Poduzetnik, sportski djelatnik i tajnik malonogometnog kluba Stanoinvest Futsal Pula Goran Mihovilović dobro je znano ime u pulskim sportskim i poduzetničkim krugovima, a i na planu kulture znan je i kao autor više predstava za Teatar Naranča. Posljednjih mjesec dana u kuloarima kruže priče da bi Mihovilović mogao preuzeti i ulogu na pulskoj političkoj sceni u predstojećoj utrci za gradonačelnika. O svemu tome rijetko iznosi detalje u medijima, no za Glas Istre je ipak odlučio otvoreno govoriti.

Futsal Pula je prošlog tjedna krenula u četvrtu sezonu u najjačem rangu natjecanja u Hrvatskoj. Također, osvojili ste tri trofeja - dva Kupa i Superkup. Za ovakve rezultate, potrebne su i financije. Kakva je situacija na tom planu?

- Stabilni smo, imamo stvarno odličnog sponzora koji nas prati sve ove godine i zahvalni smo mu što nam omogućava da klub postoji na ovoj razini. Pula je, po pitanju financiranja sporta, negdje između "Crne guje", "Alo, alo" i Alan Forda - žalosno je što nismo identificirani s gradom i, nešto što se zove društvena odgovornost i ljubav prema svom kraju, ovdje ne postoji. Da imamo i 20 posto onoga što ima Dalmacija prema Hajduku, imali bi nešto ozbiljno.

Mi smo grad koji je do devedesetih bio simbol ambicija, napretka i razvoja, ljudi su dolazili u Pulu i Istru gledati razvijeni, zapadno orijentirani grad. Danas, 35 godina nakon toga, mi smo grad koji gleda druge kako se razvijaju u svim segmentima, a sport je definitivno primjer toga. Nemamo više baš puno velikih i ozbiljnih firmi, no jako me žalosti da ih nema na dresovima pulskih klubova. Primjerice, muška košarka i ženska odbojka imaju ogromnu tradiciju, kao i vrhunski boćarski klub - imamo u Istri tradiciju, no velikih, uspješnih pokretača toga nema na ničijim dresovima.

(Snimila Tea Tidić)

Sport je na niskim granama

Ako čitamo njihove izvještaje o poslovanju, vidimo da prostora za to ima, ali očito nema volje ni poticaja. Jer, primjerice, ja imam malu obiteljsku firmu i znam koliko mogu izdvojiti. I to nisu mala sredstva, ali ja ih želim izdvojiti za svoj klub i za stvaranje uspomena igrača, ljudi koji dođu… Možete utjecati na živote tih ljudi, i to je nešto najljepše što čovjek može učiniti.

Nikakvo zgrtanje para vam ne može nadoknaditi užitak odlaska na put i razgovora s tim dečkima. Oni su mladi, imaju neku novu energiju i poglede na život. Smatram da je puno veća odgovornost svih nas koji se bavimo poduzetništvo da ulažemo u društvo. Mi to nemamo, miljama smo daleko od toga, a politika to 30 godina nije nametnula kao 'must be', već se to događa ako netko ima dobru volju.

Svugdje u svijetu se to radi potpuno drugačije i mislim da je žalosno da je sport došao na grane na kojima je danas, i u tom pogledu sam ponosan na naš klub i na sve što smo napravili. Istovremeno, tužan sam što smo kao Istra maltene izolirani otok i volio bih da svakog vikenda mogu s kćeri otići na odličnu odbojkašku, košarkašku ili rukometnu utakmicu. Mislim da to nisu neki prestrašni novci, a danas je sport definitivno veliki biznis.

Imamo granu gospodarstva kojom se ne bavimo i ne zanima nas. Kad bi imali pet-šest ozbiljnih klubova, prijevoz koji se koristi za te klubove bio bi ekvivalentan prijevozu za odvoženje turista na Plitvice. Kad je riječ o vožnji turista, uvijek se govori o velikom biznisu, smanjimo im PDV i radimo sve da oni dođu. Ali odvesti našu djecu po cijeloj Hrvatskoj da se bave sportom i eventualno da netko od njih od toga napravi posao i karijeru – a time svojoj djeci dajete perspektivu – mnogi to ne žele poduprijeti.

Ali kada dođe 40 starijih Nijemaca i organizira im se izlet na Plitvice, onda se to naziva gospodarstvom. Mislim da smo u potpunom paradoksu sami sa sobom, no nadam se da će u budućnosti više tih ozbiljnih pulskih tvrtki biti na dresovima pulskih klubova i da će više pulske djece biti u prilici živjeti od svog talenta i znanja, jer danas se može živjeti od sporta i to vrlo lijepo i kvalitetno, a onda će se i njihovi porezi i davanja vraćati u taj isti naš grad.

Turnir "Moja ulica, moja ekipa" gaji dugu tradiciju i okuplja brojne igrače kao i publiku. Koliko Grad Pula podržava tu manifestaciju?

- Ove godine bi navodno to trebalo doći na razinu od dvadesetak tisuća eura, a ako uzmete u obzir da platimo dvoranu između šest i sedam tisuća eura, ako bude tako, za našu manifestaciju ćemo dobiti 13 tisuća eura. Kada to usporedite sa Sajmom knjige ili Visualiom, brojke za "Moja ulica, moja ekipa" su dijametralno suprotne od njihovih.

Nemam ništa protiv toga da se njima daje, samo mi je žalosno da nakon 40 godina ta manifestacija nije zaslužila puno ozbiljniji status u ovom gradu, jer uzmimo u obzir da ta manifestacija u prosincu privuče cijelu našu regiju u Pulu. Koji je razlog tomu, ne znam, no najtragičnije je što trebam biti presretan i s ovih 20 tisuća, jer donedavno je bilo još tragičnije, tako da nama ovo izgleda kao skok od sto milja.

Ženski nogomet na "Ulici"

Valja uzeti u obzir da tamo preko tisuću djece igra gratis i da ove godine pokrećemo ženski turnir koji će biti besplatan, jer, ako se nečime bavite u društvu, valja tada i razvijati društvenu osjetljivost i odgovornost i morate raditi na inkluzivnosti. Ženski nogomet je jako uznapredovao, sve je više curica i cura koje se time bave i presretan sam da mogu najaviti prvi ženski turni, i da cure pokažu da su apsolutno ravnopravne. U svijetu već postoji velik broj nogometašica koje jako pristojno žive od toga i nitko sretniji od mene da ih ima što više iz našeg grada.

Za prvu godinu, volio bih da doživimo osam ženskih ekipa u Puli te ćemo i njima dati da igraju i na finalnom danu, jer trebaju dobiti priliku da najbolji igraju pred punom dvoranom. U konačnici, imamo i reprezentativke Hrvatske pa zašto ih ne bi poštivali.

Ima li Pula dovoljno kapaciteta za takve manifestacije?

- Vratio sam se u Pulu prije 20 godina, i otprilike dvadesetak godina priča se o dodatnoj sportskoj dvorani. U međuvremenu su ljudi napravili vlakove koji levitiraju, voze 500 km/h, grade postaje na Marsu… Montažna dvorana je nešto što se u nekom normalnom, civiliziranom svijetu napravi za tri do šest mjeseci, praktična je, jednostavna i jeftina. U budućnosti smatram da bi se sve trebalo graditi tako. Nama trebaju dvorane za trening, a ne spomenici.

Sportska infrastruktura u Puli daleko je od toga da se može razvijati ozbiljan, vrhunski sport. Primjerice, moja djeca igraju prvu ligu, kadeti i juniori, i oni treniraju tri puta tjedno. Njihovi takmaci u Zagrebu treniraju osam puta tjedno. Usprkos svemu, iz toga opet izvučemo nekog klinca i za reprezentaciju i za klub, jer ako imaš volju i želju, može se. Ne zamjeram nikome ništa, no žalosno mi je da to toliko traje. Možda sam previše poduzetnički nastrojen pa mi je nepojmljivo.

No mislim da dvorana nikome nije prioritet, a kad se napravi 500 metara neke ceste, onda to svi vide, pa je to super, a koliko je korisno, to je drugo pitanje.

Znači li to da mladi sportaši koji žele uspjeti, moraju otići iz Pule?

- To nije činjenica od danas, takvo je stanje već 30 godina. Ako želite bilo što vrhunski, morate otići iz Pule. Rodio sam se u Puli koja je bila predvodnik modernog i ambicioznog svijeta, bili smo sve ono što danas nismo. U 30 godina smo postali grad koji je protiv svega, koji mrzi ambiciju, uspjeh, kao i sve što smo bili i čime smo se dičili, a sve to više nismo. Povremeno se ulovimo tu i tamo nečega, i to nam je kao prikaz. Često me pitaju jesam li za ili protiv cajki. Ja kažem da sam čovjek koji sluša Brucea Springsteena i rock glazbu, jer sam iz tog doba.

Ali današnja mladež to ne sluša, oni nemaju pojma tko je Bruce Springsteen. Jesam li ja taj koji će njima nametati da moraju slušati Springsteena? Pa to je suludo i nema veze s ničim. Moramo postati samo malo otvoreniji i ambiciozniji. Jer, ok, protiv si nečega. No, koje je rješenje? Ili si samo protiv? Što to znači? Jer, mi se cijelo vrijeme bavimo ljudima koji su protiv. Demokracija je i naravno da oni imaju pravo glasa, no što nude kao rješenje i kontraopciju? Ne nude ništa. U tom slučaju, to što je netko protiv, ne znači ništa.

Biti sponzor treba biti stvar ponosa

Za ambiciozne mlade ljude, da li u sportu, glumi, glazbi i bilo čemu drugome, Pula je 'uska', jer ne vide grad koji želi ići naprijed, već grad koji stoji i boji se svega. Čega se bojimo? Bilo smo predvodnici napretka 45 godina, da bi postali protivnici napretka.

Nažalost, to nije problem samo u sportu i to traje predugo. Osim ako se ne želite baviti maslinama i vinom, vi ste u Istri osuđeni na propast. Svaka čast svima, no to je daleko od urbanog života i grada.

Tko je krivac za ovakvo stanje u Puli danas?

- Mislim da smo krivi svi skupa. Potpali smo pod tu priču i malo smo postali letargični, nitko se time ne bavi. Po svom habitusu i stavu sam čovjek koji je proaktivan, ne volim sjedenje na kavama i lamentiranje, svima netko ide na živce, svi mrze nekoga… Što imaš od toga da mrziš, da si protiv – ništa u životu nisam stvorio u tom mindsetu.

Kad smo kretali s klubom, rekao sam da će se u ovom gradu igrati Liga prvaka. Nikad neću zaboraviti da su mi govorili da sam lud. I onda je u Puli ipak zaigrala Barcelona. Znači, može se, no vjerujte mi, energiju i trud koje ulažete u sredini koja je negativna, je deset puta veća od one koju čovjek ulaže u sredini koja je inkluzivna i poticajna. I zbog toga većina odustaje.

Mi imamo tonu propalih projekata koji su se mogli realizirati, imamo jako velik broj Puležana koji su otišli iz Pule samo zato što u trenutku kad su htjeli pomaknuti nešto, svi su skočili na njih. A nećemo napredovati ako sve branimo i ako nam cijelo vrijeme sve smeta. Stajat ćemo na mjestu, a time nazadujemo.

Smatrate li gostovanje eminentnih momčadi Barcelone i Anderlechta u Puli svojim najvećim uspjehom?

- U sportskom segmentu, da. To je do sada i nadam se da će toga biti još. Presretan sam jer sam dokazao da se može. Ono što je još bitnije od svega, protiv te Barcelone igralo je devet dečki iz Pule. Oni su Anderlecht držali na konopcima. Mi smo prvi klub koji je Barcelonu izbacio iz Final Foura u povijesti futsala. Znači, nešto se u toj Puli dešavalo.

No, za takav projekt je nevjerojatna muka naći novac. Zbog toga što i dalje nemamo tu svjesnost da je to top projekt koji reklamira naš grad. A to znaju svi oni koji skupljaju novac za nešto u ovom gradu. Često se dogodi situacija gdje netko kaže "dat ću ti novac, ali nemoj nikom reći". A to znači da mi daje radi poznanstva ili neke kompenzacije kroz moj posao.

No, drugdje je biti sponzor stvar ponosa i ljudi čekaju u redu da bi bili sponzori nekog vrhunskog sportskog projekta. Kod nas se to ne smije ni spomenuti. Jesmo li uopće svjesni koliko je poremećeno naše društvo? Ali onda, kupimo aparat za bolnicu i slikamo se uz to.

U životu sam podupro brojne humanitarne akcije, no nit ću se slikati, niti promovirati, jer to radim iz uvjerenja da je to ispravno. Žalosti me da živimo u društvu gdje se to mora raditi humanitarnim akcijama, ali u redu. No vrhunski sport, vrhunska kultura, vrhunski event, sve to su mjesta gdje se slikamo.

Imamo grad u kojem se krajem rujna gase svjetla, nešto sitno se zbiva za Advent i vidimo se opet početkom svibnja. Zašto? U gradu koji je nekad imao sedam klubova, ti mladi danas nemaju gdje izaći, nemaju ništa. Trenutno živim u Medulinu i imate situaciju da svaki petak i subotu vozimo djecu vani i radi sigurnosti idemo po njih u 4 ujutro.

Nepojmljivo mi je da 2024. nikome nije palo na pamet da za cijelu Puljštinu organizira jedan autobus u 4 ujutro da pokupi djecu i razvozi ih po cijeloj Puljštini i da roditelji plate da im autobus doveze djecu doma. No o tome se niti ne pomišlja i to mi je nepojmljivo. Mi nazadujemo jer nema ideje kako da bude bolje.

Više je Luka Modrić napravio za promociju ove države, nego svi političari, turističke zajednice i hotelijeri skupa. Ali ne ulažemo novac da stvorimo novog.

Postoji li mogućnost da se to popravi?

- Naravno, bez problema. Promjenom dva zakona i mindseta politike prema sportu, riješite sve probleme.

Vrijedi li isto pravilo i za Pulu?

- Da je netko u 30 godina rekao svakom ozbiljnom gospodarstveniku da mora sudjelovati u društvu, ne samo u sportu, već i u kulturi, i svemu ostalom – pa uzmimo samo aktualni problem s beskućnicima, koji nemaju za hranu, a to je nepojmljivo pored toliko hotelijera koji bacaju tone hrane. To se može organizirati u jednom popodne!

Nije da se to ne može, već je to stvar stava i to jedan menadžer može organizirati u jednom popodnevu. Nazove nekoliko ljudi, zaključi da je to potreba grada i to se realizira.

Veliku ulogu u tome ima politika, tj. ljudi koje izaberu građani.

- Apsolutno. Danas bez problema možete postati bilo što u ovoj državi na političkom mjestu, no ne možete postati vozač autobusa ili bagera, morate zadovoljiti propisane kriterije za posao. A to govori sve. CV ne trebate za angažman u politici, no morate ga imati za bilo koji drugi posao.

Danas se možete kandidirati na bilo koju političku poziciju u Hrvatskoj, a CV vam može biti bijeli papir. Bio nigdje, radio ništa, zaposlio nikog, stvorio ništa. Čak smo u Hrvatskoj uveli novu mantru da se to zove poštenje. U normalnom svijetu se to najčešće zove nesposobnost.

Angažman u Teatru Naranča

Sljedeće godine su izbori. Hoćete li i vi biti na toj političkoj karti?

- To je nešto o čemu se u Puli već mjesecima priča i to nije više ni neka novost. Gdje god sam došao, ne mogu reći da sam naišao na negativnu reakciju, tako da ipak nešto iza sebe imam - 27 godina karijere, nešto sam stvorio i napravio. No, za neke takve odluke, ljudi na pozicijama poput mene, ipak ostavljaju iza sebe određeni kaos. Previše sam toga stvorio, previše ljudi radi za mene i ovisi o mojim odlukama, da bi mogao donijeti takvu odluku, a da neke stvari ipak ne posložim.

Odgovornost prema tim ljudima, prema svim tim obiteljima i prema svima koji od toga žive je prevelika. Tu su i prijateljstva i još puno stvari. Pokazao bih iznimnu neodgovornost kad bi iza sebe ostavio kaos i rekao da imam neki hit da bi nešto bio u životu, makar uništio svih. Ako uspijem posložiti sve i naći ljude koji će nastaviti sve što sam stvarao sve ove godine i ako uspijem organizirati da ti ljudi mogu nastaviti pristojno živjeti od našeg posla, onda mogu o tome ozbiljno razmisliti, ali tek tada.

Imam naprosto previše funkcija i uloga, od kluba preko firme i prvenstveno moje obitelji, tako da kada i ako se sve to posloži, onda možemo o svim tim stvarima razgovarati. Bih li bio ponosan i sretan kad bih eventualno uspio voditi svoj grad – bih, ja ga obožavam, jer moj grad je meni sve i ja sam se u konačnici vratio iz ozbiljne karijere u svijetu u svoj grad. Ja svoj grad, Pulu, vidim kao Monte Carlo, a ne kao tapiju. Moj problem je možda što moj grad cijelo vrijeme želim gledati kao nešto puno bolje od onog što jest.

Kad mi netko kaže da smo sretni jer smo tapija, meni se plače. Tapija nije dobra oznaka, a ja želim živjeti u gradu u kojem će biti bolje. U odnosu na prije 100 godina, imamo 60 posto manje stanovnika. I nama je to, kao gradu na moru, normalno. Ne slažem se s tim - ajmo imati sve više ljudi, sve više mladih ljudi, ajmo živjeti u gradu u kojem ćemo ostvarivati ambicije. To je meni grad kojeg volim i Pula u kojoj sam se rodio.

U svakom slučaju, ponosan sam što sam došao u situaciju što ljudi o meni na taj način promišljaju, to pokazuje da sam u životu nešto i učinio.

Uz brojna područja u kojima ste aktivni, tu je i kultura našla svoje mjesto uz Teatar Naranča. Kako je krenula ta priča?

- Pandemija je donijela jako puno lošeg, no jedna od rijetkih dobrih stvari jest da je donijela ljudima malo slobodnog vremena. Tako smo Majkl Mikolić i ja, kroz obiteljska druženja, odlučili okušati se u pisanju. I nekako smo došli do toga da se šalimo na račun onoga što živimo, na što je moj prvi i osnovni uvjet bio da, ako pišem, pisat ću na čakavštini. Jer, ipak sam čakavac i to je moj habitus.

Mislim da je čakavština nešto što je potpuno zanemareno, a to je jedno predivno, duhovito i bogato narječje s kojim smo se rodili. I tužno mi je, primjerice, da moja kćer ne razumije riječi koje mi koristimo i tužan sam da živim u kraju u kojem nam je engleski jezik prisutniji od narječja naših djedova i baka. I to je bio razlog zašto sam postavio taj uvjet. Obožavam pisati i to je moja ljubav, ali samo po domaću. I tako smo krenuli.

"Moje istrijansko korona vjenčanje" je bilo megauspjeh, mislim da je to najizvođenija predstava u povijesti Istre. I naravno, nakon toga je krenulo pa smo napravili "Istrijanske navade" gdje smo parodirali turizam i današnje stanje u kojem se nalazimo gdje smo sve raščerečili da bi napravili jedan apartman. Nakon toga smo imali aktualnu pošalicu "Za kulturu pronti", a najaktualnija je "Kako preživjeti punicu" koja je također vrlo uspješna - ovog ljeta smo bili u Lindaru i na izvedbi je bilo 500-tinjak ljudi.

Obožavam Teatar Naranča. Ti mladi ljudi su toliko talentirani i imaju energiju koja me ispunjava. Volim se s njima družiti, jer su inteligentni, imaju široke poglede na život i kreativni su. Jer, napišete neki tekst, i onda kreacijom tih mladih ljudi to trebate pretvoriti u nešto što je gledljivo. I stoga, bez obzira što se događalo, nastavit ću pisati predstave za Teatar Naranča, jer ti klinci su zaslužili da netko stoji iza njih i piše, a i sviđa mi se da je to autorsko djelo, a ne neki prerađen tekst. Volim to i zbog toga što, kad dođete na neku od izvedbi, vidite koliko ljudima to fali.

To su predstave o svakodnevnici, mi se ne smijemo nekim virtualnim ljudima, već se smijemo sebi, svojoj svakodnevici i svojoj okolini. I ljudi to poštuju i svatko se može identificirati, a istarski humor je živopisan i na neki način zanemaren. Nema tog humorističnog filma ni britanske serije koji je ni blizu tome, a Istrijani su sarkastični, vole se smijati na svoj račun i vole podbadati. To je naše bogatstvo. Radimo i petu predstavu, koja će se zvati "Kadi je ti kunfin", koja bi trebala biti izvedena na proljeće..

Niste baš skloni davati intervjue…

- Tako je, i mnoge sam odbio, ali "Glas Istre" je ipak novina u kojoj sam počeo raditi 1996. ili 1997. godine. U novinarstvu lokalni i regionalni dnevnici imaju svoju posebnu vrijednost, jer bilježe događanja koja su možda nezanimljiva i nisu toliko atraktivna, nisu na Instagramu niti su fotošopirana… jer trka na tovari u mojim Orbanićima možda je mladima nezanimljiva, ali nije vrijedna nestanka. I ako nemaš Glas Istre koji će dokumentirati, ona će s vremenom nestati.

Ovo je prvi intervju nakon ove galame oko izbora i drago mi je da je novini u kojoj sam počeo raditi. Volio bih da ljudi izađu iz te tapije, da možda, osim galame što se ne može, počnem slušati od ljudi u ovom gradu o tome što se sve može. Kad bi tako počeli razgovarati, za tri mjeseca imali bi dojam da živite u New Yorku. Grad u kojem se čuju ambiciozni glasovi je puno ugodniji za život od grada u kojem se čuju negativni glasovi.

Poduzetnici najomraženija struktura u Hrvatskoj

- Inače, ja sam poduzetnik i to je moj mindset. A poduzetnici su najomraženija struktura u Hrvatskoj – svi su lopovi i kriminalci, a to je potpuno krivo. Poduzetnik je netko tko je stvorio nešto od ničega, na tom putu je poplaćao svoje račune, plaća ljude koji za njega rade i stvara novu vrijednost.

Menadžer koji je nešto dobio na kojekakve načine, da li od politike, prevare… to je nešto sasvim drugo. Nismo svi privatizirani, ne krademo, netko od nas je nešto stvorio od ničega. I to su poduzetnici. No mindset poduzetnika u Puli više nije dobrodošao. Ljudima ne odgovara ova situacija, no mislim da je tiha većina doma i samo su razočarani. Te ljude treba probuditi, poticati da rade i stvaraju, da budu otvoreni i realiziraju svoje ideje.

Naprosto, taj mindset da smo stali i da njurgamo je kriv. Krenimo, i idemo raditi, da li sport, poduzetništvo, socijala – bilo šta. Imate ljude jer, recimo jedan Igor Loparić, kojemu treba dignuti spomenik, on vuče socijalu i hrani ljude, a tko čuje za tog čovjeka? Svi bi mu trebali pomoći. A takvih ljudi ima još, kaže Mihovilović.

Proračunski novac trošimo na naše klince

Kod vas u klubu djeca ne plaćaju članarine niti opremu, sve je za klince besplatno. To i nije baš uobičajeno u pulskom sportu.

- Gledajte, mi dobijemo proračunska sredstva Grada, koji nam uz to plaća i dvoranu. Znači roditelji su kroz porez već platili naše djelovanje. A imamo problema s pretilošću, s baznom motorikom, s 'digitalnom invazijom' na klince. Prosječni roditelji u našem gradu, ako recimo imaju dvoje djece, koja idu na sport kod nas i recimo neki strani jezik, moraju izdvojiti skoro 300 eura mjesečno. Mogu li to svi?

Nema šanse pa onda djeca ili ne idu na sport ili roditelj bira između instrukcija i sporta. Proračunski novac zato trošimo na naše klince, a seniore i profesionalce plaćamo iz sponzorskog novca i moj je stav da je to ispravno. To je stav našeg kluba i dok budemo mogli, tako ćemo funkcionirati. Naš je stav da manjak novaca roditelja nikako ne bi smio biti razlog da se djeca ne bave sportom, posebno jer su ti ljudi svojim urednim plaćanjem poreza nama novac već dali.

Povezane vijesti

• IZBORI ZA MJESNE ODBORE U PULI: Sve je više nezavisnih lista. Građani očito žele preuzeti stvari u svoje ruke. Saznajemo tko sve kreće u političku borbu protiv etabliranih stranaka
• SDP reagirao na Boljunčićeve prozivke: "Vješti politikant proziva za politikanstvo"
• Radojčić: Ovu dugotrajnu agoniju je potrebno što prije okončati