Snimio M. MIJOŠEK
Čuli ste prije razgovor s gospođom koja je jako plakala. Uznemirena je, ima 82, a suprug 89 godina, sami su i bolesni. Bilo joj je drago da su je uputili na nas, jer se jako boji. Nastojimo im objasniti da, ako su u kući, ako nikuda ne izlaze i paze se, da će sve biti u redu, kaže Jasna Vekić
„Nemojte plakati, niste sami, imate nas. Imate li potrebe za lijekovima? Bez brige, sve će ovo završiti, samo se pazite, a mi ćemo osigurati lijekove. Nemojte plakati“, u slušalicu telefona u sjedištu Gradskog društva Crvenog križa Pula smirenim glasom govori ravnateljica Jasna Vekić. Od jutra u Crvenom križu zvone telefoni. Nema odmora ni za Helenu Vidović ni za Elenu Rudelu, koje nastoje, u ovo ružno vrijeme epidemije koronavirusa, preko telefona utješiti stare, bolesne i usamljene, ali i primiti narudžbe dnevnih namirnica koje će sutra dostaviti volonteri Crvenog križa ili vatrogasci dobrovoljnih društva Puljštine.
U Nobileovoj ulici zvonjava ne prestaje, čuje se i učestalo kucanje na vrata. Sve je to dio akcije „Nisi sam“.
- Od 17. ožujka počeli smo pružati psiho-socijalnu pomoć našim građanima, otvorili smo dva telefona, nakon toga još jedan jer smo vidjeli da potreba ima jako puno. Telefoni su bili namijenjeni podršci ljudima u samoizolaciji, starijima, nemoćnima, ali usput i kao podrška za nabavku lijekova i hrane. Organizirali smo se u dvije smjene. U cijeloj priči oko dostave hrane, odlasku u trgovinu po pakete, u ljekarnu, na telefonima, uključeno je i po 30-40 volontera. Uključili su se i DVD-ovi Puljštine koji su se pokazali kao nevjerojatna snaga, kaže Vekić.
Vojska volontera
Prava je to vojska humanitaraca koji se nesebično daju. I ovaj im je radni dan krenuo luđačkim tempom. Jutros su, kaže Vekić, imali poziv dečki iz karantene kojima je trebalo nešto donijeti, potom je trebalo dostaviti nešto i na odjel „Covida“ na Zaraznom u pulskoj bolnici, večer ranije bura je podigla šator za dekontaminaciju koji je trebalo opet postaviti… Pozivi telefonom kreću od 8 i ne staju do 17 sati. Puno je onih koji trebaju nešto, nekada i samo riječ utjehe.