Tvornica prediva i konca "Dalmatinka" od svog je osnivanja 1951. činila osnovu gospodarskog života Sinja i bila jedan od temelja modernizacije Cetinske krajine. Nasljeđe nekadašnjeg, u privatizaciji uništenog, sinjskog industrijskog diva od 2013. tema je istraživačko-izložbenog projekta kustosica Jelene Pavlinušić i Dragane Modrić te dizajnera vizualnih komunikacija Nikole Križanca. Oni su svoj projekt predstavili na pulskom Filozofskom fakultetu, u organizaciji pulskog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS). Nisu u uvodu propustili povući paralelu s danas posrnulim brodogradilištem Uljanik i njegovim značajem za Pulu i Istru.

Nakon rata sve je ideologizirano; cijelo jedno razdoblje izbrisano iz kolektivnog pamćenja, pa i naziv trga po ključnom osnivaču "Dalmatinke" Vici Buljanu, ustupivši prvo mjesto Gojku Šušku, a zatim Franji Tuđmanu. Propast "Dalmatinke" imao je ovaj slijed: talijanski vlasnici, neisplaćene plaće, popljačkano skladište, uzaludni bunt i blokada tvornice te stečaj 2009. godine.

- Ne postoji nitko u Sinju kome brat, sestra, majka, ujna nije radila u "Dalmatinki", kazali su predavači.

Tvornica je utemeljena prije 68 godina na inicijativu Vice Buljana, sinjskog političara, sina prebogate buržujske obitelji koji se komunizmom inficirao kao tinejdžer. Danas je prešućen, mladim generacijama je nepoznat, a starije ga časte superlativima. Vice je pozvao zagrebačkog top-arhitekta Lavoslava Horvata da projektira tvornicu, a kasnije i radničke stanove, hotel, igralište i javni bazen. Opremljena engleskim strojevima, tvornica je otvorena u rujnu 1952., a pred tvornicu je postavljena figurativna skulptura prelje, koja je nakon stečaja prije deset godina, da bi se spasila od devastacije preseljena u tvornički WC!

- Kao najveća tekstilna tvornica u Jugoslaviji, u poslovnim vrhuncima "Dalmatinka" je zapošljavala oko tri tisuće radnika, od toga 80 posto žena. U izrazito patrijarhalnom kraju pojavio se 50-ih novi akter - žena radnica - unijevši pomutnju u tradicijske odnose. Tvornicu se zvalo "kurvinjak", a njene radnice kurvama, sve dok se te žene nisu počele ekonomski osamostaljivati i stjecati miraz.

Ulazeći u tvornicu, žene su prvi put ulazile u javni život. Okolina ih je popljuvala kad su pješke išle od tvornice do svoje kuće, a još veće zgražanje je nastalo kad su radnice počele voziti bicikle. U počecima ih je bilo stid nositi radne hlače pa su nosile tradicionalne "šotane". "Dalmatinka" je utrla put emancipiranju žena u Cetinskoj krajini, tvrdoj patrijarhalnoj sredini. No, već u drugoj generaciji već je bilo poželjno da ti se žena zaposli u Dalmatinki, kazala je Dragana Modrić.

Tijekom najvećeg dijela povijesti Dalmatinka je bila ekonomski vrlo uspješna. Sirovi pamuk nabavljala je iz Egipta i od njega proizvodila konac kojim je opskrbljivala 60 posto jugoslavenske tekstilne industrije te izvozila u SSSR, Njemačku, Italiju, Belgiju, Dansku i niz arapskih zemalja.

Povezane vijesti

• O književnim sadržajima u talijanskoj periodici
• O homoseksualnosti u Jugoslaviji
• Dr. sc. Ankica Čakardić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta "Poput udara groma: Crtice o Rosi Luxemburg"