U nedjeljnom susretu Istre i Rijeke igra se 60. međusobni dvoboj klubova iz susjednih (najvećih) gradova, odnosno Županije. Atmosfera je posve različita jer je Rijeka vodeća na tablici i živi euforičnu stvarnost nakon što su svladali Hajduka. Istra je, također, prije mjesec i pol dana slavila na Poljudu, ali se nakon toga ugasila sa četiri uzastopna poraza, od koja su dva nezaslužena. I uz to sudačkim previdima opterećena (Varaždin i Gorica). Vjerojatno bi doživljaj unutar pulskog okruženja bio drugačiji da se tu uzelo 3-4 boda, što se objektivno i zaslužilo. No, ovako, dvije krajnosti, devetoplasirana Istra i lider Rijeka, koje razdvaja 15 bodova (Rijeka utakmicu manje), oslikava optimizam gostiju i pesimizam domaćeg okruženja. Treba li pulsku zbilju doista tretirati dramatičnom?

Kad se odmaknemo od točke svakog navijačkog pristupa, koji želi uvijek (naj)više, (naj)bolje, pogotovo u susretima sa susjedskim suparnicima, možemo se fokusirati prema činjenicama iz povijesti i suvremenih situacija. Prije svega krenimo od toga da je lani negdje u ovo vrijeme Rijeka bila na posljednjem mjestu Hnl-a, a Istra šesta, sa 7 bodova više. Do kraja prvog dijela bilo je 23-15 za Zeleno-žute. U nastavku se Rijeka s novim trenerom i pojačanjima digla i ostvarila je još 34 boda, a pulski prvoligaš još 23. Bilo je tu prijepora oko međusobnih utakmica, ali u konačnici Rijeka je osvojila četvrto, a Istra peto mjesto. Pri tom Rijeka je odigrala jednu od slabijih sezona i očajnu jesen, dok je Istra upisala najbolji učinak, simbolično uokviren prvom pobjedom u gostima kod Rijeke.

Navedeni detalji ukazuju na više odrednica ovog dvoboja. Prvo da i Rijeka u svojim okvirima zna imati svoje loše sezone, a drugo da Istra zna imati, ali u svojoj dimenziji, svoje odlične sezone. To znači nekoliko šestih pozicija u HNL-u i spomenuto peto mjesto u prošloj sezoni. Pogledamo li brojke, odnos Rijeke i Istre 1961 (kao nekad Istre) ima jasno definirane statuse. Rijeka je bila trofejna (kup) još u bivšoj Jugoslaviji, i desetljećima savezni prvoligaš. U Hrvatskoj su Riječani ostvarili i nacionalne kupove, ali i prvi naslov prvaka (2017.), a imali su i nekoliko vrlo uspješnih euro izdanja u grupama Eurolige.

Istra 1961 je prvoligaš od 2004. godine, uz dvogodišnju drugoligašku pauzu 2009-11. U tom razdoblju odigrala je 57 prvenstvenih i 3 kup utakmice s Rijekom. Prije tri godine eliminirali su Puležani Riječane u polufinalu i izborili se za spektakularno finale (3:6) s Dinamom. U polufinalu 2014. Rijeka je bila bolja u dva ogleda minimalnim pobjedama (2:1, 1:0), a onda je u finalu slavila trofej protiv Dinama. U HNL-u omjer od 5 pobjeda, 15 remija i 37 poraza ukazuje na tradiciju kudikamo uspješnije Rijeke. Gledano u logičnim odnosima različitih dimenzija ambicija, tradicije i snage dva kluba, Istrinih 20 utakmica bez poraza djeluju prilično solidna brojka.

Kada su neki parametri, odnosi i okviri postojani desetljećima, uz povremene odmake, onda nema slučajnosti. A pogotovo je tako otkako se igra Liga 10, i kroz koju se afirmirala globalna tendencija da visina proračuna diktira natjecateljske domete klubova. Rijeka je od dolaska Volpija i Miškovića iskoračila na planu financijske moći. Rijeka ima proračun oko 13-14 milijuna eura, nekad nešto više, nekad nešto manje.

Istra ima, također, iskorak, ali unutar svog ekonomskog razreda. Nakon godina siromaštva i improvizacije i dugovanja, pulski prvoligaš napokon ima stabilnu financijsku situaciju. Istra je među najurednijim prvoligašima po poslovanju i transparentnosti istog. No, njen vrh je bio u jednom trenutku 4 (2018.), a u prosjeku je s vinovnicima te stabilnosti, španjolskim vlasnicima, na 3-3,5 milijuna eura. To su novci koji su, dakle, četiri puta manji od riječkog proračuna i osječkog, 7 puta manji od Hajdukovog (30) i 15 puta manji od Dinamovog. Činjenica da je Istra prošle sezone stala odmah uz bok velike četvorke jasno ukazuje na napredovanja koje je ostvarila. No, to je za klub veličine Istre zenit jednog ciklusa (Garcia) i teško ga može držati u kontinuitetu upravo zato jer mora prodavati najbolje igrače da bi punila proračun. U istoj dinamici, prodati najbolje, su i Rijeka, i Osijek, i Hajduk i Dinamo. No, njihovi su polazni parametri višestruko veći jer su i bitno više uložili u igrače koje su afirmirali i prodali. I kao veliki klubovi unutar države, u Europi im je tržišna pozicija kudikamo jača nego klubovima ispod njih, uključujući Istru.

To su zbilje dva kluba koji se sastaju u nedjelju, kao što su to i točke usporedbe sa drugim akterima HNL-a. Istra je u razredu klubova ispod 4. mjesta, a onda ovisno kako se ekipira, radi i natječu ovisi kakvi će joj biti dosezi. Recimo, u prošloj sezoni Istra je ostvarila najbolji doseg, peto mjesto s rekordnim učinkom (46 bodova), ali Varaždin je bio istog broja bodova, a na samo tri minusa bili su Lokomotiva i Slaven Belupo. Mogla je dakle Istra biti i osma, pa bi slika bila drugačija, a to ne bi bilo logično obzirom na prikazani dobar nogomet. Razlike globalno nisu velike unutar ostatka lige, izuzmemo li veliku četvorku i nedorasli Rudeš. Što onda to može sve značiti?

Prije svega da prošla sezona mora biti vodilja Istri 1961 kako se treba funkcionirati. To znači kvalitetnija selekcija, struka koja teži igri i maksimalna homogenost grupe za kompenzaciju razlika u kvaliteti. Ove sezone se na tom planu nije dobro biralo kao lani (Bjelanović), ali prije svega je pad izazvao odlazak trenera (Garcia) koji je bio ključan da Istra igra ozbiljan nogomet. No, isto tako ne bi trebalo zaboraviti da je prve godine s Garcijom bilo također čupavo deveto mjesto. Stvar je u tome da je on bio uvjerljiv u onome što promiče i onda je znao zadobiti povjerenje igrača, kluba i nadasve navijača. Istra u ovoj sezoni djeluje ukočeno. Ona je između ostalog vidljivo opterećena onime što je bilo prošle sezone i svaka usporedba sada (trener, kadar, igra) u startu je negativna. Kad je tako onda i ono što dobro može odraditi momčad čini lošije.

Porazi s Dinamom, Rijekom ili Osijekom ne bi trebali biti smjernica u kojem smjeru ide Istra. Njena priča morala bi biti natjecateljski vezana uz sebi sličnu konkurenciju i na tom planu bitno podignuti pristupe, borbenost i razinu samopouzdanja. S borbom kao u Splitu možda se neće opet pobijediti veliku četvorku, ali će se sigurno takvim pristupom polučiti bolje rezultate sa sebi više-manje ravnima. I pogotovo neće doživljavati debakle kao Lokomotiva ili jalovost sa Rudešom. Pri tom trebalo bi se podsjetiti i još nekog detalja.

Neki dan moglo smo vidjeti pred punim stadionom Aston Ville kako Zrinjski igra gotovo ala pari utakmicu. U kadru su bili od Zlomislića, Čužea, preko Ivančića i Marina, do Kožulja. Uspješno ih vodi Krunoslav Rendulić koji je ovdje bio omalovažavan. Općenito taj negativan stav koji se tu gaji prema igračima (i trenerima) koji nisu odmah po volji javnosti, klubu ili treneru, nerijetko kao posljedica njihova nesnalaženja u nesređenosti momčadi, a na kojeg se nadovezuje općenito negativan stav društvenog okruženja prema nogometu i Istri 1961, očito ima utjecaja na učinke. Poglavito onih koji nisu dovoljno samopouzdani da nadvladaju te negativne odjeke. Neki sam dan nabasao na utakmicu belgijskog prvoligaša Kortrijka i primijetio Joaoa Silvu (24). Standardan je. Zamijetilo se i da je Stefan Lončar (27) nakon Pule bio vrlo zapažen u srpskom premierligašu Novom Pazaru. Bio je i kapetan, a onda su ga transferirali u mađarski Debrecen gdje je standardni veznjak. Uz to član je A reprezentacije Crne Gore. O odličnoj formi koje iskazuje Ivan Lučić u Hajduku ne treba debatirati jer je, između ostalog, bio i golman u Bayernu. No, znakovitije je kako su nastavili dva vrlo negativno doživljena igrača u Puli. Prvi je Renato Gojković, danas 28-godišnjak, a koji je u Istru stigao 2015. kao mladi reprezentativac BiH. Gojković je otišao 2018. u albanski Partizani, potom u Zrinjski, a eno ga već tri godine je standardni igrač i kapetan ruskog prvoligaša Orenburga. Vrijednost mu je procijenjena na 1,2 milijuna i novi izbornik BiH Milošević pozvao ga je u A reprezentaciju.

Drugi je zanimljiv put Macarija Hinga Glovera, također 28-godišnjaka, a koji je bio poznatiji ovdje kao sin omraženog Michaela Glovera. Nakon što je napustio Pulu imao je epizode u Krškom, Spartak Trnavi, da bi se dugoročnije skrasio u finskom prvoligašu Helsinkiju. Nakon tri godine prešao je u drugi finski klub, Seinajoki, ali nakon dva mjeseca dobio je ponudu trofejnog kineskog kluba iz Super lige, Shangai Shenhua. Tamo igra standardno kao desni bek.

Dakako da to ne mora ništa značiti, ali svakako nam ukazuje da je proces rasta igrača upravo to, proces, kojeg mnogi različito prolaze. Možda malo više strpljenja prema svim novacima, uključujući domaće mlade, dobro dođe kao podrška tom razvoju i kasnije boljem učinku. Kao što bi dobrodošla i pozitivnija klima oko Istre i onda kada ne ide dobro, a ne samo kada se bilježe povijesni dosezi. Istra je tek u počecima svog procesa dugotrajnijeg etabliranja za iskorake unutar svojih HNL dometa. Dok ne dođe neki šeik.

Povezane vijesti

• ROBERT MATTEONI: Kako je lijepo vidjeti vas opet
• Nisu se ljudi u Puli ohladili od zanimanja za sport. Oni su samo bez motiva za sport bez zanimljivosti
• MetroPula: Povijest, teorije urote i praksa neravnopravnosti