JESTE LI ZNALI? Stalni izvor vode Nimfej u Puli u funkciji je još od antike. Rimljani su ga koristili za vodoopskrbu stanovništva i događanja u Areni i oko nje

foto Duško Marušić Ćići

Stalni izvor vode Nimfej u uporabi je još iz doba antike, kada su ga stari Rimljani koristili za vodoopskrbu stanovništva i druge aktivnosti u Areni i oko nje. Navodi se i da je izvor smješten svega sto metara od mora, da je njegovo dno gotovo u razini mora sa stalnim protokom vode

U Titovom parku, na ogradi starog pulskog izvora Nimfej na Karolini, Javna ustanova Natura Histrica postavila je informativnu ploču o izvoru i njegovim vrijednostima. Kako piše, stalni izvor vode Nimfej u uporabi je još iz doba antike, kada su ga stari Rimljani koristili za vodoopskrbu stanovništva i druge aktivnosti u Areni i oko nje. Navodi se i da je izvor smješten svega sto metara od mora, da je njegovo dno gotovo u razini mora sa stalnim protokom vode.

"Nekada je, prema starim zapisima, protok iznosio oko 40 litara u sekundi, dok danas iznosi 14,7 litara u sekundi. Voda iz Nimfeja za vodoopskrbu stanovništva koristila se do 1985. godine, dok se danas koristi za zalijevanje gradskih parkova i zelenih površina", stoji na ploči. Navodi se da je izvor ime dobio po hramu nimfama - Nymphaeumu, koji se nalazio u blizini, a stari Rimljani zvali su ga Fons nymphae - izvor nimfa.

Na informativnoj ploči čitamo dalje da je podzemna fauna izvora prvi put zabilježena i istraživana 2008. godine, a smatra se da se pojavila nakon natkrivanja izvora čime su stvoreni pravi špiljski uvjeti, nestao je utjecaj danjeg svjetla i zavladala je tama. Eduard Kletečki iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu tada je u izvoru Nimfej pronašao čovječju ribicu, jedinu vrstu europskog vodozemca koja se prilagodila životu u podzemlju i potpunoj tami.

Posebnost ovog nalazišta je u tome što je na najnižoj nadmorskoj visini od danas poznatih 70 staništa čovječje ribice na području koje se prostire od talijanskog Krasa do Like i Dalmacije, a usto je ovo i jedini nalaz aktivne populacije u središtu grada. Za kretanje u tom mraku, čovječja ribica koristi magnetsko polje Zemlje, receptore elektromagnetskih valova te osjetila dodira, njuha i sluha. Zanimljivo je i da ribica može živjeti duže od stotinu godina.