(M. MIJOŠEK)
Pulsko sveučilište, pričaju Zadranin Antonio Ledenko, Kninjanin Luka Talić i Zagrepčanin Marko Bekić, nudi sve što im je potrebno za kvalitetno školovanje. Bez sumnje. Problem je društveni život. A to je ona komponenta koja daje težinu (modificiranoj) izreci: "Od kolijevke pa do groba, najljepše je studentsko doba"
"Imamo velikih problema sa stanovima, skupi su, a moramo se uglavnom iseliti do prvog lipnja. Cijene u kafićima nisu prilagođene studentskom budžetu. Nema dovoljno sadržaja, događanja, klubova za noćni izlazak", ovako studenti odgovaraju na pitanje je li Pula studentski grad.
A Pula doista jest, kažu, studentski grad, ali?
Ali u kafiću P14 ponad FET-a i Filozofskog fakulteta na jutarnjoj kavi, u pauzi između predavanja, pričamo s trojicom studenata treće godine menadžmenta i poduzetništva, a oni imaju dvojako mišljenje, kažu ovako: "Pula i jest i nije studentski grad".
Sveučilište, pričaju Zadranin Antonio Ledenko, Kninjanin Luka Talić i Zagrepčanin Marko Bekić, nudi sve što im je potrebno za kvalitetno školovanje. Bez sumnje. Problem je društveni život. A to je ona komponenta koja daje težinu (modificiranoj) izreci: "Od kolijevke pa do groba, najljepše je studentsko doba". Po tom pitanju nikako na zelenu granu. Kao prvo, nemaju gdje izaći. Ugostiteljski objekti koji su u ponudi su, govore, skupi. Ne postoji niti jedan kafić koji je cijenu prilagodio studentskoj košarici, uveo u cjenik neki popust. A njih trojica uz studij još i rade. I to na baušteli u Rovinju.
Gdje i svi?
Gdje se onda druže, gdje izlaze, pitamo ih.
- A tamo gdje idu svi. Corso, Rustico, Tappo, Pietas?, govori Luka.
Za stolom nadomak našeg razgovor prisluškuje još jedan student FET-a. Ali ovaj je Puležan. Nekada je studirao u Zagrebu, ali onda se, silom prilika, vratio u rodni grad. Sada je opet brucoš, ekonomije. U Zagrebu, govori, možeš izaći svaki dan. Osim možda utorkom.
- Rojc je prije deset godina bio puno društveniji. Istina, imamo Kotač, ali istovremeno smo ostali bez student partyja četvrtkom u Uljaniku koji je nekada i subotom pucao po šavovima, nostalgičan je ovaj student, koji, baš zato što je Puležan, ne želi razotkriti svoj identitet.
Marko, Luka i Antonio nisu imali riječi hvale ni za studentski život u podstanarstvu, međutim, nekako nam hladnokrvno govore da su se već svi navikli na tu očajnu situaciju.
Voda se itekako uzburkala kad smo došli na temu hrane, točnije nove studentske menze. Obroci su, govore dečki, neukusni. Luka je zapravo upotrijebio puno oštriji rječnik, ali nije prigodan za javnost, pa ćemo taj dio izostaviti. U menzu, dakle, ne idu. Izuzetak su dani kad im se nepca zažele dobre stare pizze.
- Hrana u menzi je očajna! Sve pliva u ulju, porcije su male, smatra Marko.
- I svaki dan je svinjetina na meniju!, uzvikuje Luka.
- Istina. Uvijek jedan te isti jelovnik. Ne bi škodilo da ga malo promijene. I prilog je uvijek isti, žali
se Antonio.
- A koji je to?, pitamo ga.
- Sirovi krumpir. A večera je tek prava gozba. Burek, koji nije burek, i hrenovke. S obzirom na sve navedeno jasno vam je zašto uglavnom jedemo doma. Ali bolje da ne vidite na što liče te naše paštašute, šale se dečki.
Namirnice, pak, uglavnom kupuju u Kauflandu i Lidlu. Tamo je jeftinije. Dućani
"Vesna" i "Istarski supermarketi" za njih su preskupi.