Gdje smo ono stali. Dakle, možda i nije bilo rata, ali nikome nije bilo do mira. Starci i djeca po podrumima, žene, muškarci i kućni ljubimci po ulicama. I svi se grizu međusobno, ne razgovaraju, već se samo grizu, do krvi. Oni izgriženi plaču, oni koji grizu su bijesni, i obratno, nema indiferentnih. Ali ima tu i pauza, kad svi zasjednu i malo odmore. Onda svi zazivaju svoje najmilije, oni koji nemaju nikoga šute, brišu krv sa zuba, ili vidaju rane. Jedna se grupica guši u smijehu. A o čemu oni pričaju, to mnoge zanima, ali nitko ne može doznati. Jer kako im se netko približi, oni zašute i uozbilje se, kako se udalji, ponovno smijeh. I djeca iz podruma naćulila su uši, čak i oni kojima su odgrizene, ali ne čuje se što ovi pričaju, zbog čega se smiju. Ali iako ih ne čuju, djeca se isto smiju, smiju se i starci, jer djeca se smiju.

I širi se smijeh poput virusa, uskoro dopire iz svih podruma, pa se prenosi i na ulice, a nitko ne zna čemu se smije. Sad već i prvu grupicu iz koje je sve i krenulo, a u kojoj ima više žena nego muškaraca, više pasa nego mačaka, zanima čemu se ovi smiju pa im se pridružuju. A kod tih samo smijeh, nitko ništa ne govori. Doduše, jedan muškarac stalno uzvikuje: "Ajme, ajme, što me snašlo", ali to ne može razlog za smijeh. Žena, pak, smije se i od smijeha plače, žali se da je boli stomak, da će puknuti. A onda svi još jače u smijeh. Puknut će, ponavlja netko za koga ne znaš je li muškarac ili žena. U licu je žena, ali u glasu muškarac, a tijelo je između, kao da ima ženske grudi, ali nije sigurno, bokovi su prilično uski, nosi crnu suknju, gore plavi sako i ljubičastu kravatu, na nogama gojzerice.

- Ne mogu više, upišat ću se, presavija se žena koja se žalila da je boli stomak.

- Pa pišaj, govori joj muškarac jedva dolazeći do zraka od smijeha.

A ona se već upišala. Curi joj po nogama.

- Vidi, upišala se, viču ljudi i pokazuju na nju.

I svi se smiju, i ona s njima. Zatim se i drugi upišali. Svi mokri.

- O, bože, što je ovo, kaže netko u hrpici ljudi gdje je podjednako žena i muškaraca, ali nema mačaka ni pasa.

- E dugo se ovako ne nasmijah, kroz smijeh govori muškarac krvavih zuba.

A grupica iz koje je smijeh i potekao prvo se uozbiljila, zbunjeno gledala oko sebe, pa se i ona nastavila smijati, ali nekako na silu, sve kao da im nešto zapinje u grlu, vilice im se ukočile, no smiju se, što će.

Starci su u podrumima popadali po podu od smijeha, kao plodovi murvi, ljepljivo im nešto curi iz usta, valjda ljepilo za zubne proteze. A djeca kao djeca, lupaju stopalima po tlu, po betonu ako je beton, po zemlji ako je zemlja, jer svega ima po tim podrumima, urlaju, vrište. Smije se i djed koji stalno plače, boli ga sve, od vrha do dna, od glave do pete, i baba do njega koja stalno piša, mjehur joj slab, bubrezi jedva rade, tlak visok, srce prošireno, a krvna slika - majko mila. Smiju se i psi i mačke, ali ne čuje se to na vani, oni to u sebi drže i poskakuju, mašu repom ako ga imaju, ako nemaju, mašu sa stražnjicama.

- Kad će ovome doći kraj, zavapila je upišana žena.

Ne nazire se kraj smijehu. Već su i prve žrtve pale. Jedan je muškarac htio nešto izustiti, ali nije uspio, samo se izvalio na leđa, smijao i odjednom prestao.

- Ne diše, rekla je žena do njega i nastavila se smijati.

Starac s pridruženim kroničnim bolestima samo se raspuknuo kao prezrela lubenica, dok je jedno dijete od smijeha upalo u rupu i preživjelo, ali nikada više nije bilo isto, pa su ga se i roditelji odrekli tvrdeći da to nije njihovo dijete, da je ono imalo plavu kosu, a ovo ima crnu. I džabe što su im ljudi objašnjavali da je kosa pocrnila od pada u rupu, oni se s time ne mire. Ljudi se domislili i ofarbali dijete u plavo, cijelo tijelo, osim kose, ali ništa nije pomoglo.

Žrtava je bilo i više od onoga što bi se očekivalo od običnog smijeha. Puno je ljudi ostalo bez nekog najmilijeg. A sve zbog te grupice ljudi koja se prva krenula smijati. Da ih danas pitaš zašto, čemu, ljudi moji, oni ne bi znali. U tome je problem, u njihovom neznanju.

Ali nije to moglo u beskraj. Pa svi bi pomrli od smijeha. Zato je netko hrabro ugrizao prvog do sebe i ovaj se prestao smijati. Ubrzo se sve vratilo u normalu. Starci i djeca po podrumima, žene, muškarci i kućni ljubimci po ulicama. I svi se grizu međusobno, ne razgovaraju, već se samo grizu, do krvi. Oni izgriženi plaču, oni koji grizu su bijesni, i obratno, nema indiferentnih. Ali ima tu i pauza, kad svi zasjednu i malo odmore. Onda svi zazivaju svoje najmilije, oni koji nemaju nikoga šute, brišu krv sa zuba, ili vidaju rane.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• 1001 NEDJELJA Nekulturni je gost skrivao usta rukavom prevelikog kaputa i pljuckao kao da iz sebe želi izbaciti uroke ili nekog vraga poput raka pluća