Glas Istre je Istra

Željko Žmak (Arhiva)

Otišao je u veliko bezglavo nešto i bezglavo ništa i Željko Žmak. Znamo se oduvijek. Odonda kad se s familijom vratio iz izgnanstva (Balota), kamo je otišao otac mu nakon dolaska fašističke Italije, uz nekih 120.000 Hrvata i Slovenaca u egzodusu zaboravljenom u Hrvatskoj i Sloveniji i prešućenog u Italiji. A vratili su se u zavičaj nakon drugog egzodusa koji je odnio još nekih 200.000 Istrana iz zavičaja preko Jadrana i preko Atlantika, krvavo istarsko 20. stoljeće tragedija i sloboda i ropstava!

Željko - košarkaš, frajer, ljubimac lijepih žena, novinar... Složili smo se, na jednom od jubileja Glasa, da je Glas zauvijek onaj ratni s Gumanca: antifašizam (NE antitalijanstvo) shvaćen konkretno pogranično, ali još više generično – protivna onome urfašizmu Umberta Eca – crvena linija preko koje i ispod koje Glas Istre ne može i ne smije nikad preći, ni za čije babe zdravlje. Und schluss! I još jedno rekosmo jedan drugome i jedni drugima na tom jubileju: Glas nije samo novina i nije zakon nebeski da moramo biti nezavisni i točka. Nego zarez: moramo biti glas Istre, one većinske konviventne i težačke i plurikulturalne, a to će reći pronositi istarstvo, istrijanstvo, l'istrinaita, jer Istra je Istra. I Istra će Istra ostati. Kontinent na europskom kontinentu, europska nadasve, jer nova Europa ili će nastati između Alpi i sjevernog Jadrana, gdje se dodiruju, sudaraju, preplavljuju tri etnička oceana Europe: germanski, germanski i slavenski. Ili neće nastati nigdje! A to njegujući židovska mora u sebi i primajući u se četvrti i peti ocean, onaj azijski i onaj afrički. Ta uvjerenja dijelio sam sa Željkom odvajkada.

A zapravo smo morali biti rivači, ako ne neprijatelji! Jer, nakon što je Željko imao ključnu ulogu (uz gazdu Ivu Siljana) u formiranju dnevnika (iz domaćinskog bezazlenoga tjednika), a to se moglo samo u savezništvu i podložništvu s moćnim Novim listom, Željko se sukobio (ni prvi ni posljednji put) s mainstream pogledima, i otišao, ne daleko: formirati istarsku redakciju istarskog Večernjaka. A mene su pozvali iz armijskog i beogradskog fronta da dođem za glavnog urednika. Aj mati muoja mila, komoč i kumpiena san dočka puoj van z mornarice i fronta i tornati doma z Jugoslavije (jer Istra smo bili svogdje: pa smo i u Beogradu 70-ih osnovali Društvo Istrana, Primoraca i Gorana...

A onda je došla tranzicija i "demokracija", zapravo ona gadna balkanska DEMOKRATURA Predraga Matvejevića, i – nove opasnosti za Glas Istre. Trajale su i trajat će od tada and-for-ever-and- ever, pokušaji "prijateljskog" i neprijateljskog preuzimanja Glasa Istre. Ne mogu ovdje, zbog Željka i istine, reći kako su mu prijetili i što sve nudili (a i meni, bezobzirnome kolumnistu), da dopustimo režimsko preuzimanje raznih privatnih muljatora. Stoga bez uvijanja prelazim i preko Željkove privatizacije, jer ona je ipak značila: Glas ostaje Glas Istre, a ne domoljubnih muljatora, vendicazzi i magnafoga. Koji su nas htjeli pokoriti i pokrasti! Željko Žmak stigao je (baš zato! baš zašto?) i na sud, ali surove optužbe pale su u vodu. Vele naša braća priko Učkari – za dobrim konjem se prašina diže (mi drugi smo jahali tovara, ki ga je ima). Prašina se slegla, stigle su opet u nas gadne godine, ANNI DE FANGO kroz koje nam je koračati, u dobu kada nacionalizam postaje luđačka košulja civilizacije... "Ima'l još ljudi, imal'l zemalja, ima'l još vina koje valja", pisao je Ivan Slamnig u vrijeme Hrvatskog proljeća. E pa trebat će nam ljudi poput Željka Žmaka, da se uputimo spram novih proljeća...