Puležani bi mogli biti vrlo ponosni građani. Vratova izduženih i pogleda uprtih u nebo. Dobro, ne baš u nebo, nešto niže. Jer u ovom gradu valja uvijek biti na oprezu da ti nešto ozgor ne padne na glavu. I ne mora uvijek to biti samo kakav komad oronule fasade, može i dotrajala škura, čitavo prozorsko krilo. Ima takvih prozora i škura, koji se za zgrade drže kao babin zub, u čitavom starom gradu. Ali i na Verudi. Možda najgore koje sam vidio jesu one na staroj vili na križanju Negrijeve i Ulice Velog Jože. Ne znam kako još odolijevaju gravitacijskoj sili.

Nemaju ljudi novca za novu stolariju. To je razumljivo. Ali kaos koji se dopušta u starom gradu manje je shvatljiv. Neki stanari odlučili su na stare zgrade staviti PVC prozore. Jeftinije je. I onda prizor prekrasnog baroknog balkona u Kandlerovoj ulici s PVC stolarijom. Ima i onih domišljatijih koji će pustiti drvene škure, a iza njih montirati PVC prozore da se kao ne vide.

Sve je više plastike u centru. Tko će se baviti drvenarijom. Tlaka je. A i skupo. Drvenariju moraš skidati, farbati, zaštitu nanositi… Bolje staviti bilo što, u ovom slučaju jeftiniju plastiku, samo da ne prijeti da će se skljokati sa zgrade. Jedino je to mjerilo. Rijetki su oni koji naručuju nove drvene prozore i škure, još rjeđi sa željom i za špijunkama, tom dodatnom opremom na griljama koja je postala rijetkost.

Tko se više bavi pitanjem estetike? Bitno je neokrznuto proći kroz grad. Jer nije ni pod nogama bolja situacija, pa nekako treba glavu cimati čas u pod, čas prema gore. Kao da sve odobravamo. A zapravo samo želimo izvući živu glavu. (Bojan ŽIŽOVIĆ)

Povezane vijesti

• Bilješka iz gradske svakodnevnice: KADA PLUS POSTANE MINUS
• GRADSKA BILJEŠKA: Samo za odvažne
• GRADSKA BILJEŠKA Pula ipak dobila olimpijski bazen