U 99. godini života preminula je Dinka Jerin (rođena Kučić), koja će ostati upamćena kao partizanka i društvena aktivistica, žena koja je ostavila dubok trag u životu Puljanki i Puljana.

Novinari Glasa Istre u više su navrata radili intervjue i pisali o ovoj posebnoj ženi, a teško je u jednom članku opisati njene brojne zasluge. Stoga, umjesto in memoriama, prenosimo intervju s Dinkom Jerin koji je objavljen u Glasu Istre u ožujku 2021. godine, gdje se iz redaka može iščitati jedinstven duh ove neponovljive žene.

"Radite i danas? Za 8. Mart? Sramota. Velika sramota. To je uvijek bio naš dan za opuštanje i druženje. Išli smo na izlete, organizirali predstave i zabave, ali nikad se nije radilo na taj dan. Ovo je sad baš žalosno. Sretan vam Međunarodni dan žena“, uzvratila nam je na našu čestitku Dinka Jerin.

Pulska legenda, još uvijek vitalna 95-godišnjakinja, Dinka je već s 15 godina bila pripadnica Antifašističke fronte žena (AFŽ), a potom, sa 16, i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Kao Skojevka, i to rukovoditeljica grupe, često je bila na opasnim zadacima koje je, kaže, časno i odgovorno ispunjavala. Jednom je prilikom, prisjetila se, sama otpratila između 30 i 40 ranjenika u Italiju, i to sa nepunih 17 godina, u barci, na relaciji Vis-Bari.

- To vam je mladost ludost, a i bilo je takvo vrijeme da se trebalo boriti za slobodu naših okupiranih krajeva. Nisu nam dali da govorimo naš jezik, nisu nam dali da idemo u naše škole, da čitamo naše knjige. Šta je drugo trebalo? AFŽ je prišao meni i ja sam im se pridružila, a nakon toga i SKOJ-u. Nisam tada mogla završiti drugo nego nekakvu školu na terenu, a kasnije smo, ulaskom u radne organizacije, proučavali zakone i radne obaveze, i izvršavali radne zadatke. S godinama vam se perspektiva promijeni. Danas ne bih djeci dozvolila da tako riskiraju, kaže Dinka.

U svojoj sobici u domu Alfredo Štiglić okružena je knjigama, a svaki dan započinje čitanjem vijesti u novinama. No, sve što vidi već duži niz godina, kaže, jako ju žalosti i uznemirava. Taj osjećaj ju je dodatnom snagom pratio i na jučerašnji dan. Rastužilo ju je što je u svojim poznim godinama doživjela da za 8. Mart neće biti nigdje nikakve proslave ni druženja. Ali više od toga uznemirava ju očigledno nazadovanje društva i diskreditiranje teškom mukom stečenih prava za koje su se Dinka i mnoge druge naše prethodnice borile.

- Puno je bolje nego što je bilo, ali i dalje nisu ostvarena neka prava. Danas je jako puno žena školovano, na položajima su, i u politici, i u industriji, i u prosvjeti, i mogu se drugačije boriti za ostvarenje svojih prava. Ta borba će trajati sve dok žene ne budu u svemu izjednačene s muškarcima. Jedan od tih načina je da žene zapošljavaju žene, da im pomognu, da ih educiraju i da se druže i budu si podrška. Jer žena nije manje vrijedna od muškarca, dapače. Žena je sposobna i njoj treba dati otvorene putove, kaže Dinka.

Ako joj spomenete da je emancipacija žena dovela ujedno i do dodatnog opterećenja njihove svakodnevnice, Dinka će vam čvrsto odgovoriti „Jer žena to može!“. Žene su, kaže Dinka, svjesne da one mogu učiti, raditi, upravljati, zapovijedati, ali svejedno je i danas žena ta koja, više nego muškarac, nosi obitelj na svojim plećima. Naprosto zato što je rođena da bude sve što poželi. No, ova mudra žena s bogatim životnim iskustvom upozorava da je isto tako žena ta koja odlučuje koliko će opterećenje podnijeti.

- Žena može biti i majka, i žena, i učiteljica, i direktorica i sve. Ali, u tome ima jedan ali. Prije jako puno godina imala sam u sali Uljanika jedan sastanak ili predavanje koje se zvalo „Domaćinstvo je zajedničko: muški, pomoć u kući“. Moram priznati da sam tom prilikom malo napala muške da se trgnu i budu pomoć u kući svojim ženama. Kad, sutradan, zaustavljaju mi muža i kažu „Al' imate zločestu ženu.“ Zašto su oni tako reagirali? Jer sam ih na tom sastanku pitala „A zašto u svim zborovima birača i mjesnim odborima imate samo muškarce?“ Zato što žena mora navečer nahranit djecu, stavit ih spavat, nije bilo mašine, pa je morala oprat robu na ruke, pa suđe, i tako to, a muški za to vrijeme idu na zborove birača i biraju sami sebe. Zato žene tada nisu nigdje bile rukovodioci, i to se moralo promijeniti. Na žalost, i dan danas neke žene se ne mogu baviti onime čime žele, i stalno moramo dokazivati da smo mi jače. A jesmo, po prirodi. Jer kad bi muškarac za života prošao sve ono što žena prođe, mnoge stvari bi već odavno bile bolje i pravila drugačija, vjerujte mi. Zato ženi treba dati pravo da se školuje, da radi, da napreduje, da upravlja i odlučuje, ali i da ima pomoć u domaćinstvu, ističe Dinka.

Ta pomoć u najužem smislu znači ravnopravnu podjelu poslova u kući i oko obitelji između partnera, ali u širem smislu uključuje i društvenu zajednicu. Mnoge su zaposlene mame danas sretne što imaju javnu ili privatnu uslugu jaslica, vrtića i škola sa cjelodnevnim boravkom, a vjerovali ili ne, taj je „obrazovni nadstandard“ u Pulu i Istarsku županiju uvela upravo naša sugovornica, prije mnogo godina. Smješka se kad govori o tome, jer joj je zapravo tragikomično koliko puta se u zadnjih 50-ak godina valjalo boriti za istu stvar.

- Prvo smo imali tako uređen sustav da je svaki mjesni odbor i svako veće poduzeće imalo svoje jaslice i vrtić. Ali, kad je došlo samoupravljanje, odjednom su neke stvari postale nepotreban trošak. Bila sam uporna i stalno sam govorila da nam treba cjelodnevni boravak da dijete u školi napravi zadaću i nešto nauči, da se, kad popodne dođe doma, može igrati i razgovarati s mamom, a ne da mu umorna mama pomaže oko zadaće i viče na njega „napravi, napiši“. Prvi odgovor im je bio da je to ruski sistem. Ma šta me briga čiji je, dal' je Ruski, dal' je Turski, glavno da je dobar i da nam to treba! I na kraju su ipak poslušali i to uveli. I sad, kako vam ja pratim vijesti, kad vidim da netko počne govoriti o cjelodnevnom boravku u školama, kako nam to treba, kako djecu treba učiti zdravoj prehrani i davati im zdravu marendu, pitam ja vas, nakon toliko godina što smo sve imali na gotovo, da li nam to treba? Zar to nije sramota? Zar mi nismo znali zdravo hraniti djecu?, ljuti se Dinka.

Zato smo se vratili natrag, na temu 8. Marta i nekih puno ljepših i dražih sjećanja. Dinka uvijek ističe da voli ljude i možda je upravo zato cijeli svoj život provela radeći nešto korisno i pravično za njih. Mnoge od proslava u svom kolektivu, ali i u gradu Puli svojedobno je organizirala upravo ona, uz svesrdnu pomoć drugih žena, a najdraže joj je bilo organizirati izlete na Međunarodni dan žena na koji se, zbog neradnog dana, išlo masovno. Sloga, zajedništvo i veselje, ali i zajednički rad, bili su jedna lijepa karakteristika njihovog doba. Danas se, smatra Dinka, ljudi previše razilaze, svatko se zatvara u sebe i svoj mali svijet, a zbog društvenog nazadovanja kojem svjedoči svakodnevno, kaže ona, boli ju srce.

- Bez zajedništva i sloge nema ničega. Morate to shvatiti. U vrijeme kad se gradila cesta Rijeka - Opatija bila sam predsjednica Prvog rajona u Rijeci. Dobila sam zadatak da organiziram kada će tko ići na te radove. Okupilo nas se toliko da sam sastanak morala održati na ulici, a kako sam i sama bila mlada majka, po velikim sam poduzećima organizirala čuvanje djece majki koje idu na radnu akciju. Ajde vi to danas organizirajte. Ne možete više. Danas se zatvaraju vrata, vlada veliko nepovjerenje, droga je upropastila mladost, a umjesto da je bitno kakav si čovjek, danas je važno kako financijski stojiš. Oko djece direktora i onih koji imaju para svi se vrte, jer će imati nekakve koristi. Bila sam 36 godina sudac porotnik, pogotovo za mlade, i jako dobro znam kako te pare upropaste mlade ljude. Kad puno živite, puno doživite, pa i to da je danas važnije u nekom kvartu ili gradu otvoriti crkvu, nego neki vrtić, jaslice ili školu. A upravo je crkva bila ta koja je prva proganjala žene i bila protiv njihovih prava i jednakosti, protiv svega što je napredno. I zato nam je danas 8. Mart takav kakav je, smatra Dinka.

Nakon svega što je proživjela, kad bi danas mogla stati pred mlade djevojke od 15 godina, koliko je ona imala kada se pridružila Narodno oslobodilačkoj borbi, prvo bi im poručila da uče i da čitaju. Iako su to buntovne godine kad hormoni divljaju i zaljubljivanje je mnogima najbitnije, Dinka se na to nije ni osvrnula, jer napominje, postoje neki drugi prioriteti u životu koje prvo treba posložiti. Njena poruka svim djevojkama i ženama povodom 8. Marta zaista je moćna.

- Budite oprezne što želite u životu i odredite stranu kojoj pripadate. Zapamtite da su djeca radnika i činovnika i direktora ista, jer je i direktor isto radnik. Idite onim putem koji je pošten, koji je borba za bolji život i rad vas i vaše djece, i stalno učiti, učiti i učiti. Upoznavajte svijet, ne dijelite ljude po boji kože, ni mjestu rođenja, ni po prezimenu, nego kakav je tko čovjek. Ne dozvolite nikad da ljudi koji mijenjaju povijest i šire mržnju odlučuju o vašoj sudbini i budućnosti. Što se kaže, u svakom žitu ima kukolja, pa i među ženama, ali zato uvijek gledajte da budete bolje od loših primjera, poručuje Dinka Jerin.

Posljednji ispraćaj Dinke Jerin bit će u ponedjeljak, 2. prosinca 2024. godine, u 14 sati na groblju u Premanturi.

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• Glas Istre je Istra
• Napustio nas je doktor Leo Kovač: CIJENJENI PULJSKI LIJEČNIK I PRIJATELJ SVOJIH PACIJENATA