DRUGA STRANA BRAKA

Prof.dr.sc. Marija Mogorović Crljenko o ljubavi i braku u prošlim stoljećima: SREDNJI I RANI VIJEK U ISTRI Muž i žena imali su jednaka prava na imovinu

Arhiva G. I.

Arhiva G. I.


Kako su mladići i djevojke u Istri u srednjem i ranom novom vijeku birali bračne drugove? U kojoj su dobi postajali punoljetni, a u kojoj se dobi vjenčavali? Kako su sklapali brakove? Koje su bile razlike između braka na istarski, na mletački i na slavenski način? Što znamo o dogovornim bjegovima mladenaca i o otmicama žena, o “ženskim umijećima” i planiranju obitelji?

O spomenutim i drugim temama govorila je prof. dr. sc. Marija Mogorović Crljenko, voditeljica Katedre za ranonovovjekovnu povijest Filozofskog fakulteta u Puli. Bila je gošća kulturnih i književnih susreta "Prije kave u 2" koje već godinama organizira porečka Gradska knjižnica. Predavanje su pratili učenici trećih razreda srednjih škola Antun Štifanić i Mate Balota i to uoči dana Svetog Valentina. Ako je smisao povijesti stalni dijalog između prošlosti i sadašnjosti predavačica je nazočnim mladićima i djevojkama ponudila niz argumenata kako bi samostalno prosudili o smislenosti i društvenoj relevantnosti budućeg ili skorašnjeg sudbonosnog životnog koraka: zaruka, braka, djece, obiteljske obveze i veze, posao, materijalne glavobolje... Ukratko, sve što slijedi nakon poznatog refrena: "mama, tata, pas i kravata...ra-ta ra-ta..."

Nazočni srednjoškolci koji su ušli u šesnaestu ili sedamnaestu godinu života prema srednjovjekovnim standardima već su prešli donju granicu starosti za sklapanje braka. Kanonsko pravo određivalo je 12 godina za žene i 14 za muškarce. Donja granica određivala se i u statutima istarskih gradova. U rovinjskom statutu u 17. stoljeću muškarci su bili spremni za brak s navršenih 14 godina, djevojke već u trinaestoj.

Prerano? U ono vrijeme bio si sposoban za rad već u sedmoj godini, danas je granica pomaknuta na 14, po završetku osnovne škole. Danas mladi sve teže dolaze do posla i shodno materijalnim problemima odugovlače s odlukom o stupanju u bračnu vezu. Navečer se svaki vraća u stan ili kuću roditelja. S obzirom da se danas većina radnih ugovora sklapaju na određeno vrijeme, mladi čekaju, ne žure se, razum je na njihovoj strani. Današnji ideološki kontekst ekstremnog konzumerizma tjera ih u brak, jer obitelj je jači potrošač. Crkva traži friške duše, brine se zbog demografskog nazadovanja naroda, brani svetu obitelj, u socijalizmu brakovi su se najčešće sklapali u općini, danas vlada crkva.

Rekao mi je prijatelj povjesničar da ljudi griješe kad čitaju povijest projicirajući u njoj vlastitu materijalnu datost. Objašnjava Marija Mogorović Crljenko da je prije petsto godina uloga roditelja bila presudna, morao si se pokoravati njihovoj volji, njihovom odabiru. Istarski statuti branili su autoritet roditelja, ako bi se kćerka ili sin protivili dogovorenom braku uslijedila bi sankcija. Isključili bi te iz prava nasljeđivanja, ostavili bi te na cjedilu. Danas je lakše reći ne, uostalom malo tko odlučuje o sudbini sinova i kćeri, čak su se današnje kraljevske obitelji pokorile toj slobodi. No, u takozvanom mračnom Srednjem vijeku brak je štitio ženu, njezino dostojanstvo, bila je ravnopravni član, radila je, zarađivala i obiteljska imovina pripadala je u jednakoj mjeri mužu i ženi. U Istarskim statutima prevladava (preko osamdeset posto) takozvani brak na istarski način ili "na način brata i sestre" koji je podrazumijevao zajedničko upravljanje imovinom za razliku, recimo, od mletačkog braka u kojemu je dominirao muž. U istarskom braku, u slučaju smrti muža žena nasljeđuje svu stečenu imovinu. Tako je određeno i u rovinjskom statutu, u 77. članku stoji zapisano, odnosno određeno da se brak sklapa na temelju zajedništva imovine (secondo l'antico costume istriano a fratello e sorella), po starom istarskom pravilu brata i sestre. Zanimljivo je da udovica nije nasljeđivala i dugove supružnika koje je on tajno nagomilao. Primjera radi, dugovi od klađenja ili igra na karte. Odgovarala je samo za dugove koji su zajedno stvoreni.

No, rovinjski statut određuje i da žena nasljeđuje imovinu pokojnog muža pod uvjetom da se opet ne udaje. Ona bi izgubila pravo i u slučaju kada bi sud utvrdio da je nakon smrti supružnika vodila raskalašeni život, odajući se vezama s muškarcima. Porečki su mladići s izuzetnom znatiželjom pratili izlaganje o otmici žena i dogovorenih bjegova. Profesorica je temeljito istražila arhivsku građu i utvrdila da, primjerice, u sedamnaestom stoljeću procesi koji su vođeni u Istri utvrdili su da se u dvije trećine slučaja radilo o dogovorenim otmicama, tek trećina se odnosila na stvarne otmice. Taktika se temeljila na pravilu da je djevojka morala dočekati brak nevina. Dečko bi je oteo, držao je mladu kod sebe jednu noć i potom vraćao roditeljima. Jedna noć provedena u društvo muškarca bila je dovoljna (bez obzira na stvarno obavljen spolni odnos) da se sumnja u čistoću djevojke. Uskoro bi je muškarac zaprosio i sve bi završilo brakom. Crkva je štitila djevojku, prihvaćala je samo brak uz obostrani pristanak. Zato, se nakon otmice čekalo neko vrijeme, uslijedila je faza samostalnog sazrijevanja pristanka. Dogovorene otmice događale su se u krugu nižih slojeva društva. Mlade djevojke bile su prisiljene, na zapovijed roditelja služiti u druga domaćinstva. Život je bio težak i brak je bio sredstvo oslobođenja. Djevojka bi uputila mladića: "Dođi, čekam te, otmi me i onda ćeš me uzeti!" S brakom mlada bi postigla slobodu, a crkva u suprotnosti sa svjetovnim zakonom koji je podilazio volji roditelja, branila je i štitila mladu, njezino pravo na slobodni pristanak. S obzirom na jak pritisak zajednice i kod slučaja stvarnih otmica i posljedičnog silovanja mlade, ona je na kraju pristala na brak, jer "nečista" djevojka bez muža imala je težak i gorak život.

O ulozi Crkve u sklapanju brakova Marija Mogorović Crljenko jasno razlučuje situaciju prije održavanja tridentinskog Koncila koji je održan u Trentu, na sjeveru Italije od 1.545 do 1.563 godine i stanja nakon presudnog sabora katoličke crkve koji je sazvan kao odgovor na pojavu Luterovog protestantizma. Dakle, prije tog Koncila vladala je daleko veća sloboda. Mladenci su mogli sklopiti brak bilo gdje što znači u kući, u vrtu, kod susjeda, čak i u krčmi. Svjedoka nije trebalo, a brak je mogao sklapati bilo tko, otac, majka, susjed, prijatelj, čak i pripadnik druge vjere kao što je utvrđeno u arhivima slučaj braka kojeg je sklopio jedan Židov. Zbog ovakve slobode kod većine bračnih sporova prethodila je faza teškog dokazivanja da je brak uistinu sklopljen. Nakon Koncila Crkva preuzima stvar su svoje ruke, brak je uređen posebnim dekretom (dekret Tametsi) koji je izglasan 1563. godine po završetku rada velikog sabora. Dekret propisuje javno slavlje, obavezne su tri objave ili napovjedi a brak se sklapa isključivo ispred crkve ili u njoj. Izvršitelj obreda je svećenik, redovito župnik jer poznaje situaciju u župi. Dekret određuje nazočnost dva do tri svjedoka i potom slijedi registracija braka u matičnim knjigama. U biti situacija je gotovo identična današnjici. Istražujući arhive povjesničarka je ustanovila da je u srednjem vijeku prosječna obitelj imala od jednog do maksimalno troje djece. Žene su češće rađale, ali smrtnost je bila vrlo visoka, samo bi najsnažniji preživjeli. (Elio VELAN)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter