uz obljetnicu memorijala
Sergio Blažić Đoser zauvijek će simbolizirati glazbu i mali nogomet
(Privatna arhiva)
U vremenima kad se rado prisjećamo osoba grada koje su ga obilježile, Sergio Blažić Đoser zasigurno zauzima jedno od njegovih najznačajnih mjesta. Dugih je 38 godina kako je Đoser fizički napustio svoj grad, ali memorija koju neki među nama održavaju živom, zaslužna je da ga i neki novi klinci doživljavaju svojim slavnim sugrađaninom; kroz pjesmu i priče o njemu.
Jedni od čuvara memorije su prvenstveno članovi Udruge Pulskih velikana sporta i glazbe Teo - Đoser - Tusta te svakako onaj među njima koji ne prepušta velika imena zaboravu - Boran Angelovski. Upravo nam je on ukazao da značaj i važnost Đoserove uloge u ovom gradu, za ono što nije primarno njegova prepoznatljivost, zaslužuje još poneki redak.
Vjetar u leđa
Naime, osim glazbe koja je prva asocijacija na Đosera, ovo je prvenstveno priča o kratkoj, ali snažnoj vezi koju je naš glazbenik imao s malim nogometom i ekipom Park Avenije 69 (PA 69), koja je nedavno proslavila 55 godina postojanja. Dio je to značajne etape koja je povezala glazbu i sport na poseban način, a u svom epilogu dovela do organizacije Đoserovog memorijala. Jer, i za nogomet, osim za ljubav, treba imat dušu.
Kako nas život uvijek vrati na neke trenutke koji su urezani u pamćenje, dok danas tipkam na tastaturi i pišem o Đoseru, misli mi lutaju i kroz vlastita sjećanja te jedno davno tipkanje tih tužnih dana 1987. godine. Tada sam tipkala na pisaćoj mašini posmrtni govor za oproštaj od pjevača pulske grupe Atomsko sklonište - Sergia Blažića Đosera, kojeg će, dan poslije, moj otac pročitati na pulskom groblju u svojstvu tadašnjeg predsjednika Udruženja muzičara Pule. Svjedočanstva jednog vremena najbolji su pokazatelj da su se ona doista i dogodila.
Tih je dana tako završen životni put našeg sugrađanina, čija nam glazba i danas predstavlja osjećaj pripadnosti i ponosa zbog njene svevremenosti. A Đoser je, kako govore ta ista svjedočanstva, obećao da će ekipu PA 69 motriti od gore i kad ga ne bude te je upravo ta snažna želja za promocijom malog nogometa i pulske ekipe, dandanas lightmotiv kojeg mnogi ne žele ostaviti u ropotarnici povijesti. Zato se vraćamo istaknutoj poveznici glazbe i sporta, koju je Đoser na tako poseban način utjelovio.
Vrijeme, kad je već ozbiljno bolestan pjevač postao sponzor Park Aveniji 69 koja je tada bila u samom sportskom uzletu, obilježilo je neke gradske spone i suradnje koje iz današnje perspektive govore o vrijednostima same suštine nekadašnje Pule. Ostalo je, rekli bi neki, povijest. Neki je pamte, neki je se prisjećaju, a drugi bi je trebali upoznati. I premda je od ove suradnje pa do smrti Đosera proteklo tek nekoliko godina, svjedoci vremena govore o snažnoj poruci koja je tada poslana, a na neki je način upisana i u budućnost Pule i malog nogometa.
Osim toga, bila je to veza koja je dala potreban uzlet i "vjetar u leđa", kako to opisuje Angelovski, sportu i ekipi, a pokojnom pjevaču pružila je toliko potreban entuzijazam i društveni angažman u trenucima koji su za njega bili posljednji. Da to nisu samo riječi u vjetar, govori i činjenica kako je ova suradnja bila, simbolično i doslovno, početak zlatnog doba PA 69.
Traženje sponzora
Za potrebe ove priče, kroz razgovor s akterima i svjedocima vremena, evocirane su uspomene koje, kasnije nastali, "Đoserov memorijal" stavlja u kontekst, posebice za one koji Pulu susreću tek nakon tog vremena. Sve je počelo sad već davne 1983. godine, kada je Park Avenija 69 ozbiljno prerastala u najbolju malonogometnu ekipu; sportsku, entuzijastičnu družinu našeg grada.
Važno je naglasiti i da su ‘80.-e godine bile vrijeme kad se ovaj sport počeo popularizirati i doživljavati svoju ekspanziju. PA 69 se nametnula kao jedna od vodećih u ovom sportu, a u to vrijeme je i kolega Robert Matteoni, osim sa svojim prvim profesionalnim, novinarskim koracima, prešao u Park Aveniju, stoga su (i) njegova sjećanja jedan od izvora kojim se služimo, pišući ove retke. Prisjeća se recentnih događaja i kako se pisao dio povijesti Pule.
- Inicijativa je krenula od Bore (op. a. Borana) koji je također bio golman Park Avenije 69. Smatrao je da trebamo imati sponzora, a tada je vrijeme kad sponzora baš i nije bilo. Tako je predložio da pitamo Đosera, s kojim je bio posebno blizak. Naime, u to vrijeme Đoser je imao kafić "052" u Premanturi, a osim toga Boro mi je rekao da on dosta aktivno prati sport. Otišli smo u posjet Đoseru koji je tada živio s mamom i nonom na Verudi, a one vodile brigu o njegovom zdravlju. Raspričali smo se o svemu, a on je, nakon što smo mu sve izložili, ideju i prihvatio. Trebalo mu je nešto da ga održi u žiži aktivnosti, osim glazbe. Svakako mu je bilo potrebno da ga javnost ne gleda samo kao pjevača koji je bolestan, prisjeća se Matteoni tih trenutaka koji su bili presudni za ovu suradnju.
Đoser je jako volio nogomet, prisjećaju se naši sugovornici. Nije slučajno da je i sam bio motiviran upravo za sport, osim što ga je pratio. Naime, kao mladi dečko i sam je igrao nogomet kao golman, a vele oni koji su ga znali, da je imao potencijala. Prve simptome teške bolesti osjetio je upravo na treninzima; u ranim 20-im godinama. Ovim pristankom na glazbeno-sportsku, sponzorsku suradnju, postao je prijatelj grupi već stasalih prijatelja, a koji su mu zauzvrat igrom i druženjem olakšali teške dane bolesti. Koliko mu je značilo da se na ovaj način uključio u sportski život grada, pravu dimenziju možda nikad nećemo saznati, ali zasigurno mu je u kratkom, preostalom vremenu, ekipa dala dodatnu energiju i elan kako bolest ne bi u potpunosti dominirala njegovim danima.
Put do pobjede
Pjevač je kao sponzor ekipi kupio opremu i plaćao kotizaciju. Angelovski veli da je Đoser zdušno bodrio ekipu govoreći im da moraju izboriti prvo mjesto, a to se ubrzo i dogodilo. Naime, nakon poraza na dva turnira "Moja Ulica, moja ekipa" od jake, u to vrijeme gotovo nepobjedive ekipe Bure, a koju su činili, između ostalih, legendarni igrači Istre - Branko Bubić i Sergio Scoria, došlo je vrijeme da posebno motivirana PA 69 dođe do trona. Sve se nekako u to vrijeme poklopilo i s Matteonijevim obiteljskim gubitkom te nije nastupio na polufinalnoj utakmici kojom je njegova ekipa izborila ulazak u finale.
Nije mislio igrati ni u finalu, ali se upravo Đoser osobno pobrinuo da to ne bude tako. Došao mu je ispred zgrade i zajedno sa Angelovskim pozvao da dođe igrati. Nije bila stvar u nogometu, nego u njegovoj želji da doprinese utjesi u teškom životnom trenutku. "Nemoj me tjerati da dolazim gore po tebe; znaš da ne mogu prijeći deset stepenica", tada mu je duhovito, ali bez mogućnosti da ga ovaj odbije, rekao Đoser. Taj osobni angažman bio je toliko snažan da ga se nije moglo odbiti. Matteoni je ipak uz dečke iz Avenije zaigrao u finalu te zabio i prvi gol na pobjedničkoj utakmici.
Na finalu je bilo puno emocija, ali i puna dvorana koja je snažno navijala za Aveniju, uz odličnu atmosferu to je bio jedan od najdojmljivijih trenutaka i važan za iskorak PA 69. Sam Đoser je s tribine sve popratio razdraganim udaranjem štakom o željeznu ogradu, prisjećaju se naši sugovornici. Velika pobjeda otvorila je niz, a PA 69 osvojila je "Ulicu" u još nekoliko navrata u narednim godinama, ali su i ostvarili iskorak nastupima na značajnijim turnirima u bivšoj državi. Prije svega izborili su nastup na YURK-ovom turniru, a u konačni skor PA 69 ulazi i to da su najtrofejnija malonogometna istarska ekipa, što je rezultat kojim se mogu itekako ponositi.
Đoser ih je sponzorski pratio sve do svoje smrti koja je, nažalost, uskoro nastupila. Budući da je zbog svoje bolesti često boravio u bolnici u Ljubljani, igrači su ga i tamo posjećivali. Jedan od posjeta dogodio se uoči YURK-ovog turnira, dok je Đoser primao kemoterapiju, a ekipa si na izlasku iz bolnice obećala da će turnir i osvojiti. Tako je i bilo, a trofej pjevaču donijeli su mu u istu tu bolnicu. Veze su se do samog kraja sačuvale; koliko god je to bilo moguće.
Na najbolji mogući način Đoser je pokazao kako je sponzorstvo važan kotačić za podršku sportu i ekipi, a time je poslužio i kao primjer nekim narednim sportskim sponzorstvima. Ona su se doista i realizirala, jer su se sponzori počeli javljati ekipama, pa je i turnir "Moja Ulica, moja ekipa" dobivao na prestižu. PA 69, osim što je igrala najljepši nogomet, bila je preteča i uzor kako izgleda prava ekipa nastala na prijateljskim, kvartovskim, snažnim sponama i sportskom ponašanju. Svemu tome nezaboravni Sergio Blažić Đoser dao je posebno emotivan naglasak koji je snažno obilježio pulski fenomen spoja glazbe i sporta. Iz svega se izrodila i ideja da upravo Đoserov memorijal objedini jedinstvenost ove suradnje u kojoj je prepoznat značaj međusobnih spona koje nadilaze trenutak u vremenu, ali i prolaznost onoga što zovemo ljudski život.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
