Nono mi je pričao da je eksplozija snažno odjeknula u cijelom gradu. Svi su se sjurili na rivu i gledali kako izvlače stotine utopljenih mornara, neke mrtve, neke polužive. U jednom trenutku jedan od mornara predao je mom djedu, tada dječaku, uže s barkom, bio je to jedan od čamaca za spašavanje s "Viribusa Unitisa", kazavši mu: "Drži mali, nama ovo više neće trebati". Bio je to kraj rata i u tom kaosu netko veći i stariji oduzeo mu je barku, kaže njegova unuka Nataša Nefat

Ponekad nizanje golih historiografskih fakata zna zasjeniti osobnost povijesnih ličnosti, previđajući time da i ona, često ključno, određuje tijek povijesti.

Upitan sjeća li se iskustava sa savezničkom vojnom upravom, prvi poslijeratni pulski gradonačelnik Franjo Nefat (Pula, 24. lipnja 1908. - Pula, 25. siječnja 1990.) u intervjuu Glasu Istre u svibnju 1985. godine, u povodu obljetnice oslobođenja Pule, odgovorio je: "Na žalost, previše dobro se sjećam toga. Pula je, na temelju sporazuma sa saveznicima, kao izolirani otok u Istri pripala Zoni A. Tadašnji komandant grada Vitomir Širola i ja dobili smo zadatak da ih dočekamo lijepo, kao saveznike. U hotelu "Riviera", u kojem su se najprije smjestili, razgovarali smo ugodno oko jedan sat i tada je izgledalo da će sve biti u redu. Kako je vrijeme odmicalo, počela je ta uprava pokazivati svoje pravo lice, oduzimati odjel po odjel od narodne vlasti u svoje ruke, da bi nam dva mjeseca nakon dolaska komandant, potpukovnik Orpwood, predao akt o ukidanju narodne vlasti. Ja sam eksplodiralo, počeo vrijeđati njega i saveznike, ali to naravno nije pomoglo".

Na novinarsko pitanje da li se pomirio s tom činjenicom, ekspresno je uzvratio: "Vraga sam se pomirio! Nakon toga je počela žestoka borba, demonstracije dan i noć, stalni sukobi s onima koji su bili za Italiju, a saveznici su im dozvolili da se organiziraju. Nastupio je novi rat koji je trajao 27 mjeseca, sve do odlaska saveznika i definitivnog pripajanja Pule Jugoslaviji".

'Tražim disciplinu, odgovornost i poštenje'

- Bio je jako, jako temperamentan. Brzo bi eksplodirao, ali isto tako brzo bi se i primirio. Inače je bio veseljak, volio se družiti, okruživati ljudima, kaže nam njegova unuka Nataša Nefat, renomirana pulska konzervatorica, po struci povjesničarka umjetnica i arheologinja.

U citiranom intervjuu pulski prvoborac i antifašist od najranijih tinejdžerskih dana Franjo Nefat prisjetio se svog prvog predsjedničkog dana početkom svibnja 1945. u netom oslobođenoj Puli, kada je kao nositelj legalne narodne vlasti ušao u sjedište talijanske komunalne uprave u današnjoj školi "Tone Peruško".

- Što činiti sam u toj sobi, od kuda početi, kakav nalog izdati, pitao sam se. Srećom, našao se tu Giacomo Crismani i njega sam zadužio da u gimnastičkoj dvorani škole okupi sve gradske službenike. Gledali su me nijemo pitali se što će im to reći taj komunist. Od vas se traži disciplina, odgovornost i poštenje, rekao sam im. Kad su se s instrukcija na otoku Olib vratili drugovi koje smo tamo poslali, već je bilo puno lakše, prisjetio se tada Nefat.

No, Franju Nefata ne može se portretirati samo po osnovnim enciklopedijskim natuknicama, premda se tu ne smiju izostaviti činjenice da je, osim gradonačelničke funkcije sve do 1954. godine, bio prvi pulski zastupnik u Saboru, još za vrijeme anglo-američke vojne uprave 1946. te jedan od potpisnika Pazinske deklaracije, koju je sastavio mons. dr. Božo Milanović za Parišku mirovnu konferenciju 1947. godine. Franjo Nefat na čelu grada ostaje punih sedam godina, do 1954. godine, organizirajući čišćenja grada poslije savezničkih bombardiranja i saniranje porušenog. Pet godina bio je 50-ih i direktor pulske Tvornice cementa, i danas jedno od rijetkih stabilnih tvrtki u Puli.

Na krovu s pištoljem čeka fašiste

Jedna tragična pulska ratna epizoda dobro ilustrira lik i djelo prvoborca Pule i člana KP Italije od 1926. Franju Nefata (pod Italijom Francesca Neffata). U svojoj knjizi "Od ropstva do slobode; Istra 1918-1945." povjesničar Herman Buršić, u poglavlju "Pula u NOP-u", oživljava među ostalim kraj 1944. godine, kada je Pula ponovno bombardirana - prvo 26. studenog arsenal i tvornica cementa, a 2. prosinca pogođeni su vojni objekti na Vidikovcu, tržnica i zgrada prefekture.

Dan uoči Božića, 24. prosinca 1944. dogodio se u Puli još jedan nacifašistički zločin, kada je Nini Piacente, doušnik fašista (raniji suradnik NOP-a), izdao prijatelja Pietra Gasticha Pasqualea i druge članove pokreta zloglasnom pulskom fašistu Spiridoneu Nicoliniju. Članovi NOP-a stanovali su na Gregovici, u ulici Domenico Rossetti, kao i Franjo Nefat (na granici Gregovice i Kaštanjera). Spiridone Nicolini automobilom SS-a došao je u kuću kod Gasticha, tukao ga, a zatim ustrijelio pred ženom i 11-godišnjom kćerkom. Čuvši što se zbiva, Franjo Nefat skočio je na krov kuće i s pištoljem čekao dolazak fašista, koji nisu došli, piše Herman Buršić.

- Ta epizoda s pištoljem na krovu dok čeka fašiste posve odgovara njegovom profilu, nastavlja njegova unuka, dodajući: "Pa on se do kasnih 70-ih godina svog života penjao po stablima i pilio grane. Bio je vrlo spretan i okretan, gimnastičar u mladosti. Uz to je u podrumu imao radionicu, svašta je sam izrađivao".

Poslije rata prvo su živjeli u zgradi preko puta Doma braće Ribar, a kasnije u stanu u Vili Marija u ulici Castropola, i tamo sve do njegove smrti 1990. godine u 81. godini života. Umirovio se koncem 50-ih godina.

Eksplozija odjeknula u cijeloj Puli

Iduća epizoda iz Nefatova djetinjstva graniči s nadrealnim, što i ne čudi previše uzme li se u obzir to da se događaj zbio zadnjih dana Prvog svjetskog rata, obilježivši i njegov život, ali i sudbinu Pule.

Nefat je imao svega deset godina kad su dvojica talijanskih diverzanata Raffaele Paolucci i Raffaele Rosseti u pulskoj luci 1. studenog 1918. ujutro potopili "Viribus Unitis", najljepši brod u floti koju je austrijski car svježe ustupio novoj Državi SHS. Zajedno s oko 400 članova posade poginuo je zapovjednik Janko Vuković Podkapelski, a četiri dana poslije, talijanske trupe ušle su u Pulu, ne čekajući potpisivanje Rapallskog sporazuma koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, i kojim su Italiji pripojeni Istra (osim dijela općine Kastav), Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža te stvorena Slobodna Država Rijeka.

- Nono mi je pričao da je eksplozija snažno odjeknula u cijelom gradu. Svi su se sjurili na rivu i gledali kako su izvlačili stotine utopljenih mornara, neke mrtve, neke polužive. U jednom trenutku jedan od mornara predao je mom djedu, tada dječaku, uže s barkom. Bio je to jedan od čamaca za spašavanje s "Viribusa Unitisa", kazavši mu: "Drži mali, nama ovo više neće trebati". Bio je to kraj rata, i u tom kaosu netko veći i stariji oduzeo mu je barku, nastavlja njegova unuka.

Ne čudi ni tako brzi razvoj i snaga radničkog pokreta u Puli. Uz propast brodogradilišta i ostale industrije, ljudi doslovno nisu imali od čega živjeti. Vratili su se s fronta i pripadali državi koja više ne postoji. Naslijeđe Prvog svjetskog rata i propast Austo-Ugarske monarhije obilježili su cijeli grad, posebno nakon dolaska fašista na vlast.

Nisu, naime, u Puli živjeli samo vojnici, časnici, sva mornarica koja je otišla. Tisuće i tisuće radničkih obitelji, među kojima i ona Franje Nefata, suočila se s nepodnošljivom ekonomskom situacijom s jedne, te policijsko-fašističkom brutalnošću s druge strane.

- Talijanska je policija dovela karabinjere s juga Italije, jer nisu vjerovali u karabinjere lokalnog porijekla. Istra i posebno Pula osjetili su taj fašistički udarac u svoj svojoj punini. Cijela ta generacija mog djeda proizvod su te brutalnosti i siromaštva. I logičan je slijed bio njihov otpor i antifašistička borba protiv fašizma, ističe Nataša, dodajući da mnogi ljudi zbog političkih uvjerenja, ali i po nacionalnoj osnovi, neovisno o školovanju, nisu mogli dobiti posao. Preživljavali su, bila je to borba za opstanak.

Bio je po struci strojobravar, ali se nigdje nije mogao zaposliti, jer je Uljanik brodogradilište bilo gotovo van funkcije za vrijeme fašista, kao svojevrsno rezalište, a i tamo su mogli raditi samo članovi fascia i squadre, pa je radio gdjegod je mogao. Tako ga je netko fotografirao 1934. s dvojicom kolega za radova na pošti na Danteovom trgu.

- Nije se imalo gdje raditi. S druge strane, policija i fašisti tukli su sve drugačije, ne samo komuniste. Dovoljno je bilo da si Slaven ili da nisi fašist ili skvadrist. Batinalo se ljude bez razloga, i to su gledali tinejdžeri poput mog djeda. Stoga ne čudi da se odlučio za otpor i borbu, kao i njegov brat Mario koji je otišao u Španjolski građanski rat, a kada je propala Republika, otišao u Francusku i ostatak života bio u Parizu, veli Nataša Nefat.

Povezane vijesti

• SVI PULSKI GRADONAČELNICI OD 1947. DO DANAS: Od Franje Nefata do Borisa Miletića
• Gradonačelnik Boris Miletić članovima Gradske knjižnice darovao kalendare za 2021. godinu
• IDS-ovac Armin Grabar objavio kandidaturu za gradonačelnika Pule