Prije pola stoljeća prvi se puta igrala, i to velika košarkaška utakmica pod krovom Pattinaggia. Pročitao sam vijest u novinama na dan derbija Istragrađevno - Industromontaža i odlučio se prvi puta, s 10 godina, otići na basket uživo. Zagrepčani su imali 12, naši 10 bodova, a u điru je bila borba za prvu jugoslavensku ligu. Koja je tada bila vjerojatno najjača (polu)amaterska liga u svijetu.

Došavši do dvorane čekao sam red ispred metalnih vrata s armiranim staklom, a čovjek koji je godinama prodavao karte tamo, samo je otkidao talone iz kupa, uzeo dinare i stavljao ih u kutiju na običnom plastičnom stolu, te povišenim tonom govorio "idemo dalje, brže malo". Do njega dva momka s asortimanom sjemenka i kikirikija, tko voli nek' izvoli. Bila je velika gužva u prostoru koji mi se tada činio kao Madison Square Garden, iako je u pitanju bila mala dvorana montažnih elemenata. Ona bi danas bila kao priručni prostor za dvoranu tipa Doma sportova "Mate Parlov".

Još nije bilo tribina pa smo se nas više klinaca koji smo došli popeli na skele, uz pomoć starijih gledatelja, koji su nam svesrdno pomogli da onako mali ipak nešto možemo vidjeti u gužvi stajanja. Danas kada samo pomislite da biste poslali desetogodišnjaka samog na tribine, odmah vas obuzme tjeskoba.

Utakmica je bila čudo od događaja. Gromoglasno navijanje, intenzitet igre na parketu, borba, brodske sirene, zvižduci sucima i dramatična završnica uz pobjedonosni koš Boruta Basina četiri sekunde prije kraja, za razočaravajućih 68:70. Na stranu poraz, iz osobne vizure bilo je to dojmljivo događanje i otada je posjet Pattinaggiu postao standard. Sve dok je pulska košarka bila konkurentna i na višoj razini, koja može izazvati veliki interes gledatelja i navijača. Ovi prvi su povremeni konzumenti sporta koje privlače uspješnije sportske priče. Navijači su pak oni koji neovisno o (ne)uspješnosti uvijek dolaze, jer imaju strast prema (određenom) sportu i njegovom predstavniku iz domaćeg okruženja.

U Pattinaggiju od tih prvih dana s dvoranom skupljalo se podosta navijača i periodično veći ili manji broj gledatelja. Kad je bilo prosječnih rezultata dolazilo bi 700-800 ljudi, što je bilo dovoljno za poticajnu kulisu, sukladno dimenziji dvorane. Kad se Istragrađevno, kasnije Puljanka, borila za nešto više, onda bi se napunila jedina tribina i stajanje na suprotnoj "službenoj" strani, pa bi se stisnulo 1.500-1.800 ljudi. Kako se tada nisu brojale ulaznice, procjene su bile odokativne i poslovično pojačane u odnosu na realnost. No, bilo je gužvi.

Zanimljivo je to u kontekstu današnjeg "mundijalskog protokola" za ulaz na sportska borilišta. Tada se pružalo deset dinara, dobijete papir koji se odmah istrgne i uđete u dvoranu ili na stadion bez da vas itko više išta pita ili provjerava. Danas je to nezamislivo, jer čak i na običnu utakmicu Istre 1961, kada ima 600-700 ljudi na objektu koji ih može primiti 9.200, protokol kupovine ulaznice i sam fizički ulaz na tribine djeluje kao ulaženje na područje Velike Britanije putem zračne luke Heathrow. Dugi redovi, provjera putovnica (i viza, dok ih je bilo), upisivanja u kompjuter, ispitivanja što radite i koliko ostajete u Engleskoj i onda više ili manje čekanje na reakciju službenika na šalteru. Svaki pogrešan korak u protokolu znalo je dovoditi u veliku neugodnost, i do točke sprovođenja u poseban prostor i mogućnosti da vam tamo kažu da nećete moći ući u Veliku Britaniju.

Jesu li razlozi aktualnim protokolima posljedica takozvanih novih vremena? Jasno je da je svijet danas sasvim drugačiji u odnosu na onaj prije jednog, a kamoli 4-5 desetljeća. Pogotovo na planu sigurnosti masovnih okupljanja, ali i kakvoći ponašanja na tim događajima. Ljudima se teško priviknuti na novotarije koje remete neku dugogodišnju rutinu, pa često reagiraju negativno i na ono što im se omogući kao rješenje da izbjegnu napornije i skuplje protokole. Primjerice, danas se praktično za svaki događaj masovnog okupljanja, pa tako i sportski, može ulaznice kupiti u pretprodaji online i izbjeći komplikacije, uz to i odabrati mjesto. Štoviše, u osiguranju pretplata, kako za sport tako i za kazališta i ina događanja, ili medij, u pretplati dobivate ozbiljnije popuste.

Starije generacije, kaže se, teže funkcioniraju u tom smislu, iako je to relativno od osobe do osobe. Činjenica je da mlađi imaju drugačiju tehnološku pismenost, već stasaju generacije koje su medijski odrastale uz internetske sadržaje te se s online protokolima susreću gotovo u svim područjima života. Vremenom će to postati logika i rutina, isto kao što je starijima nekad to postalo ulaziti na borilišta bez ikakvog stresnog protokola, s kartom nabavljenom tik pred utakmicu, novinama koje će tek sutra donijeti izvještaj i poneku crno bijelu i kasnije kolor fotografiju.

To dođe isto kako smo se priviknuli na to da se u centru plaća parkiranje, kao što će se ljudi uskoro naviknuti, koliko god im teško palo, da Grad Pula kani sve što se može tretirati prostorom za parking i naplatiti "uz benefite". Sad slijede naplate parkiralište prema plažama i turističkim naseljima, najavljuje se dodatno naplaćivanje i na parkinzima oko sportskog borilišta. Valjda neće izmisliti nešto da neku vrstu harača nametnu i u ograđenim dvorištima obiteljskih kuća i zgrada, iako nas s ovakvim vizionarima ništa ne bi smjelo iznenaditi.

Da će se ljudi kroz vrijeme na sve naviknuti, mogli smo spoznati u organizaciji utakmice Istre 1961 i Hajduka, koja je u pozitivnom kontekstu ukazala na spomenute novotarije-protokole. Na toj utakmici nije bilo rekorda posjećenosti "Drosini", kako su neki navodili, jer je prodano 4.785 ulaznica. Bilo je u proteklom desetljeću, i prije, posjećenijih utakmica Istre. No, ono što jest rekord za klupske utakmice na "Drosini" i u Puli to je broj prodanih ulaznica u pretprodaji! Takvih je bilo 4.000, što je 84 posto posjete toj, Puljanima vrlo dojmljivoj utakmici. Ta se pretprodaja odvila uz podosta online narudžbi te direktnu kupovinu na punktu podno Sjevera. Koja ide prilično sporije upravo zato što se mora precizno upisivati sve podatke kupaca. Kad netko kupuje više karata, onda mora dati podatke za svakog nositelja ulaznice. Tlaka kako za kupce, tako i za ljude sa šaltera, ali postoji opcija online, gdje je nemjerljivo lakše i brže osigurati ulaznicu.

Ostavimo li po strani tu "tehnološku liniju novog vremena", najvažnijim u priči o svemu što nas okružuje, pa tako i u sportskom okviru, jesu i uvijek će biti ljudi. Spomenuti susret na "Drosini" jasno nam je ukazao na spektakularnost sportsko doživljaja. Ne samo zato što je za Puljane bio sretnog epiloga, nego zbog činjenice da su tribine bile dobrano ispunjene, a atmosfera na razini onih kojima se ovdje najčešće zavidi, onima "s televizijskih prijenosa".

Vratimo se na trenutak na košarku. Da je Puljanka nastavila biti dio prve lige u Hrvatskoj, ili blizu ulaska u nju, sasvim sigurno bi se kroz trideset godina i u hrvatskoj stvarnosti nastavio obilazak dvorane kao do 1980-tih godina. Varirao bi broj gledatelja ovisno o natjecateljskom trenutku, ali bi se kroz vrijeme zadržala i možda povećala jezgra navijača. Pa bi na košarci bilo standardno i 700-800 ljudi, ponekad 1-2 tisuće, što u obje dimenzije sasvim dovoljno stvara bučnu kulisu u dvorani i poticajniju atmosferu.

Taj proces se, s usponima i padovima, od 1992. događa s nogometom. Koji danas ima jezgru od 700-1.000 ljudi koji će više-manje standardno dolaziti na "Drosinu". Ima i ultrase, Demone, koji su unatoč teškim natjecateljskim mukama kluba i statusnim padovima zbog besparice prvoligaša, opstali kao grupa te djeluju, pored masovnijih grupa iz većih gradova i uz veće klubove, odmah "do", kao stabilna i organizirana podrška klubu. I ne samo njemu, nego i svekolikoj pulskoj priči.

Ključnim, dakle, ostaje da se ljude na tribine može vratiti, ali ne frazama i vizijama "jednog dana", nego kvalitetnijim sportskim promišljanjem i napredovanjem. Nisu se ljudi ohladili od zanimanja za sport. Oni su samo bez motiva za sport bez zanimljivosti. Uz sva tehnološka čuda novog svijeta, sudbina sporta je uvijek ključno određena ljudskim faktorom. Kao što uostalom sva čuda tehnologije koje je ljudstvo izumilo, ne može funkcionirati dok ih čovjek ne uključi i usmjerava.

Povezane vijesti

• METRO PULA: Od šezdesetih do 60 godina, kvalifikacija Pule
• "Mladi vatreni" sutra u Puli igraju prvu utakmicu protiv Danske za odlazak na Euro. Mauro Perković: UISTINU OČEKUJEM PUNU "DROSINU"
• Novi ljubimac "Drosine" Ante Erceg: Navijače ne možeš prevariti, oni osjećaju da na terenu ginemo jedan za drugoga