naši Istrani mogli čitati nekoliko dana kasnije u Glasu Istre, pričaju Lalić i Kozarčanin usput listajući stare fotografije i prisjećajući se sudjelovanja u oslobodilačkoj epopeji iz kolovoza 1995. godine.
Prošlo je puno godina, ali sjećanja su još uvijek živa, a ako jedan u prisjećanju i pripovijedanju slučajno i propusti neki detalj, tu je onaj drugi koji će ga spremno na to podsjetiti i dopuniti. Puno je bilo događaja, ljudi i prijatelja od kojih mnogi danas više i nisu među živima. Uz spomenutog Blaževića, u vodu je bilo još nekoliko veterana koji su na bojište krenuli u godinama koje nisu daleko od onih u kojima su danas naša dva sugovornika.
Među dragim uspomenama je i požutjeli list Glasa Istre od nedjelje, 13. kolovoza 1995. i tekst o ratnom putu dragovoljačkog voda pod naslovom "Povratak nakon uspješno obavljenog zadatka". "Dragovoljački vod pulske podružnice UHDDR, nakon uspješno izvršenih borbenih zadataka tijekom akcije Oluja i oslobađanja okupiranih područja, vratio se u Pulu, bez gubitaka i ozlijeđenih, u četvrtak navečer. Pod zapovjedništvom bojnika Mije Lalića, ovaj je samostalni vod sastavljen od 36 dragovoljaca, koji svoju domoljubnost nesebično iskazuju od 1991. godine i samih početaka agresije, prilikom akcije Oluja djelovao je kao dio postrojbe 119. Brigade HV", objavljeno je tog dana u Glasu Istre.
U razgovoru za naš list zapovjednik desetine, poručnik Lang, ispričao je tom prilikom priču o 26 kilometara dugom maršu od Saborskog do mjesta Plitvice, iznad Velikog slapa, u koje su prvi ušli dragovoljci iz Istre našavši u selu tek nekoliko civila, uglavnom staraca i djece.
"Sama jezera, budući da je riječ o nacionalnom parku pod zaštitom UNESCO-a, isključivala su artiljerijsko djelovanje, te su se borbe i čišćenje morali, u šumovitom i vrlo nepristupačnom području, svesti na pješadijsko djelovanje što je iziskivalo bogata vojna iskustva i obučenost, čega u dragovoljaca ovog voda nije nedostajalo", izjavio je tada poručnik Lang.
Nakon oslobađanja Plitvica, vod se spojio sa 119. brigadom u Rakovici, a zatim je uslijedio povratak u Istru i veličanstveni doček osloboditelja na pulskom Forumu kojeg se moji današnji sugovornici i nakon puno godina sa zadovoljstvom sjećaju. A uspomena je puno, poput primjerice sjećanja na staru kuću na Plitvicama i baku, njezinu snahu i unučicu koje su primile i hranile naše vojnike, a mnogi su ih poslije iz zahvalnosti i godinama nakon rata obilazili, posjećivali.
- Vladao je tih dana veliki kaos i jedno vrijeme nismo imali kontakt s ostatkom brigade pa se čak mislilo da je čitav vod izgubljen ili stradao, no na sreću nije bilo tako, već se na koncu ispostavilo da smo bili prvi osloboditelji koji su stigli na Plitvice s kojih je "krvavog Uskrsa" 1991. sva ta nesreća i krenula. Žalosno je da smo kasnije pomalo zaboravljeni i ostavljeni po strani kad su se dijelila odlikovanja i priznanja za sudjelovanje u toj akciji jer smo na bojište išli u sastavu 119. brigade, međutim činjenica je da je od ukupno dvjestotinjak dragovoljaca, koji su uz vojno-redarstvene snage sudjelovali u Oluji, čak četrdesetak nas stiglo s područja Istre. To je nešto što nam nitko ne može osporiti i oduzeti i na što ćemo dok smo živi, biti ponosni, poručuju naši sugovornici Lalić i Kozarčanin.