Milan Bandić snimljen za posjeta Puli (Snimio Milivoj Mijošek)
"Pobijedit ću, u to nema sumnje. Samo ako do izbora nekoga 'ne ubijem'", rekao mi je u šali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić prije nekoliko tjedana. Bio je uvjeren u pobjedu, iako se njegova kampanja tek zahuktavala. Nije imao niti jednu ružnu riječ za svoje političke protivnike. Detaljno je analizirao programe koje nude, vjerujući da je njegov najbolji.
A imao je niz planova da Zagreb učini stvarnom europskom metropolom. Kada sam ga pitao hoće li nešto biti od projekta Zagreba na Savi vrlo je detaljno opisao što bi trebalo učiniti, ali je bio oprezan da se o tome ne govori previše uoči izbora. Svjestan da je Zagreb, zapravo, čudan grad, gdje se uspjesi ne nagrađuju, a jal zna biti jači od uspješnih ljudi,
Uostalom, Bandić je to toliko puta doživio na svojoj koži. Čim je predlagao projekte koji su otvarali budućnost grada bilo je bezbroj osporavanja, protesta, kočenja. Sa svime se znao nositi, vješt i kao političar i kao gradonačelnik. Upoznali smo se davnih godina, dok je bio partijska nada u gradu Zagrebu, jedan od mladih lavova koji su iz dresa Saveza komunista uskočili u novi, Račanov SDP. Sjedio je u Praškoj ulici u Zagrebu, gdje je u maloj kancelariji primao Zagrepčane koji su mu se došli požaliti. I tražiti usluge. Bio je dugi red pred njegovim uredom, a jedanput tjedno je čekaonica bila prepuna onih koji su željeli do Bandića.
U to sam vrijeme za Dokumentarni program Hrvatske televizije radio na scenariju filma o hrvatskim političarima. Onim etabliranim, od Ivića Pašalića do Ive Sanadera, Ljerke Mintas-Hodak do Mate Granića, koji su na jedan neposredni način govorili o izazovima hrvatske politike.
Predložio sam Bandiću da se snimi prilog i o 'dolazećim', među kojima je svakako bio i on. Predložio je da sam organizira gdje ćemo snimati, pa je izabrao jedan kafić u samom centru grada, kraj Nebodera, kojeg danas više nema. Tamo je bio rado viđen gost i vlasnik je u trenu ispraznio prvi i drugi kat kafića kako bi se mogao snimiti prilog. Već tada Milan Bandić je dobro znao kako se medijski prezentirati, jer su novine bile pune naslova o mladom političaru koji radi 24 sata.
Na posljednjem razgovoru koji smo vodili iskazao je razočaranje prema hrvatskim medijima. "Ta je profesija propala", rekao je rezignirano, svjestan da se ne ulaže u mlade ljude, da senzacionalizam vodi kolo, a naklade padaju. Pun entuzijazma govorio mi je što planira dalje raditi, od produženja Branimirove ulice do izgradnje novog mosta preko Save. Silno ga je boljelo kako je medijski predstavljena njegova reakcija nakon zagrebačkog potresa. "Željelo se prikazati da mi je svejedno, da okrivljujem građane. To je suludo, nikada tako nisam nešto ni mislio, ni izgovorio".
Razgovarali smo prije njegovih čuvenih kolegija, djelovao je posve svjež, glas mu je bio jasan, daleko više nego kada je davao izjave na televiziji. "Dobro se osjećam, spreman sam za bitku", rekao mi je na rastanku, dok smo se rukovali. Korona ga nije strašila, nije tražio da se nosi maska u njegovoj blizini, a neki od suradnika znali su govoriti 'ma ne vjeruje on da mu se nešto može dogoditi'. A dogodilo mu se, posve iznenada.
Iako nije bila neka posebna tajna da Bandićevo zdravlje nije idealno, nitko naravno nije očekivao takav kraj. Znalo se da mu je ugrađen stent, da je i prošle godine imao problem sa srcem, ali Bandić nije odustajao od svog života. Rano je ustajao, trčao, družeći se tada sa svojim najintimnijim prijateljima. Preko dana je jurio, u svom ritmu kojeg je malo tko mogao uopće pratiti. Jedanput mi je, nekoliko mjeseci pred izbore rekao da će sa 'papamobilom' obilaziti zagrebačke kvartove. "Sve do jednoga, to će biti moja kampanja". I zaista, kada bi pukla neka cijev ili nastao problem sa lokalnom cestom, tu je bio Bandić.
Što sve nije prošao u svojoj tridesetogodišnjoj političkoj i dvadesetogodišnjoj gradonačelničkoj karijeri. Od stalnih sastanaka, svakoga tjedna, sa svojim najbližim suradnicima, na kojima se brusila politika do vođenja velikog orkestra grada, koji je funkcionirao po modelu njegovog dirigenta. Neki su ga obožavali, neki osporavali, dva je puta bio u pritvoru, protiv njega su podizane brojne kaznene prijave. Ali, sud nikada nije potvrdio njegovu krivicu, iako su razne institucije po tko zna koji put pretresle sve ono što je Bandić potpisao.
Vezu sa rodnom Hercegovinom nikada nije zapuštao. Iz Mamića Donjih, zaseoka Cerov Dolac gdje je rođen prije šezdeset i šest godina došao je u Zagreb sa jednim koferom. Na studij političkih nauka, da bi počeo raditi kao stručnjak za općenarodno obranu u partijskom komitetu, da bi od 2000. godine bio šest puta izabran za gradonačelnika. Bio je nevjerojatno vezan za majku Blagicu, a otac Jozo je umro kada je imao svega 58 godina. Bandić ima brata Dragu i sestru Tonku, a obitelj je živjela od duhana i rada na zemlji. Kao mlad čovjek bio je ministrant u crkvi, a Zagreb ga je opčinio. Čim je došao na studij čvrsto je odlučio tu i ostati, preuzevši 'kaj', sa onim izgovorom kojeg 'pravi' Zagrepčani itekako prepoznaju. Znao je u šali, kada bi se okupilo veće društvo, reći "za ovim stolom ima samo jedan pravi Zagrepčanin", ne otkrivajući da li misli na sebe ili nekog drugog.
Tu, u Zagrebu, je nastala i ona čuvena rečenica da "Bandić dela", dok drugi pričaju. Bilo mu je posve jasno da bez politike nema ni uspona u gradu, a tu je vješto plivao. I dok je bio u SDP-u gradio je odnose sa HDZ-om, sa Zoranom Milanovićem je ušao u strašan fajt i smatrao je da je on glavni krivac što je završio u Remetincu. Silno ga je boljelo to privođenje, uz televizijske kamere i često je ponavljao priču kako je zatvoren posve nepravedno. Imao je odlične odnose sa Stipom Mesićem, Ivom Sanaderom, a da nije bilo Bandićevih 'žetončića' teško da bi i Andrej Plenković opstao u prvom mandatu. Ali, njegova glavna baza bile su prigradske četvrti, od Kozari boka do Dubrave, gdje je Bandić bio Bog. Romsko naselje podigao je iz ničega, a danas je Kozari bok Manhattan prema onome što je tu bilo prije Bandića.
Pamtim dramatične dane kada se Ivo Sanader borio za drugi mandat, a trebalo mu je još neka ruka za pobjedu. Bandić je odjurio u Kozari bok, sazvao sastanak sa predstavnicima manjina i Sanader je imao podršku.
Obožavao je svoju kćerku Ana-Mariju i svim se snagama trudio da ne bude na udaru medija. Supruga Vesna držala se van reflektora, rijetko se pojavljivala sa Bandićem, a jednom je prilikom rekla da je on njen savršeni muškarac. Koji je volio odlaziti 'na plac' i nedjeljom kuhati ručak. Kratko su se rastavili, navodno zbog stana, ali onda su obnovili brak.
Imao je Bandić i ambicije da postane gradonačelnik Hrvatske, pa se tako upustio i u kampanju za predsjedničke izbore, sa Ivom Josipovićem kao protukandidatom. Njegovi suradnici su ga od toga odvraćali, ali tvrdoglavi Bandić nije želio ni čuti da odustane. Zgodna je priča jednog od bliskih ljudi Bandića koji je kazao da mu je bilo jasno 'da je sve gotovo' kada je čuo reakciju jedne starice u nekom zabitom mjestu, "joj, onaj fini gospodin Ivo zna svirati klavir, a Bandić to ne zna". Poraz Bandiću nije štetio, ostao je i dalje u igri, održavajući dobre odnose sa Kolindom Grabar-Kitarović koja mu je poslala i veliku plišanu igračku kada je završio u bolnici i došla na proslavu njegovog rođendana. A ti rođendani bili su rituali na kojima su se okupili znani i neznani.
I kada su mnogi mislili da je 'gotov', Bandić se poput Feniksa podizao i pobjeđivao. Nije mu štetio ni skandal dok ga je policija zaustavila pod utjecajem alkohola kada je skrivio nesreću, niti kada je vraćen sa uvjetne kazne zbog navodnog utjecaja na svjedoke. Svašta mu se stavljalo na teret, zaboravljajući često zasluge koje je imao. A one su nemjerljive, jer je iza sebe ostavio rezultate sa čime se baš hrvatski političari ne mogu pohvaliti. "Zagreb je živio i umro za Zagreb", rekla je njegova zamjenica Jelena Pavičić Vukičević, što je posve točno.
Više nikada, zaista, u Zagrebu neće biti sve isto kao u Bandićevoj eri. Ostat će zabilježen kao karizmatski gradonačelnik, poput Vece Holjevca. A politička bitka za glavni grad Hrvatske tek predstoji, sada u posve drukčijim okolnostima.