SITNE ĆAKULE Na VERUDI
NA TRŽNICI, KOJA NIJE U CENTRU GRADA, ALI JE SRCE KVARTA, ISPIJA SE KAVA I RAZGLABA O SVAKODNEVICI Šjor Gamba: Za giht ti rabi totan, a ne kalamari
"Ja tebi česna, a ti meni malo kalamara, more?", pita šjora Vanda Mihovilović, prodavačica na tržnici Veruda, barbu koji je u tom trenutku, držeći čvrsto uz nogu vremešnu kujicu, prolazio pored njenog štanda s verdurom.
Vanda s prijateljicom sjedi u kafiću tik do svog štanda, sve drži na oku. Pritom ispija gusti sok od kruške. Jedna je od rijetkih koja uživa u bezalkoholnom napitku. Većini, primijetili smo jučer ujutro, kava nije dovoljna. Cijene su niske, pa pokoji dec vina i čašica biske nisu naodmet.
Ne bi mijenjao
- Za giht ti rabi totan, a ne kalamari, sugerira joj barba dok prstima prebire po gustoj sivoj bradi. Pitamo ga kako se zove, ali ne želi nam reći. Svi ga ionako, ponosno ističe, znaju po nadimku. Vanda je šegava, govori nam da mu ime na talijanskom znači noga.
Šjor Gamba, dakle, na Verudi živi već 30 godina. Svakodnevno obilazi tržnicu. Povremeno i ribari. Na Verudi mu je, priča nam, baš super. Sve štima, na ništa se ne bi požalio. Kod zgrade su mu, ipak nam priznaje, betonirali dio zelene površine. Valjda tamo namjeravaju staviti nove kante za smeće, a to je dobra stvar, govori. Možda bude problema jer je njih u zgradi puno, ne zna kako će to funkcionirati, kontejnera će, procjenjuje, biti premalo. Ali nije bitno, Verudu nikad ne bi mijenjao.
- Šta će ti više? Veruda je zakon!, uvjerava nas.
Vanda ispod glasa mumlja da ona uopće nema giht. Oko nas se postupno pojačava žamor. Vrijeme marende je. Kafić je dupkom pun. Razglaba se o svemu, na tanane. O Uljaniku, penziji, unucima, bolestima. Nikome se ne žuri. Većina je u mirovini. Nakon što se obave ranojutarnje dužnosti; pošta, banka, friški kruh, peškerija i mesnica, sve je laganini. Vandi se ispred štanda već nakupio pozamašan broj kupaca. Kod nje je sve friško i domaće. To već svatko zna. Ipak, govori nam tugaljivo, svi bi sve, ali za niš'. Ili pak, dodaje, kupe list peršina, a se niti ne može naplatiti.
Život po mjeri
- Po zimi je problem što je sve otvoreno. Konstrukcije od tržnice su loše, klimave. Kad puše jedva stojimo, a kad je kiša mokri smo i mi i kupci, pripovijeda Vanda nakon što je izgrdila gospođu čiji se pas pomokrio blizu njezine kašete s glavicama kupusa.
Dok napuštamo ulaštenu i uglancanu tržnicu, susrećemo gospođu Mariju Ajhorn. Točnije, ona susreće nas. Gleda nas s balkona obližnje, pomalo derutne zgrade. I njoj je, kako ubrzo dodajemo, život na Verudi po mjeri. Jedino što ju smeta je neošišana živica ispred zgrade i neuređen komad zemljišta od kojeg više ne vidi more.
- Neke pute bude baš puno škovaca. Svi se parkiraju kako im pukne, pa Herculanea ne može proći. A subotom i nedjeljom ne rade. Ja, dok sam još mogla, san vajk šišala, uređivala i čistila. Ne znam 'ko bi to sad trebao raditi, čigov je to posao. Ne znam ni čiji smo mi, 'ko to više zna?, zaključuje Marija. (Chiara BILIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
