Ponekad je lako odrediti je li je nešto što smo gledali bila klasična predstava, performans, radionica, stand-up ili pak nešto peto. Jer, ljudi su valjda takvi da moraju sve selektirati, stavljati u neke ladice i zabašuriti terminologijom. Jer, zašto ne? I onda se pojave Boris Bakal i Bacači Sjenki i u unutarnjem dvorištu Rojca, tamo blizu Dnevnog boravka, izvedu nešto što su nazvali "Sve je u novcu" te se prosječni konzument kulturnih događaja zapita što li je, dovraga, to bilo?

Poigravanje

"Sve je u novcu" je sve ono što smo nabrojali na početku, ili možda nije baš ništa od toga, a Boris Bakal i prijatelji se poigravaju s publikom, štoviše oni njome manipuliraju i preusmjeravaju njenu pažnju te navlače priče radi kojih bi neki nadobudni ljubitelj teorija zavjera bio na letu za deveto nebo... I to čine sjajno.

Bacači Sjenki su neprofitna međunarodna umjetnička i produkcijska platforma za interdisciplinarnu suradnju, stvaralaštvo te promišljanje intermedijalnih umjetnosti. U fazi pripreme projekta "Sve je u novcu" sudjelovali su i pisac, glumac i redatelj Maurizio Zacchigna, glumica Maria Grazia Plos, fizičar, povjesničar ekonomije te dramski pisac Guido Chiarotti, likovni umjetnik Massimo Racozzi te brojni drugi hrvatski, slovenski i talijanski suradnici.

Kako stoji u opisu, uz pomoć talijanske kazališne trupe Mamarogi, Stalnog slovenskog gledališča u Trstu, staračkog doma ITIS u Trstu, centra za inovativno kazalište CSS iz Udina, Etičke banke Italije, Rotary udruženja, Centra za nezavisnu kulturu i mlade POGON te književnog kluba Booksa iz Zagreba i brojnih stručnjaka iz područja ekonomije i prava, Bacači Sjenki osmislili su ovu radionicu za "osobno obogaćivanje" umjetnika i njihove publike.

"Sve je u novcu" dokaz je da ponekad treba biti uporan u traženju nečeg posebnog, teatarskog izazova koji će izazvati čuđenje, ali i potaknuti na razmišljanje, tim više što u početku djeluje prilično dosadno i razvučeno, čak i totalno besmisleno, nepovezano. Ali, ponekad strpljenje je istovremeno i vrlina i nagrada jer na koncu sve stvari sjednu na svoje mjesto, ali tako da ostave dovoljno misaonog prostora da se cijela priča nastavi.

Teško je to objasniti onom tko nije vidio "Sve je u novcu", ali za početak odmah recimo da je naslov sasvim adekvatan jer ovo što smo vidjeli zbilja govori o novcu. Novac povezuje sve segmente izvedbe koja bi se mogla podijeliti na tri dijela.

U prvom dijelu Boris Bakal, koji je u dvorištu Rojca i njegovi prijatelji, koji se javljaju online iz Italije, prepričavaju svoje anegdote vezane za novac. Bakal priča kako je uvijek imao sreće i nalazio novac na raznim mjestima. Manuel Butus ispričao je kako je podigao kredit želeći impresionirati curu u koju je bio zaljubljen plativši joj godišnju avionsku kartu Bruxelles – Venecija, a ostatak spiskavši na izlaske, ignorirajući pritom da je kamata 61 posto pa je kredit od tri milijuna tadašnjih lira postao dug od četiri milijuna. Cura je zato bila impresionirana i uskoro se vratila u Veneciju sa svojim zaručnikom. Adriano Girardi ispričao je kako je njegova obitelj nepovratno izgubila svu ušteđevinu nakon što je bankrotirala štedionica u kojoj su čuvali novac.

U drugom dijelu ide priča o spomenutoj kazališnoj družini Mamarogi iz Trsta koju između ostalog čine Butus i Girardi, a koja je imala odličnu ideju za predstavu (nešto vezano uz temu izbjeglica), no da bi je realizirala trebao joj je novac.

Iz regionalnog poglavarstva obećano im je 35 tisuća eura, koji međutim, nikako da sjednu na račun, pa su promućurni kulturnjaci uzeli kredit od deset tisuća eura koje su planirali pokriti obećanim novcem. Ali onda je u Trstu vlast iz ruku Lijevih demokrata odlukom naroda prešla u ruke desne Lige, koja nije imala ni najmanji interes financirati predstavu koja se bavi izbjeglicama.

U dugu do grla Mamarogi dolaze na genijalnu ideju – treba napraviti predstavu za djecu. A o čemu? Naravno, o Auschwitzu. Što može poći po zlu? Recimo samo da ako je netko te večeri u Rojcu u ovom dijelu očekivao sretan kraj, taj se zacijelo grdno razočarao.

No, je li to zbog onog što se naziva Schadenfreude, odnosno uživanje u tuđoj nesreći ili se do tada štošta razjasnilo u narativnoj konstrukciji, ali u ovom trenutku sve je postalo ludo zabavno.

Ima ovdje još toga što je teško sažeto prepričati jer je jednostavno puno toga ponuđeno. Primjerice, u jednom trenutku, kada se cijela priča krenula približavati kraju, Bakal je izveo ono što je trebalo biti početak ovog nastupa, s tim da je svrha tog početka trebala biti zavaravanje publike koju je trebalo uvjeriti da prisustvuje nečemu čemu zapravo ne prisustvuje.

Netko bi se zbog toga mogao osjetiti prevarenim, ali, ajmo to postaviti ovako – je li nešto laž ako onaj tko laže priznaje da laže? Čovjek je, zapravo, iskren, zar ne?

Ulazak novog lika

Priča o družini Mamarogi nastavlja se s ulaskom novog lika, a to je upravo Bakal koji je u jednom trenutku odlučio pomoći kolegama kazalištarcima i to je opet priča za sebe, ali služi kao uvod u dio radi kojeg je čitav projekt nazvan radionicom.

Bakal moli publiku da izvadi sitan novac iz džepova, stavi ga pred sebe, zatvori oči i meditira, uz obećanje da će im se ta količina novca povećati. Nakon toga koristi priliku da prisutne upozna s nekim terminima kao što su financijska poluga ili financijska kobasica. Ima tu i jedna priča o financijskim malverzacijama nekih neimenovanih političara, a cijela ta saga došla je to spominjanja holokausta i Hitlera. Kojeg je Bakal glumio u pustolovnom horor akciću Uwea Bolla "BloodRayne: The Third Reich", čime se pohvalio prikazavši kadar iz filma.

Bakal očito beskrajno uživa u ovome što radi i ne smeta mu prilično slab odaziv publike. Na trenutke Bakal malo djeluje egzaltirano, ali uglavnom je prilično fokusiran i uvijek neskriveno ciničan. Nastup završava svojevrsnim bisom, podsjećanjem na to kako je s 23 godine "vladao" pulskim Muzilom na kojem je služio vojni rok zato što je znao iskoristiti priliku koja mu se pružila. To je i jedna od poruka koju je više puta tijekom večeri pokušao gurnuti u prvi plan jer, ipak, pored svog gorko-slatkog sarkazma s kojim malo zabavlja, a malo šokira, čini se da mu je ipak stalo da poduči nečemu.

Unijeli u lice

Ta glavna poruka je u naslovu, "Sve je u novcu", jer doista jest i to se zna bez gledanja predstave. Danas se sve vrti oko toga, od poruka na mobitelu do ljudskih života. Međutim, Bakal i prijatelji uspjeli su to prezentirati na način da se jesu publici malo "unijeli u lice", ali učinili su to prilično znalački, premda ne uvijek suptilno, no ipak na način da se nikada ne čini kao da prisustvujemo propovijedi zapakiranoj u kazališni nastup, što mnogi čine i to ne uvijek svjesno. Jednostavno, treba i to znati.

Povezane vijesti

• Filozofska predstava "Ma šta?" u subotu u Puli
• Predstava „(Ne)obična priča“ večeras u Rojcu
• Zbog korone otkazan SUPverzivni zvuk u Rojcu