IMA IDEJA, ALI…
FORT MONVIDAL POD ANTENAMA I DEBELIM LOKOTOM U tom pulskom kvartu sav se društveni život odvija oko tvrđave, no U NJU MJEŠTANI NE MOGU
U dvorište fortice može se zaviriti samo kroz rešetke na prozoru (Zvjezdan STRAHINJA)
Kada sam došao 1950., tvrđava je služila kao skladište nekog poljoprivrednog poduzeća. Prije toga koristila ju je vojska, tu se držala municija, a jedan je čovjek, tu iz obližnje kuće, poginuo u eksploziji. Nakon povrća, na red su došle kosti s klaonice na Stoji. Tu su ih skladištili, a po cijelom naselju šetale su pantigane. Potom je otvoren buffet kojeg je čovjek zatvorio kada mu više nije bio isplativ, priča nam Matija Rojnić
Fort Monvidal na 48 metara nadmorske visine duša je i središte istoimenog kvarta. Uz staru se tvrđavu na igralištu igraju djeca, susjedi se nađu pored njenih kamenih zidova da bi na klupicama upustili u ćakulu, olakšavaju se u hladu pina s guštom i lokalni breki. Sve se, dakle, na Monvidalu odvija oko tvrđave, no u nju mještani ne mogu.
Fort Monvidal, građen od 1852. do 1854., jedna je od bolje očuvanih gradskih fortica (Zvjezdan STRAHINJA)
- Tražili smo da nam je daju prije desetak godina, ali nije išlo, jer je bila pod Ministarstvom obrane. Mnoge austrijske tvrđave u Puli pripadaju Gradu, ali ne i ova. Možda smo prerano tražili, priča nam Matija Rojnić, predsjednik Mjesnog odbora Monvidal u još jednom mandatu nakon izbora održanih u veljači. A baš u predizbornoj kampanji, mnogi su kandidati za MO Monvidal kao dio programa isticali potrebu uređenja društvenog centra u tvrđavi. Spominjala se unutar fortifikacije izgradnja boćališta, uređenja mjesta za penzionere i rekreacijskih sadržaja za djecu i mlade. Ali, nit je tvrđava baš tako velika, nit su takvi planovi jednostavni za realizirati. Jer stara austrijska tvrđava, građenu od 1852. do 1854., u isto vrijeme kad i još dvije slične potkovaste fortice - San Michele i danas nepostojeća Monte Zaro, još uvijek pripada Republici Hrvatskoj.
- Mi smo zamislili ovdje napraviti okupljalište za stanare, da se druže, da bude i neki ugostiteljski objekt pa da se ljudi zadržavaju. Klinci misle da bi tvrđavu koristili za kickboxing ili taekwondo. Ne razumijem to, jer jedina prava stvar je karate, kaže Rojnić, inače poznati i dugovječni pulski karate trener, znan i kao Mate Karate.
Tražili smo da nam je daju prije deset godina, ali nije išlo - Matija Rojnić (Zvjezdan STRAHINJA)
No, želje su jedno, a realnost drugo. Na primjer, s Monvidala pogled puca na drugu tvrđavu, Fort San Giorgio kod gradskog groblja, u kojem su trebali djelovati restauratori, ali ne djeluju, koja je bila državni i vojni objekt pa postao gradski i civilni, a na kraju i sudski slučaj u preispitivanju vlasništva. Vrijeme prolazi, Fort San Giorgio nema namjene, otvoren je i prepušten "na izvol'te" svakome. S druge strane Fort Monvidal je pod debelim lokotom, ali ključ ne drže lokalci. Rojnić nas je dočekao pred tvrđavom, s punom rukom ključeva, no baš nijedan nije otvarao lokot. Da bi apsurd bio veći, kaže, upravo je on postavio lokot. Ključeve sasvim sigurno imaju oni što servisiraju antene.
Od segmentnih pulskih tornjeva ovaj je u najboljem stanju, najbolje očuvanih zidova koji i nama priječe da zaobiđemo metalna vrata i uđemo u nju naokolo. Možemo samo viriti kroz rešetke na prozorima ili kroz puškarnice, samo da bi ugledali smeće i zaraslo dvorište. Nekoliko dana ranije razgovarali smo pred utvrdom s mještanima koji su ispričali da je tu 1970-ih bio noćni bar i plesnjak, a nakon što je muzika utihnula, proizvodili su se u njoj razni predmeti od plastike, sve do prije nekih 18 godina. Tvrđava je pod ključem, rekli su, zbog antena, koje strše visoko nad kvartom, a navodno pripadaju policiji ili vojsci, vatrogascima, sasvim sigurno i operaterima mobilne telefonije.
Pred tvrđavom igralište, nad njom antene (Zvjezdan STRAHINJA)
- Da, odavno su tu antene u dvorištu. Niti oni koga pitaju da li smiju postaviti, niti mi možemo postavljati pitanja. A najnovije je da samo dodaju nove. Možemo mi i vikati, ali nitko ne čuje, priča Rojnić. Kaže i da je tvrđava u novijoj povijesti triput gorjela, a posljednji je put to bilo u zimi 2006. godine, kada su ilegalni stanari upalili peć koja je preostala od poduzeća koje je koristilo tvrđavu kao radionicu, pri čemu se zapalio plastični otpad.
- Kada sam došao 1950., s 3,5 godine sam ušao u tvrđavu i ugledao krumpir i salatu. Naime, služila je kao skladište nekog poljoprivrednog poduzeća. Prije toga koristila ju je vojska. Tu se držala municija, a jedan je čovjek, tu iz obližnje kuće, poginuo u eksploziji. Nakon povrća, na red je došao otpad, zapravo kosti s klaonice na Stoji. Skladištili su ih unutra, a zbog njih su po cijelom naselju šetale pantigane. To je bilo strašno, ljudi su se žalili, ispred nogu su im trčali pacovi. Potom je otvoren buffet kojeg je čovjek zatvorio kada mu više nije bio isplativ, priča Rojnić.
Do prije koju godinu uokolo fortice održavale su se i fešte mjesnog odbora Monvidal, a Mate priča da je na njih dolazilo i 500, 600 ljudi. Te su proslave, na kojima se okupljalo staro i mlado iz susjedstva, ali i gosti iz svih pulskih kvartova, pokazivale da ovaj punkt, s prvorazrednim povijesnim i fortifikacijskim objektom, itekako zaslužuje biti središtem ovog dijela Pule.
- Prestali smo s organizacijom kada se počelo govoriti da treba zaraditi na tim feštama, kada se sve počelo gledati kroz novac. Mi smo tu radi ljudi i ako se misli zarađivati, onda je sve izgubilo smisao. Ljudima treba omogućiti zabavu, uz što jeftiniju hranu i piće, kao što im treba omogućiti i mjesto za druženje, zaključuje Matija Rojnić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
