PIŠE ROBERT MATTEONI
MetroPula: Povijest, teorije urote i praksa neravnopravnosti
S utakmice Istra 1961-Rijeka / Robert Matteoni
Na promociji monografije "Sport u Istri – prvih 150 godina" u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, atmosfera je bila toliko ugodna, u sportskom, društvenom i kulturološkom kontekstu, da me podsjetilo na neko prošlo vrijeme doživljaja ovog jedinstvenog nam grada. Autora monografije Darija Korace poznajem od 1975. kad je postao rukometni djelatnik. Svi koji smo trenirali nogomet bili smo stalni prolaznici kraj montažnog objekta RK Arena, podno stare zapadne tribine stadiona. Bilo je shvatljivo da ih je iritiralo kako svi pioniri, juniori Istre, gdjekad seniori, tranzitiraju njihovim "imanjem" do Karbonine te ostavljaju blatne tragove ispred njihova ulaza. Smetalo ih je i što se vršnjakinje rukometašice, dio naših društava s Korza, iz Marelice ili Uljanika, kibiciralo kroz prozore i za vrijeme njihova sastanka, dobacivalo i nabacivalo. Đačko doba. Koraca je bio prilično pozitivan prema nama.
U idućih 40-ak godina surađivalo se u više pravaca, kako kroz rukomet, medije, tako i Savez sportova te njegove izdavačke pothvate. U mirovini, kažu oni koji su iskusili, zna biti naporna (smanjena) neaktivnost nekome koji je intenzivno djelovao u sportu. Nedugo prije mirovine (2017.) Koraca je odradio sjajan projekt, uz autora Eduarda Hemara. Velika je stvar da se netko dosjetio, prikupio građu o ljudima koji su stvarali sport i izdao to djelo. Kao u slučaju "Nogomet u Puli" Antona Percana, a prije toga i Istarske enciklopedije, iznova me oduševi svaka knjiga koja će afirmirati svekoliki identitet Pule i Istre. Zašto? Vjerojatno zato jer takvih djela nije bilo prije. Zato jer nije bilo publikacija koje bi značajnije i legitimno svjedočilo o povijesti ovog podneblja, ljudima i događanjima u svim sferama društvenog i inog života. Zato jer se kroz desetljeća osjećala ta neka opća marginalizacija Pule, Istre, u narativu nacionalnog. S obzirom na profesionalni mi poziv, i rad u nacionalnoj medijskoj razini, što je kroz više od tri desetljeća iziskivalo bezbroj putovanja po Hrvatskoj, susjednim zemljama, ali i širom svijeta, u mnoštvu interakcija ovaj naš prostor bio je tretiran kao provincija. Ne samo u sportskom, što je, realno rečeno, u velikom djelu poglavito kolektivnih grana, bilo točno u bivšoj Jugi i 1990-ima u samostalne Hrvatske. Neovisno što kažete u prilog povijesnim dosezima, važnostima, ili što se ukazuje kao argument napredovanju, napose je iritirala reakcija u stilu "moš' mislit". S druge strane netko je glasniji, agresivniji, na "pozicijama" svejedno lokalnim, regionalnim ili nacionalnim te ste za mnoge "zavičaje" kroz te priče i promocije imali osjećaj da su za Pulu i Istru viša napredna planeta. Nije smetnja ta promocija drugih, ali iritira kad i ovdje slušate negativnu afirmaciju svojeg.
Svaka aktivnost afirmacije pozitivnog, i što je važno, povijesno dokumentiranog, ili u suvremenosti argumentiranog, jest korak naprijed za primjereniji i ravnopravniji tretman ovog podneblja. Zato sam Koraci sa zadovoljstvom napisao i predgovor knjige koja povijesno uvjerljivo kroz 444 stranice i bogatu foto-dokumentaciju ukazuje na život sporta i sportske infrastrukture u prošlih (prvih) 150 godina. Uz to odaje okvire vrlo burnog društvenog i političkog života u istom razdoblju, turbulentnu zbilju ovog prelijepog komada zemlje u eri Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine Italije, Jugoslavije i Hrvatske. Prisustvo bivših sportaša, sportskih djelatnika, ljubitelja sporta i povijesti, brojnih medija, kao i dužan institucionalni respekt prisustvom župana Miletića i gradonačelnika Zoričića, uokvirilo je pozitivne dojmove ove promocije, uz prvi doživljaj tunelskog dugog (izložbenog) prostora Zerostrasse.
Pri odlasku iznenadio me, i to vrlo ugodno, ravnatelj domaćina PiP muzeja Istre Gracijano Kešac. Predao mi je četiri ukoričena izdanja (katalozi) za koje, vjerujem kao i mnogi, nisam znao da su objavljeni. Boks u Puli (Katarina Pocedić, Lana Skuljan Bilić) iz 2018. godine, Povijest koturaljkanja u Puli (Katarina Marić) iz 2015. su sportske, a Pulski električni tramvaj 1904.-1934 te Valvasor u Istri (oba kataloga iz 2022.) društvene tematike. Prvi katalog priča kako je Pula živjela eru električnog tramvaja (sličnog izgleda kao atrakcija u San Franciscu danas). Druga se priča odnosi na monumentalno djelo Johanna Weikharda Valvasora "Slava Vojvodine Kranjske/Die Ehre de Hertzogthums Crain" s istarskim odrazima najznačajnijeg djela za kulturnu povijest habsburške Istre, Pazinske knežije… Takvo dokumentiranje vjerodostojnije ukazuje na jedinstvenost (i) Pule, i lakše upućuje na njegovanje urbane joj vrijednosti u svekolikim odnosima i područjima života.
Tri dana poslije pozitivnih energija jedne priče, eto 1961-Rijeka. I negativne reperkusije sportske, društveno-političke i kulturološke tematike. Sve je već ispričano, ali notirao bih detalje kao nadopunu uvodne tematike promocije. Pula se u nogometnom (sportskom) smislu uglavnom tretira provincijom i u HNL-u. Što se moglo prihvatiti do nedavno. Prvi klub grada i Županije bio je izvor stalnih upravljačkih potresa, turbulencija, financijskih kolapsa, organizacijskih nereda. Svaki loši odnos HNS-a i HNL-a prema pulskom nogometu se iz njihova fokusa smatrao logikom prema klubu s mnoštvo slabosti, bez težine u tijelima nogometa, iz grada unutar kojih se dosta njih animozitetom odnose prema nogometu, jačajući vanjske teze kako ovdje to nikog ne zanima. Teško je u takvom ozračju bilo isticati naznake napredovanja, pogotovo imajući u vidu slabosti i amaterizam prošlosti. Još teže je bilo isticati neravnopravnost Pule stalno treniranje strogoće na njenim leđima. Čisto radi ilustracije. U dvije utakmice u kojima se krojila sudbina ostanka u ligi (Istra - Cibalia 1996. i Istra 1961 - Zadar 2007.) oba glavna suca dobili su i danas najgore ocjene u povijesti HNL-a. Po službenom stavu HNS-a! Jedan od tih danas je član Komisije za suce HNS-a.
Pula je jedini grad čiji je prvoligaš morao igrati u drugoj županiji (Istra 1961 2009.) jer navodno stadion Uljanik-Veruda nije ispunjavao uvjete (a igralo se prije), a HNS nije prihvaćao argument da Pula dovršava Gradski stadion! Zato se plaćalo 80 tisuća po utakmici domaćinstvo na Kantridi. Pula je jedini grad u kojem je HNS demonstrirao silu zbog baklji. Dogodilo se 1. aprila (!) 2012. kad je nakon vodstva Istre protiv Rijeke (72') sudac Strahonja prekinuo meč zbog 4 baklje. Nikad prije, a nikad poslije nije prekinuta niti jedna utakmica HNL-a, iako je bilo fizičkih napada na suce, suparničke igrače, uletavanja publike, sudaca pogođenih u glavu s tribina, utakmica sa 100-tinjak baklji i topovskih udara. Strahonja je danas tumač sudačkih uradaka na HTV-u. Ovu sličicu o tretmanu nogometne Pule zaključimo sa najnovijim "naj" a to je kazna Ercegu. Zbog psovanja i cijepanja papirića suca 9 utakmica i 6 tisuća eura. I posredno, limitiranje Istre u borbi za četvrto mjesto. U medijima i objavama izvan Pule Istrini akteri oslikani su kao "divlja, primitivna, gruba, nervozna, skandalozna, umišljena priča". Lekciju su im o ponašanju držali treneri Rijeke, analitičari TV-a od kojih je jedan bivši trener Istre kazao da bi "Puljani morali biti sretni što nisu deveti, a ne kukati za četvrto mjesto jer to nije mjesto za njih". Bilo je toga još.
Istra je prvi puta ozbiljno iskoračila organizacijski, financijski i natjecateljski. Unatoč tome, nakon pohvala za "najljepšu igru u ligi i napredak" odmah je Istra 1961, i Pula na stadionu, vraćena u tretman prostakluka i nesposobnosti. Navedeni dojmovi nisu odraz teorije urote, kako banaliziraju pulske gorčine onih koji pokušavaju skrenuti teme za suštine. Naravno da nema urote niti u teoriji, ali zato ima prakse neravnopravnosti u HNL-u. Pula je sada mogla jasno vidjeti da nisu uvijek njene slabosti bile uzrokom drastičnih kazni, prekida, poraza i loših plasmana. To je važan odjek tog petka za Puljane i nastavak vjere u nogomet. Jer eventualni pad rezultata (emotivno pražnjenje) mogao bi odmah poslužiti onima izvan Pule, ali i unutar nje, kako bi ojačali tezu da je Istra dobila što je zaslužila i potvrdu da joj mjesto na dnu, margini, periferiji, u provinciji.
Pisana djela kao gore navedena povijesna, ali i kronike suvremenosti koje ne iskazuju osjećaje manje vrijednosti pred moćnijima te ne promiču nemoć koja odgovara drugim interesima, dobro su došla notiranja realnosti. Prije svega zbog onih koji afirmiraju svaku priliku da istaknu provincijalnost Pule, primitivizam sporta(ša), a njihove slabosti, zanemarujući vrline, promicali kao uzrok što trebaju biti na začelju društvenih i inih respektiranja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
