Da vam rečen, na Vazan ne bi delali, samo bi feštali. Organizirali bi ovdje pičenje jaja, to je bila tradicija. Delali bi pince, jajarice, obukli bi se u narodne nošnje, imali smo suce i sve je bilo po reguli. Ali onda je sve pošlo predaleko. Ovi ča haraju okolo su si stavljali jaja u borše. Ne kapin, ionako je bilo besplatno, a oni bi si još dodatno uzimali, prisjeća se šjora Ana razočarano

Otprilike je 10 sati ujutro, radni dan, neprirodno topao za prvu dekadu listopada. Sjedimo u kafiću pulskog sportsko-rekreativnog centra. Nekad se zvao Excelsior, bio je uz Campo Malusà i Minervu, jedan od triju koturaljkališta koja su u Puli izgrađena davne 1914. godine. SRC Mirna, Puljanima znana kao Pattinaggio, iako uz povremene prekide, svoju je funkciju do dana današnjeg održala skrivajući se iza derutnog zida, na adresi Marka Marulića 4. Nimalo suvremena, niti urbana, pomalo sumorna vanjska vizura ovog omiljenog okupljališta brojnih građana svih generacija mogla bi vas, ipak, zavarati. Nije sve kako izgleda na prvi pogled. Štoviše, iza zapuštenog zida svakodnevno pulsira živopisna sportska scena grada. Utočište je to sijasetu sportsko-rekreativnih klubova, od košarke, preko hokeja, škole rolanja neizostavnog Koturaljkaškog kluba Uljanik, do lovačkog i kinološkog društva.

I Demoni dolaze na Anine kolače

Od sunca nas skriva dotrajali suncobran isprane crvene boje, u zraku miris tek ulaštenog parketa iz dvorane. Do nas ne dopire žamor s prometnice, tišinu prekidaju tek povremeni udarci lopte o pod koji stižu iz unutrašnjeg prostora. Srednjoškolci iz Ekonomske škole imaju nastavu tjelesnog. S nama sjedi i šjora Ana Drandić, vlasnica kafića Pattinaggio. Tu je svaki dan već dvadeset godina. Ranije je radila u kafiću u Domu braće Ribar, a ovaj je sada preuzela njezina kći Doris koja nam govori da je njezina majka možda u penziji, ali ne i u mirovini.

- Poli nas je vajk neki đir. Tu smo svi jedna velika obitelj, veselo govori šjora Ana.

- I se vajk nešto dešava. Ana nas pazi, uvijek zna sve rezultate svih utakmica, govori nam lovac Egidio Buždon dok s prijateljem Željkom Zupčićem, predsjednikom Lovačkog društva Istra, čeka kavu.

Ana, ubrzo saznajemo, voli sve sportove, najdraži joj je nogomet, ali ne propušta pogledati košarku, odbojku i rukomet. Navija, naravno, za NK Istru, to se, kaže, razumije samo po sebi. Uz kavu, skroz netipično za gradske kafiće, dobivamo kolač. Domaći je, preliven gustom čokoladom, miriše kao da je netom izvađen iz pećnice. Pretpostavljamo da ga je napravila baš šjora Ana.

- Svako jutro delam kolač. Oni keksići ča dijele po kafićima su ok, ali ovaj je domaći, s jabukama i čokoladom. Neki mi kažu da oni ne bi kolač, da li iman ča drugo, ben, eko ti tamo na kantunu pekara pa si kupi ča ćeš, govori pomalo uvrijeđeno Ana, ali se brzo blagonaklono smiješi i priznaje nam, gotovo ispod glasa, da joj dolaze i Demoni. S njima, kaže, nema problema, svi se međusobno poštuju. Osim toga, nastavlja, u kafiću se druže i dinamovci i hajdukovci. Prepucavaju se, veli, neke pute se mora paziti na beside da se tko ne bi uvrijedio jer to su malo jači igrači, ali i to je normalno za strastvene navijače koji cijeli život prate sport i ne znaju drugačije. (Chiara BILIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu