GOVOR NAŠEG KRAJA
Dijalekti su fascinantna ljudska pojava, to je govor izvan našeg vremena
Nedavno je grupa rovinjskih muzičara upriličila u gradskom kazalištu Gandusio večer pjesmi prigodom godišnjice smrti talijanskog kantautora Fabrizia De Andrea (Genova, 18. veljače 1940. - Milano, 11. siječnja 1999.). Negdje na pola programa odsvirali su i otpjevali pjesmu Creuza de ma koju je De Andre' napisao na starom đenoveškom dijalektu. Dok se u kazalištu širila mediteranska melodija, a pjevač pokušavao, vrlo vješto, oponašati kantautora, izgovarajući rečenice u tajnovitom jeziku nekadašnje moćne morske Republike koja je sa Venecijom dijelila prevlast na Mediteranu, na platnu su se vrtjele snimke rovinjskog mora, otoka i dijelova ribarskog broda koji je plovio ispred otočića Banjole.
Creuza na đenoveškom dijalektu označava puteljak koji je omeđen suhozidima i u pjesmi De Andre' priča o stazi koja vodi do mora ili, bolje, razvija se pokraj mora. U njoj kantautor spominje magarce jer su đenoveški trgovci teglili robu iz luke do vrha brda koji pritišću lučki grad, na leđa dugih kolona magaraca. Venecijani ili Mlećani povezivali su more sa europskim kontinentom slijedeći tok rijeka koje se slijevaju u Laguni, Đenovezi su prevaljivali visoke planine koje ih dijele od padske ravnice služeći se magarcima. Iz grada dizala se nepregledna mreža puteljaka preko kojih su svila, papar i ostale skupe mirodije iz Dalekog i Bliskog istoka ulazile duboko u europski kontinent. Dakako, De Andre' nam ne nudi povijesni esej svog zavičaja, u njegovim stihovima isprepliću se pogledi mornara, ribara i kurvi, mirisi pučke kuhinje i brodskih konopa: sve što je satkano od krvi, mesa i soli.
Isti korijeni, ali…
S obzirom da su rovinjski muzičari rođeni u lučkom i ribarskom gradu njima je spontano došlo da pjesmu Đenoveza spoje sa morsko- ribarskim vizurama Rovinja. Svi koji su rođeni u rovinjskoj starogradskoj jezgri prije turističkog tsunamija poznaju kanižele, uske uličice koje se spuštaju do mora: nakon posljednjeg koraka na kopno slijedi skok u čamac ili brodicu. Stalo mi je vjerovati da je ponuđeni spoj rovinjskog mora i dalekog dijalekta pronašao scenski put i zbog toga što Rovinježi poput Đenoveza imaju svoj autohtoni dijalekt, apsolutno svoj i star oko dvije tisuće godina. Kad bi se susreli (Đenovez i Rovinjež) ne bi se sporazumjeli iako i jedan i drugi imaju iste korijene, latinske, mediteranske.
U jednom stihu De Andre' govori o lijepim djevojkama kojih možeš gledati bez kondoma: "...che ti peu ammiàle senza u gundun". Rovinjež bi pjevao: "...ca ti puoi mirale sensa el guldon". Margarca spominje u uzbudljivoj metafori koja kaže da, nakon svega, na leđa magarca je ostao samo Bog: "e a munta l'àse gh'é restou Diu", što bi se na rovinjskom reklo: "...a muntà el samier xei rastà Deio..."
Volim rovinjski dijalekt, volim čakavštinu u svim varijantama, volim slušati ljude koji dišu jezikom, koji su s jezikom sljubljeni. Istra poput Mediterana je sva u ljepoti prirode i pjesmi dijalekata. Zato mi je pjesma Creuza de ma posebno draga bez obzira što ne znam što De Andre' pjeva, volim sam arhaični zvuk prastarog jezika poput našeg, rovinjskog.
Jednog ću dana možda stići do malog otoka San Pietro ispred jugozapadne obale Sardinije jer on čuva malu mediteransku priču u kojoj se i mi možemo ogledati. Planiram to godinama, a volio bi do njega stići brodom. Naime, na tom otoku govori se prastari đenoveški dijalekt kojeg zovu "tabarchino". Govor je jednak onome koji se koristio 1540. godine kada je skupina od stotinjak obitelji iz mjesta Pegli, nadomak Genove, preseljena na otočiću ispred luke Tabarka na tuniskoj obali. Koloni su se stopili sa tamošnjim stanovništvom i kroz dvjesto godina izgradili čudnovati suživot vjere i jezika, katolika i muslimana, Arapa i Latina. Đenovezi su se na otoku specijalizirali u izlovu koralja i postupno je otočić postao važna stanica u pomorsko-trgovačkim vezama između europske i afričke obale Mediterana. Idila je okončana 1738. godine: zbog zaoštravanja političkih sukoba i dijelom zbog osiromašenja rezervi koralja dio kolona preselilo se na drugu stranu mora na otoku San Pietro (Sveti Petar) i osnovao mjesto Carloforte. Oni koji su ostali u Tabarki godinu dana kasnije doživjeli su napad konjanika tuniskog moćnika: dio je pobijen, a preživjeli su probljeni. Nakon pet godina robovanja izbavljeni su novčanom intervencijom francuskog kralja i pridružili su se sumještanima u San Pietro. Arhaični đenoveški dijalekt obogaćen arapskim izrazima dan danas je sredstvo komunikacije, njime se služi 83 posto stanovnika općine koja broji oko deset tisuća stanovnika. Jedna zanimljivost: uslijed višestoljetnog boravka na afričkom tlu neke su riječi zaboravljene, izbrisane iz memorije i govora.
Tabarkini su, primjerice, uslijed izmijenjenih meteoroloških uvjeta, iz svog rječnika izbrisali riječi poput snijega i leda, pa se danas koriste talijanskim izrazima neve i ghiaccio. To me podsjeća na Hrvate iz Molisea koji su iz Dalmacije stigli u talijansku jadransku regiju, u bijegu od Osmanlija, krajem petnaestog stoljeća, prije nego što je Kolumbo otkrio Ameriku. Tečno govore hrvatski jezik iz petnaestog stoljeća, ali rajčice zovu pomodori, a trukinju granoturco jer, napustili su zavičaj prije nego što su se američke kulture udomaćile u Europi.
Postojanost
Dijalekti su fascinantna ljudska pojava, to je govor izvan vremena, našeg vremena. Kako drugačije objasniti uzbudljivu rovinjsku enklavu, tvrdoglavu jezičnu postojanost u vremenu koja je izdržala čak višestoljetnu dominaciju venecijanskog jezika? No, danas mu prijeti izumiranje, sve je manje Rovinježa kojima je dijalekt materinji jezik, sve je manje situacija u kojima se on koristi, onako prirodno, spontano bez umjetnih podražaja. Rovinjski, uz ostale istarske romanske dijalekte (baljanski, bumbarski, šišanski...) nalazi se na UNESCO-ovom popisu jezika pod opasnom prijetnjom nestanka (Red book of seriously endangered languages- Crvena knjiga rizičnih jezika). Napredak je sastavljen od cijelog niza crvenih i crnih knjiga, neka vrst martirologa koji prihvaćamo kao neumitnost, nužna kolateralna žrtva pravilnog hoda. Nestaju ptice, kukci, sisavci, biljke, cvijeće, čovjek se bori da bi sve to sačuvao, no uzalud. Kad gubi jezik čovjek gubi i sebe, gubitkom dijalekta gubi se dio čovjeka, a da on toga nije ni svjestan; to je ona dimenzija razvoja koja proturječi samom pojmu napretka. Narodna mudrost nataložena u jeziku je poput kiseline kojom prstac prodire u vapnenac i stvara sebi kućište - dom. Jezikom čovjek rastopi kamen, oblikuje ga, slaže ga: izgrađene rovinjske kuće nadživjele su graditelje. Čime gradimo ono što gradimo ako nam je riječ oduzeta? Neki novi svijet, neki novi grad?
Ljeti slikari i fotografi reproduciraju siluetu rovinjske starogradske jezgre; često se pitam što stvarno slikaju: ambalažu proizvoda koji je odavno konzumiran?
No, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji ga i dalje njeguju pokušavajući ga održati na životu, još se koristi. Ali, zaštita tog arhaičnog jezika pripada gotovo isključivo lokalnoj Zajednici Talijana, odnosno pripadnicima malobrojne talijanske manjine. Pitam se zašto je zaštita tako vrijednoga povijesnoga nasljeđa prepuštena radu tek dijela rovinjskoga i istarskoga društva, zašto nije postala sustavna obveza cijeloga društva bez obzira na nacionalne razlike. Istina, iz gradskog proračuna odvajaju se sredstva u korist aktivnosti Zajednice Talijana. Grad financijski štiti manjinu i time apsolvira obvezu po nekim standardima uvažavanja multietničke i multijezične zbilje Rovinja i poluotoka koji je uslijed raspada jugoslavenskog prostora "obogaćen" nekim novim manjinama. Ono što je politički korektno nije kulturno prihvatljivo. Držim da podjela sredstava po nacionalnom ključu vodi do daljnje getoizacije i kulturnog nazadovanja.
Veliki pjesnik
Nakaradnom političkom i ideološkom podjelom rovinjskog stanovništva na nacionalno - jezičnu većinu i manjinu, na Hrvate i Talijane i na ostale novopečene manjine, rovinjski dijalekt je smrtno ranjen. Da stvar bude apsurdnija nametnuta podjela proturječi zbilji jer među današnje aktivne govornike nalazimo osobe koje s latinskim genetskim zrncima nemaju nikakve veze. Jednostavno su rođeni u Rovinju i odrasli prilagođavajući se zakonu ulice, kanižele koji je pisan rovinjskim dijalektom. Hrvati koji govore starim romanskim dijalektom!
Prošle godine pružila mi se prilika da s grupom prijatelja, štovatelja rovinjske tradicije, upriličim kazališnu predstavu posvećenu rovinjskom pjesniku Giustu Curtu koji je pisao na rovinjskom dijalektu. Tokom večeri recitirane su pjesme na arhaičnom govoru, a usporedo na velikom ekranu nudilo se gledateljima hrvatski prijevod Giustovih pjesama. Na kraju predstave, izlazeći iz dvorane jedna me gospođa zaustavila da bi mi, vidno uzbuđena, prenijela osobni doživljaj: "Nisam znala da u gradu imamo tako velikog pjesnika, najiskrenije vam se zahvaljujem", rekla mi je. (Elio VELAN)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
