Na temelju više arhivskih istraživanja, okvirno se može reći da je od 1945. do 1975., i to s područja cijele Jugoslavije, na Zapad pobjeglo između 70 do 300 tisuća ljudi. Premda ne znamo konačnu brojku, ona je ipak jako velika, posebno u demografskom kontekstu, budući da su često bježali mladi ljudi svih zanimanja, koji su u svojoj zemlji tek trebali zasnivati obitelji

Migracije i migranti valjda su najkorišteniji medijski termini zadnjih desetak godina, iza kojih se krije velika patnja i želja za novim boljim i sigurnijim domom. U posljednje vrijeme, posebno s političkim jačanjem i dolaskom na vlast populističke desnice u nemalom broju europskih zemalja, pojam ilegalnih migranata postao je brutalno političko oruđe za stvaranje straha i neofašizaciju Europe. No, povijest migracija povijest je ljudskog roda, ispričana još u Bibliji.

Bjegovima novijeg doba, onima iz Istre u zapadnoeuropske zemlje od kraja Drugog svjetskog rata do sredine 70-ih godina, znanstveno se već tri godine na Fakultetu za humanističke studije Sveučilišta u Kopru bavi pulski povjesničar Igor Jovanović. Njegov doktorski rad naslovljen je "Ilegalne migracije iz Istre od kraja Drugoga svjetskog rata do Osimskih sporazuma". Taj važan međunarodni ugovor između Italije i Jugoslavije (potpisan u gradu Osimo kod Ancone koncem 1975., a stupio na snagu krajem 1977., op.n.) odredio je granice između ovih dviju zemalja. Njime je ukinut posebni status Slobodnog Teritorija Trsta, koji je do tada obuhvaćao područje od rijeke Mirne u hrvatskoj Istri, čitavo današnje Slovensko Primorje, te današnji talijanski teritorij na području istočno od rijeke Soče. Znatan broj ljudi iz tada politički, etnički, socijalno i gospodarski slojevite Istre, boreći se za bolji život, tražilo je načine prelaska ovog dijela Željezne zavjese.

Za ovu temu nije nebitno navesti da Igor Jovanović već 14 godina, zajedno sa svojim kolegom Igorom Šaponjom, istražuje i prikuplja svjedočanstva Istrana koji su uspjeli preživjeti strahote logora smrti, od Dachaua, Auschwitza, Bergen-Belsena, Buchenwalda do Mauthausena, Flossenbuerga, Risieri di San Sabbe i drugih logora. Procjenjuje se da je do kraja Drugog svjetskog rata u koncentracijske logore odvedeno više od 20.000 Istrana, a više od 5.000 ubijeno je ili umrlo u ovim logorima. Ova dva pulska profesora povijesti u skoro desetljeće i pol dugom terenskom radu prikupili su više od 200 sati snimljenog audio/video materijala, odnosno svjedočanstava stotinjak istarskih logoraša, a ta su svjedočenja, zajedno s pripadajućim DVD-om njihova video svjedočenja, ukoričili u knjigu "Bili smo samo brojevi", koja je objavljena prije nepune dvije godine.

Jovanović kaže da se oni i dalje bave ovim projektom, a upravo su ta svjedočenja, kao dio "usmene povijesti", poslužila kao temelj i znanstvena metoda Jovanovićeve doktorske disertacije. Naime, prikupili su i 20-ak svjedočanstva živućih 'bjegunaca', od kojih su se neki vratili živjeti u Istru, a neki redovito dolaze u posjet obitelji.

- Koji su glavni motivi bjegova iz Istre u poslijeratnom razdoblju pa sve do sredine 70-ih godina?

- Iako su ranoj fazi dominirali politički motivi, ipak je jedna od glavnih poluga bila ekonomske naravi. Posrijedi je razdoblje od 30-ak godina i postoje različite faze ilegalnih migracija, uvjetovanih različitim uzrocima tih bjegova. Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, bjegovi su bili većinom političke naravi, jer se dio istarskog stanovništva nije slagao s novim političkim sistemom, posebno s ekonomskim odnosima na istarskom selu i reformama koje su eliminirale privatno vlasništvo. S druge strane, odlazili su i uvjereni komunisti koji se nisu slagali s raskidom veza sa Staljinom 1948. godine. Tih prvih 'revolucionarnih' poslijeratnih godina važan je motiv bjegova bio i strah. Primjerice, Istrani su tijekom rata prisilno radili na javnim radovima za njemačku organizaciju 'Todt" (po prezimenu vlasnika), a kasnije su napuštali domovinu, jer su se plašili da će ih se optužiti kao suradnike okupatora.

U Istri je, dakako, posebno važan bio nacionalni element. Mnogi Istrani talijanske narodnosti nisu se slagali s pripojenjem Istre Jugoslaviji, pogotovo nakon Pariških mirovnih sporazuma 1947. godine. Godinu kasnije, turbulentne 1948., u arhivu sam našao izjavu jednog utjecajnog člana Komunističke partije Hrvatske koji je došavši iz Zagreba u Pulu 'sondirati' teren izjavio: "Pula je mrtav grad". Postoji i osobni, obiteljski razlozi bjegova, koji se temelje na mogućnosti optiranja. Optant (od latinskog 'optare'= birati, željeti) bio je osoba kojoj je omogućena sloboda biranja između dva državljanstva, a glavni uvjet je bio talijanski kao materinji jezik. Za režim je bio problem što su to pravo pokušavali iskoristiti i Hrvati i Slovenci u Istri, koji su na taj način htjeli legalno otići, iako je razlog često bila želja za boljim životom na Zapadu. Kad smo kod toga, dio bjegunaca bježao je na Zapad iz gotovo avanturističkih pobuda, željni onog što su gledali u američkim filmovima. Nadalje, bježalo se da bi se izbjeglo služenje vojnog roka. Tako je, primjerice, 1956. godine od 900 muškaraca pozvanih na odsluženje vojnog roka, čak petina pobjegla preko granice! Inače, bježali su i sami vojnici, najčešće graničari. Treba ovdje definirati pojam ilegalnih migracija koje se, prije svega, odnose na ilegalan ulazak u stranu zemlju bilo zaobilaženjem granične kontrole bilo krivotvorenjem putnih isprava. No, ilegalne migracije se odnose i na nezakoniti boravak u stranoj zemlji, dok nisu dobili azil , a nije bio ali broj onih koje su te države vraćale natrag u Jugoslaviju. Nisu bježali smo ljudi iz Hrvatske, Slovenije ili priobalne Crne Gore, već i ljudi iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Čovjek bi se prijavio na rad u Hrvatsku (Istru), i onda čekao trenutak za bijeg.

- Koliko je ljudi, neovisno o motivu, pobjeglo u tih 30-ak godina iz Istre na Zapad?

- U hrvatskoj historiografiji temom ilegalnih migracija bavilo se vrlo malo povjesničara, pa je i to jedan od razloga što nema vjerodostojnih podataka, a i ondašnji sustav ublažavao je ovaj problem jer je izravno narušavao sliku o 'obećanom društvu'. Uz to, arhivi su i danas nedostupni, što i ne čudi jer su ih desetljećima vodile ondašnje službe sigurnosti odnosno vojska, a broj prebjega je iz različitih razloga bio umanjivan. Na temelju više arhivskih istraživanja, okvirno se može reći da je od 1945. do 1975., i to s područja cijele Jugoslavije, na Zapad pobjeglo između 70 do 300 tisuća ljudi. Premda ne znamo konačnu brojku, ona je ipak jako velika, posebno u demografskom kontekstu, budući da su često bježali mladi ljudi svih zanimanja, koji su u svojoj zemlji tek trebali zasnivati obitelji.

- Koje su, osim optanata, bile legalne migracije?

- Osim putem opcija, i otpustom iz jugoslavenskog državljanstva. Često se poistovjećuju ilegalne migracije s egzodusom većinskog talijanskog naroda iz Istre, no to su dva paralelna istodobna procesa. Egzodus s talijanske strane dijeli se u više faza, a završava sredinom 50-ih godina, njihovim odlaskom. Treba dakao spomenuti i egzodus Slavena nakon potpadanja Istre pod Kraljevinu Italiju, nakon Rapalskih ugovora 1920. godine

- Zašto su ilegalne migracije trajale do sredine 70-ih?

- Početkom 60-ih društvo se liberalizira. Već 1962. liberalizira se režim izdavanja putovnica, koje se od tada izdaju široj populaciji, a ne samo odabranim skupinama, nakon čega problematika bjegova počinje gubiti na aktualnosti. S druge strane, potpisuju se i ekonomski sporazumi sa zapadnim europskim zemljama. Okidač za masovnije migracije prema Zapadu bio je jedan od posljednjih potpisanih bilateralnih sporazuma Jugoslavije sa zemlja zapadne Europe, onaj sa Saveznom Republikom Njemačkom u listopadu 1968. godine. Njime se omogućio gotovo nesmetan odlazak državljana Jugoslavije na rad u inozemstvo. (Zoran ANGELESKI)

Povezane vijesti

• Makedonija: Migranti probili policijski kordon
• Je li derutan Muzil najrealnija opcija za smještaj migranata?
• PULSKI POVJESNIČAR IGOR JOVANOVIĆ: Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, bjegovi su bili većinom političke naravi, jer se dio istarskog stanovništva nije slagao s novim političkim sistemom. ODLAZILI SU I UVJERENI KOMUNISTI KOJI SE NISU SLAGALI S RASKIDOM VEZA SA STALJINOM