Usred smo Drugoga svjetskog rata, od kraja ljeta 1943. njemački Wehrmacht drži Pulu, u čijoj luci drži svoje podmornice. Zapadni saveznici napreduju jugom Italije, a od tamo prvi izvidnički letovi primjećuju i naš grad kao potencijalnu metu bombardera. Moram kazati da su ove priče na mene utjecale kao budućeg povjesničara, budući da je moja nona, Puležanka, 1928. godište, bila njihov direktni svjedok.

U 11 sati u nedjelju 9. siječnja 1944. sirene su se oglasile kao i mnogo puta prije toga dana. Upravo zbog učestalosti zračnih uzbuna bez da je došlo do napada stvorilo je u stanovništvu lažan osjećaj da je još jedna takva uzbuna bila posrijedi, te su mnogi po običaju odlučili ostati u svojim kućama. Toga dana je, međutim, 109 bombardera tipa B-17 Flying Fortress ("Leteća tvrđava"), koji su bili dio američke 15. zračne divizije (15th Air Force) na jugu Italije, točnije 2., 97., 99. i 301. bombarderske grupe (Bombardment Group), primijećeno u neobično niskom letu nad gradom.

U 11.15 izbacivanjem eksplozivnog tereta iz tih letjelica otpočeo je trenutak koji će grad Pulu nepovratno uvesti u destruktivni vihor Drugoga svjetskoga rata. U svemu, američki su zrakoplovi izveli tri vala bombardiranja, koja su potrajala do 11.45. Signal za kraj zračne opasnosti dan je oko 14 sati. Protuzračni topovi FLAK uzvratili su, ali nije bilo gubitaka među napadačima.

U izvještajima 301. bombarderske grupe bilo je istaknuto da je najveća u nizu eksplozija zabilježena među vojnim objektima u sadašnjem Titovom parku, te su nakon završetka napada zabilježeni mnogi požari u samom centru grada. Prilično su teško bili pogođene lučke instalacije te posebice podmornički hangari unutar arsenala.

Najteže su posljedice, međutim, pretrpjeli civilni objekti i ljudi koji su ih nastanjivali. Bili su pogođeni largo Oberdan (današnji Giardini), clivo Grion, ulice Benussi (Zagrebačka), Barbacani (Anticova), Garibaldi (Flaciusova), Mazzini (Flaciusova), Abbazia (Benediktinske opatije). Cijela zona između Monte Zara, Monte Cappelletta, Monte Paradiso (s ulicama Radićevom, Tartinijevom i Marulićevom). Od civilnih zona, najteža je razaranja pretrpio kvart sv. Polikarp (uz današnju Jeretovu), gdje je mali broj zgrada ostao neoštećen.

Mnogi su građani golim rukama među ruševinama kopali i tražili predmete koji su im mogli poslužiti, dok su oni drugi to činili da bi izvukli voljenu osobu. Za rad među ruševinama bila je izdana posebna iskaznica, a oni bez nje bili su u opasnosti da budu strijeljani, jednako kao i takozvani šakali, odnosno pljačkaši porušene imovine.

Poimence je izbrojena 101 žrtva bombardiranja 9. siječnja, uz nekoliko tijela koja nisu nikada identificirana. Od toga broja samo 17 su bili vojnici. Ozlijeđeno je bilo 175 osoba. Među poginulima nalazile su bile i dvije tada poznate pulske ličnosti, otac Graziano Zanin, svećenik, te dugogodišnji igrač Napolija i lokalnog tima Grion Pola, nogometaš Aldo Fabbro. Pogreb svih žrtava održan je u petak 14. siječnja na Mornaričkom groblju. Svaki je stanovnik imao poznanika ili člana obitelji ili šire rodbine među žrtvama.

Do kraja rata uslijedilo je još dvadesetak zračnih udara, ali napad 9. siječnja 1944. uzeo je gotovo polovicu svih žrtava niza napada i datum je s najviše žrtava u povijesti našega grada! Iako su građani Pule tada uglavnom bili talijanske narodnosti, to su naši sugrađani i želio sam podsjetiti na ove žrtve. Svake godine prisjećamo se žrtava nekih drugih gradova, ali 9. siječnja zaslužuje postati službenim gradskim danom sjećanja na naše poginule sugrađane, uz prigodnu komemoraciju uz spomenik u Jeretovoj za koji nitko ne zna.

Povezane vijesti

• Etiopija: 64 mrtvih u bombardiranju tržnice u Tigreu
• Šest žrtava, od kojih dvoje djece u napadu na sjeveru Sirije
• Obljetnica raketiranja Zagreba i drugih gradova u središnjoj Hrvatskoj 1995.