1001 nedjelja: PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Starci su popadali po podu od smijeha, kao plodovi murvi, ljepljivo im nešto curi iz usta, valjda ljepilo za zubne proteze
Gdje smo ono stali. Dakle, možda i nije bilo rata, ali nikome nije bilo do mira. Starci i djeca po podrumima, žene, muškarci i kućni ljubimci po ulicama. I svi se grizu međusobno, ne razgovaraju, već se samo grizu, do krvi. Oni izgriženi plaču, oni koji grizu su bijesni, i obratno, nema indiferentnih. Ali ima tu i pauza, kad svi zasjednu i malo odmore. Onda svi zazivaju svoje najmilije, oni koji nemaju nikoga šute, brišu krv sa zuba, ili vidaju rane. Jedna se grupica guši u smijehu. A o čemu oni pričaju, to mnoge zanima, ali nitko ne može doznati. Jer kako im se netko približi, oni zašute i uozbilje se, kako se udalji, ponovno smijeh. I djeca iz podruma naćulila su uši, čak i oni kojima su odgrizene, ali ne čuje se što ovi pričaju, zbog čega se smiju. Ali iako ih ne čuju, djeca se isto smiju, smiju se i starci, jer djeca se smiju.
