Parlamentarni izbori su iza nas. Unatoč najavljenim velikim promjenama, pa i nekim rijetkim, po mnogima i "rubnim" potezima, Hrvatska nastavlja uobičajenim ritmom u kojem se zna što je global, a što definira pojedine regije. Na području od desnog centra pa nadesno složila se i nova vladajuća garnitura.

Ono što se promijenilo, što će nastaviti redefinirati hrvatsku političku scenu, procesi su na lijevoj strani političkog spektra. Kao posljedica rezultata izbora, javlja se već i veliko negodovanje s lijeve strane spektra, što je na neki način već i uhodana praksa vječne oporbe. U Hrvatskoj je naime svih ovih godina od 1990. godine, od prelaska iz monopartijskog, totalitarnog u višestranačko demokratsko društvo lijevi spektar samo dva puta sastavljao vladu, nikad ne uspjevši ostvariti dva mandata za redom.

Lokalni izbori

Koliko to govori o karakteru i preferencijama hrvatskog društva u cijelosti, govori i o nemoći tog političkog puta u postizanju međusobnih kompromisa i povjerenja, pa i popuštanja kao što je to s velikim uspjehom učinjeno 3. siječnja 2000. godine.

K tome, da nije bilo pomoći predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, SDP bi nastavio putem uzmaka, ali s druge strane vrlo bi vjerojatno za nekoliko mandata bolji rezultat ostvario – Možemo! Ovako su se, u borbi za svrgavanje s trona vladajućeg HDZ-a, preferencije birača, poglavito neutralnih kao i onih koji su zadnjih godina odustali od izbora, u najvećoj mjeri dodijelile SDP-ovoj koaliciji.

Koja je u nizu regija i izbornih jedinica, zauzela drugu poziciju. Pa i tamo gdje se to ne bi očekivalo, primjerice u Ličko-senjskoj županiji, dok je u Istri slavodobitno prošla u po prilici sedamdeset posto jedinica lokalne samouprave.

Konkretno, Istra je u najvećoj mjeri, jer na razini aktualnih lokalnih vlasti SDP ne kotira dobro, prihvatila stav da se na prošlim parlamentarnim izborima ne ide za, nego – protiv. Koliko god to bio relativni uspjeh SDP-a, teško je vjerovati da će se taj trend nastaviti, no na pitanje hoće li mu podrška kopniti ili ostati stabilnom odgovor će se u jednoj mjeri dobiti već na skorašnjim, lipanjskim europarlamentarnim izborima.

Vrlo su dakle zanimljivi procesi na djelu, bit će zanimljivo pratiti njihov razvoj koji će po svemu sudeći biti jako brz jer za samo godinu dana su lokalni izbori koji u velikoj mjeri i bude najviše strasti jer na scenu izvlače ljude koje jako dobro poznajemo, one koje svakodnevno susrećemo.

Razgovor o aktualnim procesima na hrvatskoj političkoj sceni imali smo s Neviom Šetićem, profesorom povijesti, iskusnim političarom, saborskom zastupnikom, državnim dužnosnikom, danas profesorom na pulskom Filozofskom fakultetu.

Iako dakle dominatno povjesničar, Šetić ide u red rijetkih osoba s hrvatske znanstvene scene koja je spremna poprilično neutralno razgovarati o – politici. Iako ga definira bliskost, pa i formalna, s HDZ-om, promišljanja su mu uglavnom oslobođena dnevnopolitičkih razmišljanja u čemu je značajna i njegova formalna uloga – povjesničara.

Hrvatska je u silnoj želji ljevice da je okrene u svom smjeru, s centra otišla – udesno. Kako objašnjavate taj pokušaj u kojem je sudjelovao i predsjednik države – kao istinske napore u formiranju vlade lijevog centra ili kao nastojanje SDP-a u popravljanju vlastitog rejtinga, neki bi rekli i pokušaju spašavanja sebe samih?

– Birači su svojim glasovanjem jasno poručili SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima da njihovo političko ponašanje i držanje te osobito arogantno i nerijetko vulgarno te nadasve neustavno ponašanje predsjednika Republike Milanovića ne prihvaćaju. Oni su svoje povjerenje dali političkom kontinuitetu i stabilnosti koju im pružaju HDZ i Andrej Plenković.

Iako je prvih dana predizborne kampanje djelovalo da će SDP okupiti uistinu široku koaliciju, skup stranaka koje bi mogle donijeti postizbornu prevagu, Možemo! su im vrlo brzo poslali jasnu poruku kako ne žele s njima koalirati, kako su odlučili na izbore izaći sami. Nije li to bila jasna poruka Možemo! da zapravo želi slabljenje SDP-a čime bi upravo oni postali liderima moderne, nove ljevice? K tome čini se da su se referirali i na potez kojim je lider SDP-a jednostavno – gurnut u stranu?

– Ne možemo biti posve sigurni, ali i Možemo! očito nije bio za neustavno djelovanje predsjednika Milanovića. Neustavno i necivilizacijsko te nadasve nedemokratsko ponašanje ne može podržavati niti jedna ozbiljna stranka, jer takvo ponašanje koincidira s političkim nasiljem i sliči više totalitarnom, a ne demokratskom vremenu.

Potrošena fraza

Da, na taj si je način Možemo! vjerojatno dalo i dobar zalog za budući rast, a ono što se također iskristaliziralo na ovim izborima, polako je vraćanje IDS-a na scenu. No, i oni su odbili koaliranje sa SDP-om, pokazali su želju za oživljavanje hrvatske regionalne političke priče. Sebe su u koaliciji s PGS-om postavili kao snažne kandidate u 8. izbornoj jedinici, da bi na kraju samo zahvaljujući snazi gradonačelnika Poreča Lorisa Peršurića došli do dva mandata, PGS opet do – ni jednoga?

– Jasno je da se IDS politički i programski izgubio. U Istri vlada po inerciji te lukavom klijentelističkom politikom interesne umreženosti u općinama i gradovima kao i zbog činjenica što mu je politička konkurencija slabo organizirana, bezidejna i pasivna.

Budući da je PGS tek peta politička snaga u Rijeci, te da IDS više nije politički lider u Istri, trenutno je to SDP, kako vidite budućnost regionalizma u Hrvatskoj? Ulaskom u šengenski prostor došli smo do regionalnim strankama toliko željene mogućnosti za povezivanje u Europu regija, da bi domaći regionalizam bio – nikad nemoćniji? Nije li vrijeme i za neke nove regionaliste, stranke koje na ponuđeni europski način vide regije?

– Regionalizam kakav je vidio IDS je potpuno potrošena i izlizana fraza koja nije dala nikakav bitan rezultat osim činjenice da se je u praksi nametnulo istrijanstvo kao oblik istarske posebnosti i načina života koja to u stvari i nije jer ta posebnost polako ali sigurno nestaje. Samo u posljednjih deset godina broj stanovnika u Istarskoj županiji pao je za desetak tisuća ljudi te sada broji nešto ispod 200.000 tisuća stanovnika što nikako nije dobro. Ta nerazumna politika udaljavanja od matice smanjuje šanse u Istarskoj županiji svima pa tako i Istrijanima. Istra je posebna onoliko koliko je poseban svaki zavičaj u Hrvatskoj, jer Hrvatsku čini zbroj svih njezinih zavičaja, tako i Istra. Valjda nismo zaboravili da je regionalizam kakav je bio osmislio IDS početkom demokratskih promjena u ranim devedesetima bio u funkciji približavanja Istre Italiji i odmicanja od Hrvatske.

Logika manjine

Što bi značilo da se IDS, unatoč svim povijesnim prijeporima, odlučio za ulazak u HDZ-ovu vladu. Bi li to vodilo boljem pozicioniranju Poluotoka u središnjici odlučivanja i moći? Sasvim je sigurno da se djelovanjem u Vladi značajno moglo pomoći Istri, primjerice daljnjem jačanju njezine infrastrukture, rastu društvenog, a kao posljedica toga i – osobnog standarda. Je li mogući, a bio je svakako moguć, ulazak u vladu izbjegnut u strahu plaćanja previsoke cijene koja bi se mogla iskazati kao kazna na lokalnim izborima, kao daljnji pad povjerenja birača u Istri?

– Kao što je logično da se manjine priklone vladajućoj većini, takav je i politički položaj IDS-a. IDS ima političku logiku manjine, uostalom talijanska manjina je brend IDS-a. IDS bi kao takav mogao najveću korist donijeti Istarskoj županiji i njenim građanima jedino ako su u koaliciji s vladajućom strukturom, onako kako to uvijek čine manjine i nitko im na tome ne zamjera.

Nije li upravo liberalno-lijeva i središnja politička scena kojoj pripada i IDS, pomogla odlasku Hrvatske udesno. Uz manjine koje bi u tom slučaju kompaktne ušle u vladu, kao što to inače čine, nedostajalo bi sedam zastupnika. Da s HDZ-om značilo bi lagano "guranje" ulijevo, ne s HDZ-om, od Međimurja do Istre, otvorilo je prostor DP-u.

– Hipotetski da. No, traženje nekog novog političkog puta je posve legitimno, na to imaju svi pravo, no drugo je pitanje kolika je politička korist od toga i što je politički mudro. Ovog puta tim strankama nisu baš honorirali napor. Birači nisu bili impresionirani njihovim političkim programom. Izabrali su stabilne, jasne, konkretne političke prakse i programe koje predvodi Andrej Plenković i HDZ, očito po treći je put biran isti obrazac promišljanja Hrvatske. U tom kontekstu Domovinski pokret je ponudio jasan i konstruktivan program što su birači prepoznali i s visokim postotkom svojih glasova poduprli učinivši ga trećom političkom snagom Hrvatske.

S obzirom na goleme investicije usmjerene u Rijeku i Istru, iako je istina riječ o državnom i EU novcu, jasno je kako ga Vlada usmjerava u prioritete kako ih ona vidi, očekivalo se da će u VIII. izbornoj jedinici HDZ postići jako dobre rezultate. Ponovila se priča slična onoj od prije četiri godine, s tim da je sada SDP bez IDS-a u Istri bio prvi izbor birača. Je li HDZ u Rijeci i Istri ovog puta bio dovoljno uspješan?

– HDZ-ov rezultat u 8. izbornoj jedinici je dobar i očekivan. Politički trend u korist HDZ-a u toj izbornoj jedinici moguće je promijeniti samo drukčijim i intenzivnijim političkim radom na terenu, posebno u Istri, a od čega se odustalo još pred dvadesetak godina. Tko god bude poželio više mandata za HDZ u toj izbornoj jedinici, morat će uložiti puno veći politički trud i rad na terenu nego što se to sada čini.

Izlizana formula

Kako pojašnjavate, a kao povjesničar s velikim političkim iskustvom možda ste i idealna osoba za tako nešto, da se naše političke stranke svih ovih godina, a prošlo ih je skoro 35 od povratka demokracije, nisu maknule od početka. I dalje im je bazna, osnovna preokupacija ideološka diferencijacija. Lijevi i desni, antifašizam, bazne podjele… S time se nastavlja i sada, u postizborno vrijeme kad je zaključen projekt Vlade koju čine HDZ i Domovinski pokret. Kako smo i ovog puta vidjeli, ljude se animira dominantno baznim postavkama politike, jako je malo u svemu tome života i realnih problema, na neki način nikako se odmaknuti od ‘45.?

– U pravu ste. Iako je to već potpuno izlizana formula, ona još uvijek funkcionira. Ključno je demokratsko, a i civilizacijsko pitanje kada će političke elite u Hrvatskoj početi uvažavati političku različitost kao bogatstvo i biti spremni jedni drugima priznati i uvažiti evidentne rezultate. Valja se nadati boljoj političkoj komunikaciji. No, te su političke okolnosti povezane činjenicom da dvije najsnažnije političke stranke, HDZ i SDP, tijekom demokratskih promjena ne uspijevaju gotovo ni u čemu postići suglasje. To je usko povezano s političkim nasljeđem naše suvremenosti. Sa svime onime što se dešavalo od Drugog svjetskog rata, pa za socijalističkog i komunističkog vremena, pa tako i demokratskih promjena. Nove generacije će, nadajmo se, to ipak znati prevladati.

Nije li čudno da zemlja koja demografski propada skoro nigdje nema dovoljno mjesta u vrtićima, nije li čudno da se neka od tih političkih partija dominantno ne pita kako to da u zemlji koja dramatično stari svega mali postotak ljudi ima dovoljno veliku mirovinu kako bi mogao u starački dom? Nije li naša politička scena zapravo jedna velika mazohistička pozornica: biračima političari serviraju kao najvažnije na svijetu ono što im je za život nebitno, a oni ih ipak, ovog puta velikim izlaskom, vrlo obilno honoriraju?

– Čini mi se da su ovoga puta glasači upravo glasovali protiv takvih, a za one koji mogu takvo stanje promijeniti. Pokazala su to i dva prethodna mandata, za vjerovati je da će se u tom smjeru i nastaviti.