(D. MEMEDOVIĆ)
Prema prvim procjenama, troškovi izgradnje bazena veličine 33x25 metara iznose oko 30 milijuna kuna, bazen istih dimenzija, ali s dodatnim bazenom za neplivače i osobe s invaliditetom, koštao bi 36 milijuna kuna, za olimpijski bi bazen dimenzija 50x25 metara bilo potrebno izdvojiti 43 milijuna kuna, dok troškovi izgradnje za olimpijski bazen s dodatnim bazenom dosežu iznos od 52 milijuna kuna. To je izrekao gradonačelnik Boris Miletić u našem listu u veljači 2016. Troškovi su u međuvremenu, kako to uvijek biva kod javnih projekata, narasli, materijal poskupio, radnici na gradilištu ispregovarali novi kolektivni ugovor kojim su osigurali više plaće, voda je promijenila agregatno stanje pa u bocu od dvije litre stane pet litara…
I tako su Puljani na kraju dobili olimpijski bazen. Po cijeni. Čak i malo skuplji od olimpijskog. Ali u tome i jest čar tih javnih radova, u toj neizvjesnosti koliko će na kraju koštati, u iščekivanju koliko će biti probijeni rokovi. No, prošlo je i to, prestali su se znojiti dlanovi, rukice više ne lamataju u stilu kraula po zraku, od danas se možemo okupati u gradskim bazenima. Nitko se, nakon što se bučne u zagrijanu plavkastu vodicu, začinjenu klorom, neće više pitati: Ma čekaj, jel' tu mene netko malo nasamario? Nisam li onomad čuo da će sve skupa koštati kakvih 30-ak, možda i malo više milijuna kuna? Pa su me i u naručenoj anketi pitali slažem li se s gradnjom jeftinijeg, ali manjeg bazena, na što sam, naravno, rekao da se slažem. Jer kako se ne složiti s time da se javni novac troši racionalno? A onda objave da su potrošili više od 50 milijuna kuna. Nije li tada bilo rečeno da bi toliko koštao olimpijski bazen?
Ali prije nego što se bučne u bazen, sva se ova pitanja građaninu vrzmaju po glavi. A nakon što zapliva prvo leđno, onda i prsno, pa leptir, sve nedoumice mu se rasplinu. Jer koga briga koliko ima od početka do kraja bazena, i gdje je uopće početak i kraj, i što je uopće dimenzija, koliko ih ima… Sve je to beskonačna priča… (Bojan ŽIŽOVIĆ)